VERITAS - br. 12/2005

>[SADRŽAJ]<

ANTUNOVA STRANICA

SVECI SU NAM OPOMENA, POTICAJ, UZOR...

Moj izbavitelj

Pogledom je, s vrata, tražio njegov lik. Jedva se nazirao. Činilo mu se da mu je Antun tako bliz, a dalek. Nije osjećao bol u nogama. Uokolo kipa natiskano mnoštvo. Neki na koljenima. Uzalud je pokušao prići bliže. U sebi je molio: "Ako čuda tražiš gle, smrt i bludnja... nevolje..."


SLAVKO VRANJKOVIĆ

U Dravi se ogledalo nebo. Uznemireno. Protječu mutne vode k'o uspomene. Na obali vrbe. U vodi odrazi, kao da rastu u oba smjera. Sela u daljini. Preko vode Baranja.

Na nasipu auto. Iznad nebo i oblaci. Na uzvisini, nekadašnjem bunkeru, križ. Čini se da su povezani nevidljivim nitima. Nebom obgrljeni.

U podnožju čovjek oslonjen na štaku. Zadihan. S mukom je pokušavao pogledom oukviriti križ od grubo tesanih oblica. Na njemu tragovi vremena. U podnožju, na postolju od kasetne bombe, kip svetog Antuna. Samo su mu oči ostale netaknute. Boja je nestala. Isprana.

Prekriži se. Htjede sjesti na okrajak polutrule grede što je virila iz rova. S mukom olabavi proteze na nogama. Omami ga natruo vonj drveta. Sjećanjem se vrati u predvečerje. Ponovno začu fijuk bombe. Sledi se.

"U zaklon! Bomba!" - urlao je zaglušen potmulom jekom. Navikli na iznenadne napade uvijek su i iznova očekivali direktan pogodak. Preplašeni.

Tko zna koliko kasnije neki su došli k svijesti, a neki nikada. Izdahnuli su. Nije osjećao noge, nije čuo jauke. Posve zaglušen.

   

U stvarnost ga vrati dozivanje. Iznad sebe ugleda ženino lice. Uplakano. "Onesvijestio si se" - promuca. "Mislila sam da si umro". Zajeca. On je obgrli. Tijelom mu je zaklanjala vidik. Nije vidio nebo, ali ona ga je nosila u sebi. Dugo su ležali zagrljeni. "Mrav mi je u protezi" - reče. "Neka te gricne, da bar malo osjetiš kako je kad ti grizeš druge" - reče žena. Smijali su se dugo, prpošno, grleno. Srasli, isprepleteni, između neba i zemlje. Njezina ga je ljubav, njezina ga je pažnja, držala na životu.

"Dugo ti je trebalo da me dovedeš na obalu." "Dugo" - reče. Htio joj je ispričati sve, otvoriti dušu, dignuti crni pokrov sjećanja. Činilo mu se da će mu križ biti lakši ako ga s drugim podjeli. Prisjeti se s mukom.

Učestali naleti aviona. Sa strahom se vraćao u onaj jezivi dan. Činilo mu se da je i jutro bilo drugačije. Rijeka je nemirno tekla noseći muljeviti talog. Da mi je okupati se - pomisli. Da mi je zaroniti u njezine vode pa se isprati, iznutra očistiti od taloga mržnje koju osjećam prema onima na drugoj obali. Poželi.

Miris ustajala zraka, zadah tijela. Rijetko su izlazili na otvoreno - bojeći se snajpera. Sjedio je na svom mjestu uz otvor između greda. Molio je gledajući nemirnu površinu vode.

Poljubi, zatim, platnenu vrećicu obješenu oko vrata. Ona zamirisa znojem. Skide je i rastvori. Na hrapavu dlanu zablista posrebreni lik Sveca. Bio je to majčin dar. "Neka te čuva Bog, sine" - reče kroz suze - "i sveti Ante čudotovorni" - promuca. Osjeti iznova blagi miris majčinih ruku dok mu je vezivala moći oko vrata. Jedina uspomena koja mu je ostala od nje.

Nebo se naziralo kroz slomljene grede rova. Uokolo suborci mrtvi i ranjeni. Nije osjećao noge. Učini mu se da su urasle u zemlju, da su spletene s korijenom velike topole.

Bol ga obeznani. Prenu ga vika, dozivanje, jauk. Poče dozivati poimence. Odgovoriše mu krikom. Nemoćni. "Bože pomozi" - čuo se vapaj! "Isuse, majko moja" - plakao je netko ukliješten gredama.

"Sada zovi, sada moli tog svog svetog Antuna" - začu glas - "rekao si da ti je pomoćnik!"

Do njega je ležao mladić krvave glave, velikih očiju. Prestrašen. Pripadao je drugoj kršćanskoj zajednici. U njegovim krvavom liku ugleda bol. "Tako je, valjda, izgledalo Kristovo izmrcvareno lice" - pomisli.

