VERITAS - br. 11/2005

>[SADRŽAJ]<

ANTUNOVA STRANICA

MOLITVE I POUZDANJE U SVEČEV ZAGOVOR

Istinsko čudo

"Imate sreće, gospođo. Dječak dobro napreduje. Čudesno" - reče liječnik nakon pregleda. "Hvala Bogu i svetom Antunu" - odgovori žena. "Zar stvarno vjerujete u te, oprostite što ću reći, priče?" - dobaci liječnik. Zahvalite nama, medicini, a Bog i sveci... Sve je to jeftina utjeha kad drugo zataji."


SLAVKO VRANJKOVIĆ

"Smiri se, pazi kud hodaš", majka reče dječaku.

"Kada ću, mama, smjeti potrčati?" - zapita. Gradski park uokviren zgradama. Velika stabla kestena, platana. Uokolo ukrasni grmovi. Rubom staze cvijeće. Između krošanja nebo. U daljini voda i neboderi.

"Još malo pa ćeš moći" - majka će nježno. "Strpi se maleni moj, strpi se." Pričini joj se, od zamućena, suzna pogleda, da dječak raste u širinu, da se razlijeva travnjakom, nebom uokviren. Obrisa vlažne oči i sjede. Budno je pazila na svaki njegov korak.

   

Svoj život, svoje slobodno vrijeme okrenula je njegovoj budućnosti, a prošlost joj se vraćala, kao što se vraćaju oblaci. Učestalo. Gradski sat otkucajima oglasi vrijeme. Poluprazan park, rosan. Ptice u krošnjama. Rijetki ljudi prolaze bez pozdrava, svatko sa svojim brigama. Ogleda se. Pogledom potraži dijete. Promatrao je grm. "Što li gleda?" - pomisli - "da nije zmija?"- i sledi se. Dječak je i dalje gledao, njišući se na nesigurnim nogama.

"To je gnijezdo, sine, a ovo su jaja. Iz njih će se izleći male ptice." "Hoće li odmah moći letjeti?" - nakon dugih pokušaja promuca dječak, i dalje zureći netremice. "Ne, sine, trebat će im vremena." " Kao i meni" - zaključi dijete, tražeći majčinu ruku. Drugi ga još ne bi razumjeli od ponovljena sricanja. Sagnu se i poljubi ga. Pritegnu remenčiće na protezama, popravi košuljicu nesvjesno skrivajući remen. Oči joj se ozvjezdaše suzama.

   

"Imate sreće, gospođo. Dječak dobro napreduje. Čudesno" - reče liječnik nakon pregleda. "Hvala Bogu i svetom Antunu" - odgovori žena. "Zar stvarno vjerujete u te, oprostite što ću reći, priče?" - dobaci liječnik. Zahvalite nama, medicini, a Bog i sveci... Sve je to jeftina utjeha kad drugo zataji."

Nije vjerovala što čuje. Prisjeti se davnih dana kad su neki moćni ljudi, govorili to isto. "Ovo je njihov odjek" - pomisli.

"Javite se sestri fizioterapeutkinji i logopedu" - reče liječnik.

"Hvala doktore! Javit ću se i Bogu i njima. Zajedno možemo više" - odgovori. U liječnikovim očima pročita zbunjenost i nevjericu. "Molit ću i za njega" - pomisli. Željela mu je odgovoriti, ali je odustala. Trebala je njegovu pomoć, a Bogu će preporučiti njegovu nevjeru.

Nevelika prostorija prepuna slika, pojačala, kasetofona, slušalica i mikrofona . U krugu, oko logopeda, dječaci i djevojčice. Gledaju pozorno. I njen je sinčić s mukom sricao slogove, izostavljao slova, teško ih povezujući u cjelinu.

Bila je zahvalna na strpljivosti. "S koliko ga ljubavlju uči" - pomisli. Svaki dan novo otkriće, nova rečenica ili riječ. Odjekivalo je dvorište, vrt, od njegova s mukom sricana izgovora. Majka nije ni primjećivala tegoban put u učenja. Njegovo tepanje joj se pričinjalo kao najljepša glazba.

Žalila ga je. Neki dan gotovo da nije prekinula fizioterapeuta u vježbi, u naporu da istegne te male krhke udove. Pričini joj se da je razapet na križu, sav u mukama. Učio ga je kako održati ravnotežu. Dječaku su oči bile pune suza. Susprezao se da ne krikne od bolova. Tražio je majčin pogled. Uzvratila mu je osmjehom. Smirio se. To se ponavljalo nekoliko puta tjedno. "Dokle, o Bože?" - zajeca.

   

Danas bi trebala otići do udruge osnovane za pripomoć djeci s cerebralnom paralizom. Zakorači na asfalt. Obuzeta mislima, s djetetom o boku, gotovo ništa nije primjećivala oko sebe. Nosila ga je obgrljena desnom rukom, sva nakrivljena. Nije voljela radoznale poglede prolaznika, razna pitanja djece i odraslih.

