U zajednici "Cenacolo" mladići i djevojke, bivši ovisnici, pokušavaju promijeniti svoj život i ponovno se vratiti pravim životnim vrijednostima. Njihova metoda je vrlo jednostavna, a to je molitva. Molitvom započinju i završavaju svaki dan i tako vjerom nastoje promijeniti svoj život. Zajednica u Vrbovcu već nekoliko godina kroz dane došašća priprema žive jaslice pred zagrebačkom katedralom. Tako je bilo i ove godine.

- U Hrvatskoj ima 8 bratovština, a u njima je ukupno oko 300 mladića. Prva zajednica osnovana je kod Splita, na Ugljanima 1992. godine. Osnovala ju je grupa momaka koja je došla s hodočašća u Međugorje. Prvo sjeme je palo na Međugorje, a potom su nastale zajednice na Ugljanima, pa u Varaždinu 1996. godine i nakon godinu dana osnovan je "Cenacolo" i u Biogradu. Smatrali smo da smo s kapacitetima te tri bratovštine spremni primiti sve mlade kojima je bila potrebna pomoć i nije nam bilo ni na kraj pameti da će nam trebati još "Cenacola". Međutim, uz konstantnu molitvu uvidjelo se da su potrebe za otvaranjem novih centara sve veće i veće.

- "Cenacolo" je jedna škola života gdje čovjek pronalazi sebe, vraća se sebi. To su sve momci i ljudi koji su tražili radost i sreću u pogrešnim stvarima. Tražili su zadovoljstvo u zabavi, drogi i alkoholu, u provodima i u disco-glazbi, u svemu što im moderni svijet nudi. Tako su pali u ovisnost. Našli su se u paklu tuge i samoće. "Cenacolo" je tu zato da se čovjeku vrati osmjeh na lice, da mu se vrati život. On je tu da kaže da smrt nema posljednju riječ.

- U principu mi u zajednici smatramo da je potrebno od 3 do 5 godina stalnog boravka u zajednici da bi se čovjek osjetio obnovljen, da bi se čovjek osjetio vrijedan za sebe i za društvo u kojem se nalazi. Kroz to vrijeme mladić prihvaća ono što zajednica od njega očekuje, što od njega očekuju njegova subraća s kojima živi i njegova obitelj - kako bi na kraju sve to blagoslovio Gospodin Isus Krist.

- U samoj zajednici širok je spektar poslova. Svaki momak koji nam dolazi sa sobom donosi puno kvalitetnih stvari. Samo je bitno da te kvalitete ostvari u zajedništvu s drugima. Momke koji dolaze stimuliramo da otkrivaju darove koje imaju i da uče mnoge nove stvari. Od obrtničkih poslova tu su stolari i tesari. Imamo i radionice gdje se radi s keramikom. Također imamo atelje gdje crtamo i slikamo. Imamo grafičku skupinu, pa i svoju tiskaru. Zatim imamo likovnu grupu, pa muzičku skupinu. S druge strane imamo zidare, električare, imamo kovače, bravare, zemljoradnike, vrtlare. Imamo mnogo tečajeva tako da je život vrlo dinamičan - iako nema televizije, alkohola i novina. Sve je dosta restriktivno i rigorozno. Jedan vrlo zahtjevan život.

- Imamo jednu kuću za djevojke, a nalazi se također u Vrbovcu, ali na drugoj lokaciji. To je jedina ženska zajednica "Cenacolo" u Hrvatskoj.

- Tamo imamo nekoliko zajednica, počevši od Brazila, Meksika i Perua, gdje momci koji su završili zajednicu, žele posebno posvetiti svoj život Bogu, te se nesebično daju i postaju misionari. Oni odlaze u naše misije gdje prihvaćamo djecu s ulice. Te zajednice u Južnoj Americi okupljaju oko 350 djece za koja se mi brinemo. Djeca su uzrasta od dojenčadi, pa do puberteta.

- Ja dolazim iz Splita, gdje sam živio sa svojim roditeljima. Tamo sam završio osnovnu i srednju školu i moj život je bio tipičan kao i svih mladih. Nakon nekog vremena osjetio sam se sve više usamljen, ostajao sam sve više sam. Nisam imao ispravne vrijednosti života, smatrao sam da je sloboda raditi sve što hoću i kada hoću. Sve su me manje interesirale župna zajednica i Crkva. Sve sam više naginjao buntovništvu, a uzore sam nalazio u rock pjevačima. Ponašao sam se vrlo negativno i bilo je samo pitanje vremena. Počeo sam s lakim drogama, pa su onda došle i teške droge. Moja životna kalvarija je trajala nekoliko godina. No, zahvaljujući vjeri mojih roditelja koji nisu htjeli predati se u toj borbi za moj život te uz pomoć svećenika i moje župne zajednice upoznao sam zajednicu "Cenacolo" u Međugorju.

- Da. Otišao sam u Međugorje da najprije vidim tu zajednicu, da vidim o čemu se radi. Fasciniralo me cijelo to mjesto. Oduševili su me svi ti momci i taj njihov sjaj u očima. Taj život u kojem su bili ovisnici kao i ja, a sada su sretni. Ne mogu ni dan-danas zaboraviti tog momka s kojim sam razgovarao, njegov osmjeh na licu i sjaj u očima. To mi je bila vodilja da i ja mogu tako postupiti. Jer bio sam i tužan, i usamljen i nikako nisam bio dobro. Baš ono - urlik za životom. I kad sam to vidio, pomoglo mi je da uđem u zajednicu.

