VERITAS - br. 9/2005

>[SADRŽAJ]<

BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

GODINA EUHARISTIJE (10)

Pesah-Uskrs

Židovska pasha-pesah i kršćanska pasha-Uskrs dva su značajna blagdana u vjeri Židova i kršćana. Ona su međusobno povezana, ali otkrivamo i bitne razlike u slavlju i ostvarenju.


CELESTIN TOMIĆ

U vremenu živimo. Ali što je vrijeme? Možemo samo opisno o njemu govoriti. Govorimo o satima, danima, mjesecima, godinama, epohama... Sve je povezano s pojavama kozmičkog reda, s kretanjem sunca i mjeseca. Sigurno je da vrijeme teče uvijek jednako, nezaustavno, neponovljivo. U tom tijeku vremena ugrađuju se događaji i izmjene koje stvaraju našu ljudsku povijest.

Ipak, čovječanstvo u svom hodu odvaja neke dane kojima daje posebnu sakralnu značajku. To su blagdani u kojima on doživljava vrijeme kao nešto profano i u njega unosi sveto, mitsko i mistično koje ga povezuje s višim svijetom, s božanstvima, i što daje čovjekovu vremenu vlastito obilježje i čovjekovu životu puni smisao.

Tako već od pradavnih vremena čovjek slavi na različit način proljetne blagdane kao oslobođenje od tame, hladnoće, straha i početak novog buđenja života i svijeta koji očekuje kao dar božanstva da će biti ljepši i bogatiji i izdašniji od dosadašnjeg.

Tako su nomadski narodi slavili početkom proljeća, nakon proljetne ravnodnevnice, u prvom punom uštapu, svoj odlazak na nove ispaše nakon zimskog mirovanja. Prinosili su božanstvu janje koje su blagovali zajedno s gorkim zeljem što im pruža suha pustinjska zemlja i s kruhom ispečenim pod kamenom. Seljaci su prinosili prve snopove nove žetve i blagovali beskvasni kruh, da označe početak novog vremena.

   

Izrael kao pastirski narod slavio je ta slavlja. Egipatsko ropstvo ga je u tome zaustavilo. I dolazi izbavljenje iz ropstva. Bog će mu dati slobodu, da kao slobodan narod može primiti njegov Zakon i sklopiti sa svojim Bogom Savez te postati njegov narod, a on Bog njihov. Od tada pasha postaje za Izrael spomen koji u svakom pokoljenju uprisutnjuje Božji spasiteljski i izbaviteljski zahvat. To je spomen dana slobode i identiteta Božjeg naroda. Kad Izrael postane sjedilački narod povezat će i blagdan beskvasnih kruhova s pashom i slaviti jednim blagdanom pashu u pashalnoj večeri.

Blagdan pashe je blagdan posebne radosti. Omiljela pjesma kod Židova postaje pashalna pjesma. "Na sajmu Istoka za dva novčića moj otac mi je kupio malog miša. I dođe mačka i pojede miša..." Podsjeća nas na našu pjesmu: "Miš mi je polje popasel..." I tako: mačka pojede miša, lisica mačku, pas lisicu, vuk psa, medvjed vuka, čovjek medvjeda... Židovska pashalna pjesma umjesto "malog miša" ima janje. Pas pojede janje, štap ubija psa, vatra spali štap, voda ugasi vatru, bik popije vodu, mesar ubija bika, anđeo smrti ubija mesara, Svemogući ubija anđela smrti. I pouka je jasna: Tko druge gnjavi, tlači, ubija, bit će konačno dohvaćen od Božje pravde.

   

Sam obred-sedar pashalne večere je veoma bogat. Ima četrnaest činova. Počinje posvetom prve čaše, molitvom i zahvalom; slijedi prvo pranje ruku i zatim se na stol stavljaju tri velika beskvasna kruha, jedan iznad drugoga, tvrdo kuhano jaje (inače je jaje simbol života, ali tvrdo kuhano znak je ropstva), celer, salata i umak-haroset (od jabuka, oraha, cimeta i vina), proljetni plodovi, sol, ocat ili sol i limun, znak suza hebrejskih majki radi ubijene djece.