Neki su nudili pomoć, drugi su gledali kao što se gleda prizor koji ne obavezuje, ne dodiruje osjetila. Nezainteresirani.

"Je li vam teško?" - začu. "Nije, nije teško" - odgovori - "to mi je sin".

Nevelika prostorija pri Domu zdravlja. Nije bila sama. Malo dalje sjedila je djevojčica gotovo istih nedostataka kao i njezin sinčić. Čekala je, sigurno majku, pomisli.

Nije primijetila, razmišljajući što će reći, da su djeca zajedno. Pogleda, mali je dodirivao djevojčičino lice. Gledala ga je kao da su svaki dan skupa. Tražila je njegovu ruku. Činilo se da pokušavaju govoriti. Poluotvorena usta spremna za izgovor proširiše se u smijeh.

"Ispunite formular" - prenu je glas službenice. Upisivala je podatke o sebi i djetetu. O ocu ni slova. Ne htijući, kad god bi spomenula njegovo ime, sjećanjem se vrati u tmurno jutro. Bilo je to prije dječakova rođenja. Sve je izdržao - i rat i zarobljeništvo, provjere i revizije. Bojao se života. Budio se oznojen nakon grozomorna sna. Danima nesan. Nedugo zatim našla ga je obješena o gredu štale. Od svega što je pamtila, najviše su joj se u sjećanje urezale njegove uči i beznađe u njima. Ostala je sama - ona, djeca i uspomene.

Nakon šoka, u bolnici je rodila carskim rezom, dva mjeseca prije vremena, dječaka teškog dva kilograma i dugog 37 centimetara. Posljedica preranog poroda bila je cerebralna paraliza.

"Ako preživi noć" - reče doktor - "bit će sve u redu". Bio je malen, žilav, uporan. Svakim danom inkubator mu je bio sve tješnji.

"Ako ste ispunili, donesite" - prenu je glas službenice. Podiže se, pogleda dječaka s djevojčicom. Još su bili zajedno u svom svijetu. Bezglasnom.

"Zaboravili ste upisati ime oca", reče. "Marko", doda. "Razumijem ja Vas, draga moja. Ostavio Vas je kad Vam je bilo najteže. Kad vide dijete, uplaše se. Odu." "Ubio se" - prekinu žena njezino umovanje. "Ubio? Sad kad vam je potreban, potrebniji nego ikad. Ubio se?" - mrmljala je sućutno službenica, slažući papire u omot. Nije je slušala…

Uzela je dijete u naručaj, pomilovala djevojčicu i izašla.

   

"Nadjeni mu ime Ante, kćeri moja. Trebat će mu, i tebi i njemu, moćna zaštita", opominjala ju je majka danima prije krštenja. Ispod uzglavlja pronađoše svečeve moći. "Valjda ih je svećenik ostavio", pomisli.

Nakon izlaska iz bolnice, posjetila je obližnje Antunovo svetište. Željela se zahvaliti Bogu, Mariji, Svecu.

Voljela je, ponekad, polupraznu crkvu. Na suncu blistaju vitražni prozori. Polusjene među svecima, na oltaru, svaki bi čas dobivale drugačiji oblik osvijetljene sunčevom svjetlošću koja je pod drugim kutom dolazila u unutrašnjost. U toj igri sveci ožive. Pričini joj se da su satkani od svjetla.

Dječak je spokojno spavao u njezinu naručju. Već je zvonilo. Pokušala se prisjetiti molitvice koju su je fratri naučili, ali nikako.

Sjeti se molitve Gospi: "Pod obranu se tvoju utječemo, sveta Bogorodice… sveti Antune... ne odbij mi molbe u potrebi." Dani su joj postali molitva, a molitva predah. Odlučila se i spremila na put u Padovu, na Svečev grob.

   

Izdaleka su se nazirale kupole, više njih. Na njima plavičast odsjaj neba. Visoko na jednom tornju - Anđeo.

Primičući se Svečevu grobu molila je "Zdrav Antune, čudotvorče, ti Isusa grlit poče za života jošte svog."

Osjeti dječje ruke oko vrata. Uzdahne kao da umjesto sina i sama nosi Isusa u naručju. "Ti stvorenje" - nastavi - "a On Bog. Sad si zato svetac svijeta. Za zdravlje te bolni mole!" Proplaka ganuta.

Oltar je ujedno i grob. Mramorna ploča uglačana dodirima ruku, natopljena suzama i molitvama. Zavjetni darovi. Dječak začuđeno promatra mnoštvo oko sebe.

"Dotakni sine, dotakni grob svetog Antuna" - nagovarala je dijete. U krugu oko nje svi su zastali. Kao da prinosi žrtvu, kao da diže kalež, držala je dijete visoko iznad glave. Na molitvu se oglasiše zvona.

>[SADRŽAJ]<