- Tamo sam bio vrlo kratko. Potom sam otišao u drugu zajednicu u Italiji. Bilo je to krajem 1993. godine. U Hrvatskoj je bio rat, a i ja sâm dolazio sam iz hrvatske vojske. U Italiji sam bio godinu dana. Nakon lijepog života u zajednici, nakon otkrića Krista i otkrivanja bratske ljubavi, istine, vjere, bdjenja, molitve, solidarnosti, s velikim entuzijazmom u srcu, sa snagom za jednu ljepšu budućnost, rodila mi se želja da pomažem svim mladima koji su upali u slične probleme. Na prvom mjestu su bili moji prijatelji. U Hrvatsku se vraćam 1995. godinu, u Ugljane kod Splita. Tako sam nastavio dalje raditi i živjeti tu u Hrvatskoj.

- Ja i dalje živim zajednicu s istim entuzijazmom kao i prije 10 godina. Uvijek mi je bila želja osnovati obitelj koja će biti kršćanska, u kojoj će na prvom mjestu biti Krist. Kad sam razmišljao o djevojci želio sam da to bude osoba koja je prošla zajednicu kao i ja. Imao sa priliku upoznavati mnoge djevojke iz drugih molitvenih zajednica, ali nikad me one nisu fascinirale kao djevojka koja je već bila u zajednici. Ingeborg je bila u zajednici u Italiji, ali je Hrvatica s Brača i nakon nekog vremena poznanstva - oženili smo se.

- Najvažnija i temeljna stvar je ta da dan započinje i završava molitvom. Svi ljudi koji dolaze, a dolaze iz cijele Europe, i vjernici i nevjernici, svi ostanu oduševljeni. Pitaju se ima li tu svađa, konflikata ili bilo čega negativnog. Ne mogu se načuditi. Mi kažemo da je formula jednostavna - na koljena. Klanjati se Bogu na početku dana, a na kraju dana opet na koljena. Jutarnja molitva je krunica u 6:15. Nakon nje nastavljamo s čitanjem Svetog pisma, posebno Evanđelja. Raspravlja se o onom što se koga dojmilo i uvijek se govori u prvom licu - o samome sebi, o onome što ti živiš, kako je bilo prije i kako je danas. Molitva je vrlo raznolika tijekom tjedna - od čitanja Svetog pisma i Evanđelja, pa psalama, klanjanja, Časoslova, svete mise, duhovnih obnova - koje su vrlo bitne, priprema za svetu ispovijed, kateheze, vjeronauk…

- Molitva završava u 7:30, kada je doručak. Već u 8 sati su svi na radnim mjestima, u radnoj odjeći. U 12 sati je ručak, pola sata je slobodno, do 13:30 i onda opet na posao. Sada, u zimskim mjesecima, radi se do 17 sati, a onda je malo pranje i nakon pranja opet u kapelicu, gdje se nastavlja sa školom talijanskoga i sa školom pjevanja. Nakon popodnevne molitve je večera, a nakon nje opet molitva i potom spavanje.

- U principu dva puta tjedno slavimo svetu misu u zajednici. Nedjeljom i srijedom, ili nedjeljom i petkom. To ovisi od bratovštine do bratovštine - zbog obveza koje ima svećenik koji dolazi. U Hrvatskoj je osam zajednica tako da je s njima povezano puno svećenika.

- Smatramo da je Božić jedan prekrasan blagdan koji smo mi živjeli u svojim srcima. Onda smo zaželjeli i vizualno prikazati da je to veliki blagdan, ne nešto malo. Jer puno ljudi danas za Božić razmišlja samo koliko će dobiti darova. Htjeli smo nešto vizualno, da ljudi lakše povjeruju u Božić, jer danas ljudi ako ne vide više ne vjeruju. To nas je ponukalo da napravimo nešto veliko kako bi ljudi vidjeli i vjerovali u Boga, da nas Bog toliko voli da je dao Sina i da je on od tog trenutka čovjek, da bi nam bio pristupačniji. Da čovjek osjeti i otkrije novi motiv za život, da nađe neke ideale i vrijednosti za koje može živjeti. Htjeli smo da to bude duhovna obnova za nas i za sve ljude koji dođu vidjeti te jaslice.

- Nama je primarna stvar evangelizacija kojom svjedočimo što je Krist učinio u našim životima. Mi smo svi imali problema, bili smo odbačeni od društva, ali Bog nas je toliko volio da nas je digao i dao nam nekakav poseban sjaj. Sve su te predstave napravljene vrlo profesionalno i u njima, kroz sam dijalog, kroz glumu i uz ples, prikazujemo Božić. Evangelizacijom želimo ljude vratiti Božiću. A sve drugo što proizvodimo i nudimo kao suvenire - na drugom je mjestu.

- Naravno, svakoga čovjek koji dođe u zajednicu ponovno je oživio Krist. Ozdravio je samo zbog toga jer je tu Krist koji je ozdravljao ljude i prije 2000 godina, a i danas to čini. Preko molitve, euharistije i klanjanja, preko svoje prisutnosti Isus i danas ozdravlja. Mi smo živo svjedočanstvo toga da je On tu!