"Zazivam ga i molim" - odgovori smireno. "Reci mu da bude brz" - procijedi mladić. "Jedino je Isus Spasitelj, a ti vaši sveci, ljudi su kao i mi." Krvav hropac mu zaustavi govor. "Oni nisu svemoćni" - prostenja - "oni su posrednici, zagovornici" - doda.

"Zar vam je do svađe", viknu ranjenik uspaničeno. "Gledajte kako ćemo se izvući!"

Netko je zvao upomoć, netko spominjao majku, ženu, suborce. Bezizlaz.

"Čudni ste vi, katolici" - dobaci ranjenik. "Uvijek vam Bog… i njegovi sveci trebaju kad ste u nevolji." "Normalno je da ga želimo na svojoj strani kad nam je teško" - odgovori mu netko.

"Za vas je to normalno" - prostenja. "Želite Boga na svojoj strani, a psujete ga, razapinjete i ne vodite brigu jeste li vi na njegovoj!" "Vi protestanti izigravate svece", reče netko. "Niste li vi, mnogi od vas, bili katolici prije?" "Jesmo. I moji su bili do obraćenja", reče. "Da ste išli Isusovim putem prije, ne biste ga trebali mijenjati" - zaključi ranjenik. "Mi smo na Isusovom putu, Otkupiteljskom. Nama ne trebaju Antun i ostali sveci. Imamo 'zagovornika kod Oca'. Tako piše u Bibliji." "Sveci nisu Bogovi, ali su bogoliki", doda netko. "Oni su nam samo uzor!" "Ako su poput vas, svaka im čast!" "Bolji su, daleko bolji i bliži Bogu" - reče Ivan.

"Vaš se vjerski život kreće od blagdana do blagdana, od Antunova do Antunova, a nedjeljni sastanci?" "Ima nas svakakvih" - doda netko kroz suze. Jecaji prekidoše raspravu. U dokazivanju valjanosti svoga puta na trenutak su zaboravili u kojem su stanju.

Ivan ponovno poljubi svečeve moći. "Ako se izvučemo, kunem se da ću započeti novu stranicu života. Sveti Antune pomozi nam, pokaži svoju moć." "Čuješ li ti sebe, čovječe? Ti Boga, ti tog svog Antuna, sveca, ucjenjuješ. Izađem li živ bit ću bolji, a ako ne izađemo, nego nas iznesu." Kašalj mu prekinu govor. Gledao je netremice u Ivana, očekujući odgovor.

Ivan se, prvi put, zbog svoje slabe vjere, zbog praznovjerja, osjećao posramljen. Prisjeti se godišnjih susreta i hodočašća u Marijina svetišta, misa na Antunovo, a između toga skoro svake nedjelje je išao u lov, k prijateljima, na utakmicu.

"Ipak su nam potrebni sveci", doda smireno. "Oni su nam opomena, poticaj kakvi bismo trebali biti. Uzori."

Zorom su ih pronašli posve onemoćale.

Pogledom pomilova oronuli kip sveca. "Donijet ću novi, sagradit ću kapelicu podno križa" - reče.

   

Antunovo. Odlučio je rano u svetište. Na jutarnjoj pozadini neba toranj. Uokolo hodočasnici, štandovi. Užurbanost. Želio je biti među prvima, ako ne prvi u svetištu. Nikako da se navikne na proteze. S mukom ih je nosio. "Rano je" - reče žena. "Nije"! - zaključi on.

Imao je neodoljivu želju da prvi dotakne sveca izložena nasred crkve. Nadao se da ga drugi neće, prije njega, opteretiti svojim nevoljama i molbama, bojeći se da ne prečuje, zaboravi njegovu.

"Zdrav Antune, čudotvorče" - pjevali su prisutni. Začudi se koliko ih je već ranom zorom pristiglo.

Pogledom je, s vrata, tražio njegov lik. Jedva se nazirao. Činilo mu se da mu je Antun tako bliz, a dalek. Nije osjećao bol u nogama. Uokolo kipa natiskano mnoštvo. Neki na koljenima. Uzalud je pokušao prići bliže. U sebi je molio: "Ako čuda tražiš gle, smrt i bludnja... nevolje..." Drugih se riječi nije mogao prisjetiti, a ove je ponavljao iznova. Pratila ga je žena. Sućutna. Nakon bezuspješnih pokušaja uputi se prema glavnom oltaru. Nigdje nikoga. Pred svetohraništem skromni buket cvijeća. Svijeća nije gorjela, tek je vječno svjetlo privlačilo pogled. Učini mu se da središte crkve nije Isus, nego Antun. Pokuša kleknuti. Uzalud. Stajao je uspravno i molio. Žena uz njega podupirući ga zagrljajem. "Što bi bio sveti Ante bez Isusa?" – reče. "Ništa!" - doda žena i prekriži se.

>[SADRŽAJ]<