Najmlađi sin postavlja pet pitanja, a domaćin mu odgovara, odnosno navodi razloge ovog slavlja i što pojedino jelo označava. Blagoslivlja drugu čašu i dijeli kruh "patnje", blaguje se gorko zelje koje se umače u umak. Pjeva se poznata pjesma Dajneu: "Dostojalo bi se da si nas izveo, i da nisi pobio Egipćane..."

Nakon toga ruke se peru ponovno, blaguju se beskvasni kruh i gorka trava i počinje prava večera: blagovanje vazmenog janjeta u vremenima - dok je postojao Hram. Nakon razorenja Hrama (70. godine poslije Krista), janje se zamjenjuje drugim čistim mesom. Blagoslivlja se treća čaša. Slijedi blagoslov, četvrta čaša i veliki Halel, pobjednička pjesma (Ps 113-118). Sve završava molitvom i željom: "Do godine u Jeruzalem!"

Židovska pasha je spomen izbavljenja iz egipatskog ropstva i iz svih tlačenja kojima je izraelski narod kroz svoju dugu povijest bio izložen, do holokausta u Drugom svjetskom ratu, ali ujedno je i nada u budućnost, u punu slobodu i blagostanje. Prošlost oživi kada se živi u nadi velike i blažene budućnosti.

   

Kršćanska pasha-Vazam utemeljena je na Posljednjoj večeri. Ona je spomen onog što se već ostvarilo u Isusu Kristu, a u liturgijskom slavlju se uprisutnjuje. Krist je ostvario istinsko duhovno oslobođenje kroz svoju smrt i uskrsnuće, od ropstva dubljeg i korjenitog, a to je od grijeha i smrti, i otvorio nam beskrajna obzorja svjetla i nade. Konačno puno oslobođenje očekujemo u njegovu drugom slavnom dolasku, na svršetku svijeta. Ali ono je već u nama prisutno.

Židovska pasha se slavi samo jednom u godini. Kršćani slave svoju pashu svaki dan, po uzoru prve kršćanske zajednice koja je dnevno "lomila kruh", to jest slavila euharistiju, po "kućama" (Dj 2, 46). No posebno se slavi nedjeljama kojima se proslavlja onaj "prvi dan" novog stvaranja u koji je Isus Krist slavno uskrsnuo iz groba.

Židovska pasha je ograničena samo na jedan narod, izraelski, dok kršćanska pasha zahvaća sve narode svijeta, svih vremena i prostora. Svi se moraju osjetiti kao jedno, kao zajednica u Trojedinom Bogu, gdje nestaju sve razlike: narodne, rasne, spolne, u dobi, položaja, društvenog stanja... Svi se moraju osjećati kao Jedan - kao kristi.

Kristova pasha je dan slobode i radosti. Krist nas je oslobodio od unutarnjeg i izvanjskog ropstva, straha i tame, da u ljubavi zahvatimo sve ljude, posebno one potrebne naše pomoći, utjehe, svjetla, ljubavi, nade, da gradimo mir u zajedništvu s Bogom i s ljudima, da se ostvari Kraljevstvo Božje, kraljevstvo ljubavi i mira, pravde i istinske slobode.


NOVA ZAPOVIJED KRISTOVE LJUBAVI

Zlatno pravilo

"Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!" (Lv 18, 18. 34). Ne čini bližnjemu što ne bi želio da tebi on učini, nauk je židovskih učitelja. To je Zakon, a ostalo je tumačenje. Zvuči slično kao i Isusova riječ. Međutim, lako uočavamo razlike: Isus izriče pozitivno, što je više zahtjevno. Jednako i Pavao: "Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina, dakle, Zakona jest ljubav." (Rim 13, 10)


CELESTIN TOMIĆ

"Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, sav Zakon i Proroci." (Mt 7, 12)

Za Židove je to promocija pravde i "Zlatno pravilo". "Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!" (Lv 18, 18. 34). Ne čini bližnjemu što ne bi želio da tebi on učini, nauk je židovskih učitelja. To je Zakon, a ostalo je tumačenje.

