VERITAS - br. 9/2005

>[SADRŽAJ]<

NAŠ OSVRT

SUOBLIČENI KRISTU

Sv. Franjo


Cijeli život sv. Franje Asiškog obilježen je križem. Ali to ne znači odmah da je bio prožet samom patnjom, nego prije svega ljubavlju. Ovaj svetac, čijeg se dobivanja svetih Kristovih rana spominjemo 17. rujna, dok mu sam blagdan slavimo 4. listopada, tako je poseban, tako poznat i tako velik. I nama pomaže osobno upoznati Krista raspetoga koji će, ako mu dopustimo, ostaviti poseban dojam i na svakoga od nas. Može nas Kristova muka pogoditi do te mjere da nam se srce uznemiri i uplaši kada slušamo Sveto pismo dok nam govori da se moram suobličiti Kristu Gospodinu. Možda popustimo napasti da se povučemo i kukavički pobjegnemo od Božjeg poziva. Dođe nam da kažemo, zar se baš ja moram suobličiti onom ispaćenom tijelu? Glavi trnjem okrunjenoj? Onom čovjeku koji je umro na tako užasan način? U tome ionako neću nikada uspjeti.

To je normalan otpor ljudskog bića, ali ima i primjera koji su drugačiji od "normalnoga". Čovjek u svemu poput nas, sv. Franjo Asiški, na Kristov poziv odlučio je napustiti sve što je do tada tražio (slavu, moć, bogatstvo, ljudsku ljubav), jer je potpuno privučen snagom Krista s Križa. Kroz Božju riječ shvatio je poziv i ušao u život Raspetoga, a on ga je svega preoblikovao u sebe.

   

Franjo Asiški bio je doslovno evanđeoski čovjek, a Bog je njegovo tijelo obilježio ranama muke Kristove, zamijenivši sve ono od prije dubokim osjećajima Krista Gospodina u žarkoj ljubavi prema Nebeskom Ocu.

Ono što ne smijemo zaboraviti jest da je Franjo bio čovjek kao i mi. Za Krista kažemo: "Bio nam je u svemu jednak, osim u grijehu", a za Franju možemo reći: U svemu je jednak nama, pa i u grijehu. Drugim riječima, jedan čovjek kao Franjo Asiški, živi je dokaz da je moguće nasljedovati Krista Raspetoga. Moguće je uživjeti se u njegovu muku. Moguće je sve ljubiti ljubavlju kojom je on nas ljubio.

S druge strane, tko god se od nas svjesno hrani tijelom Kristovim, dobro zna da prihvaća u sebe muku i smrt Gospodnju. Ne govori se to samo zato da bi se nešto reklo, nego jer je to istinska stvarnost koja je prisutna u vjerničkom životu - Krist ulazi u kršćanina, ili još bolje, uzima k sebi kršćanina.

   

Svi smo pozvani s Kristom postati žrtva čista, sveta i neokaljana. Pozvani smo postati narod koji u sebi nosi rane Janjetove, koji se prinosi sa svojim Kristom kao žrtva koja je draga Bogu.

Dopustimo da nas privuče križ. Pretvorimo u otajstvo muke patnje koje već imamo, brige, probleme koji nas prate svaki dan. Uronimo u stvarnost svoga krštenja, stvarnost svoga života, te ćemo izaći obnovljeni, drugačiji, noseći i mi, ako ne vidljive, onda nevidljive znakove velike ljubavi koja zna biti raspeta s Gospodinom.

>[SADRŽAJ]<