Zvuči slično kao i Isusova riječ. Međutim, lako uočavamo razlike: Isus izriče pozitivno, što je više zahtjevno. Jednako i Pavao: "Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina, dakle, Zakona jest ljubav." (Rim 13, 10)

Zapovijed ljubavi odnosi se na sve ljude, a ne samo na sunarodnjake i strance nastanjena u zemlji. Pa čak i neprijatelje moramo ljubiti!

Ne očekuje se plaća, pohvala, interes. Takvo pravilo postavlja pravda.

Nova je zapovijed, jer ona znači ljubiti Kristovom ljubavlju, spreman položiti i život za brata. Isus ističe "sve", ništa nije izuzeto od kršćanske ljubavi.

"Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima!" (Mt 7, 12)

Usred jezika mržnje, laži, podvala, prkosa, Isus ističe jezik ljubavi - naviješta Boga koji je ljubav (1 Iv 5, 7-8). Ako širimo jezik mržnje i laži, skrivamo Božje lice i postajemo odgovorni za bezboštvo u svijetu. "Nemalu ulogu za postanak ateizma mogu imati vjernici... netočnim i pogrešnim izlaganjem nauka ili također nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog života, pravo lice Boga i religije prije zakrivaju nego otkrivaju." (GS 19, 3)

Tertulijan svjedoči za svoje vrijeme: "Evo (kršćani) kako se ljube i spremni su umrijeti jedan za drugoga, a oni (pogani) mrze se međusobno i spremni su ubiti jedan drugoga."

To je svjedočka ljubav, koja je potrebna upravo danas, da možemo objaviti Boga ljubavi onima koji o ljubavi imaju samo pojam da je to nešto korisno, sebično, osobno.

   

Prvi čin je oslobođenja od svakog otuđenja, da čovjek dođe do svijesti, da nije predmet zainteresirane ljubavi, već da je ljubljen radi sebe; i drugo da je ljubljen ne kao sredstvo, pa bilo to i dragocjeno sredstvo, ono kojim se rado služimo, već kao osoba kojoj služimo. To pasivno iskustvo pripravlja aktivno iskustvo da postane puni čovjek - Božja slika.


Usred jezika mržnje, laži, podvala, prkosa, Isus ističe jezik ljubavi - naviješta Boga koji je ljubav (1 Iv 5, 7-8). Ako širimo jezik mržnje i laži, skrivamo Božje lice i postajemo odgovorni za bezboštvo u svijetu.


Ovo dvostruko iskustvo sažetak je kršćanstva. Čovjek se osjeća sretnim, jer je slika Božja, gori ljubavlju kao i Bog.

A ljubav je uvijek blaženstvo, ako nije zaražena sebičnošću, zatvorena u sebe samu. Ljudska narav je uvijek okrenuta sebi, gleda samo na svoje individualno osobno dobro, na svoj interes. Samo ljubav nas uzdiže i uranja u Bogu.

   

Ta ljubav je dar Duha Svetoga, još više nego čisti dar. Pavao kaže da ljubav-agape nadilazi sve karizme (1 Kor 12, 31). Karizme su darovi Duha, a agape je djelatnost Duha u nama. Duh je ne samo onaj koji nas dariva, pokreće, posvećuje, nego i koji nas posvema prožima, da možemo Kristovom i Očevom ljubavlju ljubiti svoga brata, bližnjega, zle i dobre, pravedne i nepravedne (usp. Mt 5, 45).

>[SADRŽAJ]<