VERITAS - br. 12/2005

>[SADRŽAJ]<

SUGOVORNICI

NIKŠA LULIĆ, KOORDINATOR ZAJEDNICA "CENACOLO" U HRVATSKOJ

Krist ozdravlja i oživljava

I sam je nekoliko godina bio ovisnik o drogama. Svoj spas je potražio u zajednici "Cenacolo" i uspio je. Sada je sretno oženjen suprugom Ingeborg, te zajedno žive sa zajednicom u Vrbovcu kraj Zagreba. Svojim radom nastoji povezivati sve takve zajednice u Hrvatskoj i mnoge mlade ljude spasiti od ovisnosti.


Razgovarao: IVAN PENAVA
[ ivan-penava@net.hr ]

U zajednici "Cenacolo" mladići i djevojke, bivši ovisnici, pokušavaju promijeniti svoj život i ponovno se vratiti pravim životnim vrijednostima. Njihova metoda je vrlo jednostavna, a to je molitva. Molitvom započinju i završavaju svaki dan i tako vjerom nastoje promijeniti svoj život. Zajednica u Vrbovcu već nekoliko godina kroz dane došašća priprema žive jaslice pred zagrebačkom katedralom. Tako je bilo i ove godine.

G. Nikša, Vi ste koordinator zajednica "Cenacolo" u Hrvatskoj. Koliko ima tih zajednica?

- U Hrvatskoj ima 8 bratovština, a u njima je ukupno oko 300 mladića. Prva zajednica osnovana je kod Splita, na Ugljanima 1992. godine. Osnovala ju je grupa momaka koja je došla s hodočašća u Međugorje. Prvo sjeme je palo na Međugorje, a potom su nastale zajednice na Ugljanima, pa u Varaždinu 1996. godine i nakon godinu dana osnovan je "Cenacolo" i u Biogradu. Smatrali smo da smo s kapacitetima te tri bratovštine spremni primiti sve mlade kojima je bila potrebna pomoć i nije nam bilo ni na kraj pameti da će nam trebati još "Cenacola". Međutim, uz konstantnu molitvu uvidjelo se da su potrebe za otvaranjem novih centara sve veće i veće.

Što je misao vodilja koja uspijeva okupiti mladiće u zajednicu "Cenacola"?

- "Cenacolo" je jedna škola života gdje čovjek pronalazi sebe, vraća se sebi. To su sve momci i ljudi koji su tražili radost i sreću u pogrešnim stvarima. Tražili su zadovoljstvo u zabavi, drogi i alkoholu, u provodima i u disco-glazbi, u svemu što im moderni svijet nudi. Tako su pali u ovisnost. Našli su se u paklu tuge i samoće. "Cenacolo" je tu zato da se čovjeku vrati osmjeh na lice, da mu se vrati život. On je tu da kaže da smrt nema posljednju riječ.

Koliko dugo traje proces promjene? Koliko dugo zapravo jedna osoba ostaje u zajednici?

- U principu mi u zajednici smatramo da je potrebno od 3 do 5 godina stalnog boravka u zajednici da bi se čovjek osjetio obnovljen, da bi se čovjek osjetio vrijedan za sebe i za društvo u kojem se nalazi. Kroz to vrijeme mladić prihvaća ono što zajednica od njega očekuje, što od njega očekuju njegova subraća s kojima živi i njegova obitelj - kako bi na kraju sve to blagoslovio Gospodin Isus Krist.

Čime se bave momci u jednoj zajednici poput ove u Vrbovcu?

- U samoj zajednici širok je spektar poslova. Svaki momak koji nam dolazi sa sobom donosi puno kvalitetnih stvari. Samo je bitno da te kvalitete ostvari u zajedništvu s drugima. Momke koji dolaze stimuliramo da otkrivaju darove koje imaju i da uče mnoge nove stvari. Od obrtničkih poslova tu su stolari i tesari. Imamo i radionice gdje se radi s keramikom. Također imamo atelje gdje crtamo i slikamo. Imamo grafičku skupinu, pa i svoju tiskaru. Zatim imamo likovnu grupu, pa muzičku skupinu. S druge strane imamo zidare, električare, imamo kovače, bravare, zemljoradnike, vrtlare. Imamo mnogo tečajeva tako da je život vrlo dinamičan - iako nema televizije, alkohola i novina. Sve je dosta restriktivno i rigorozno. Jedan vrlo zahtjevan život.

Ima li u Hrvatskoj ženskih zajednica "Cenacolo"?

- Imamo jednu kuću za djevojke, a nalazi se također u Vrbovcu, ali na drugoj lokaciji. To je jedina ženska zajednica "Cenacolo" u Hrvatskoj.

Neki momci su kao misionari otišli u Južnu Ameriku. Čime se tamo bave?

- Tamo imamo nekoliko zajednica, počevši od Brazila, Meksika i Perua, gdje momci koji su završili zajednicu, žele posebno posvetiti svoj život Bogu, te se nesebično daju i postaju misionari. Oni odlaze u naše misije gdje prihvaćamo djecu s ulice. Te zajednice u Južnoj Americi okupljaju oko 350 djece za koja se mi brinemo. Djeca su uzrasta od dojenčadi, pa do puberteta.

Kako ste Vi došli u zajednicu "Cenacolo"?

- Ja dolazim iz Splita, gdje sam živio sa svojim roditeljima. Tamo sam završio osnovnu i srednju školu i moj život je bio tipičan kao i svih mladih. Nakon nekog vremena osjetio sam se sve više usamljen, ostajao sam sve više sam. Nisam imao ispravne vrijednosti života, smatrao sam da je sloboda raditi sve što hoću i kada hoću. Sve su me manje interesirale župna zajednica i Crkva. Sve sam više naginjao buntovništvu, a uzore sam nalazio u rock pjevačima. Ponašao sam se vrlo negativno i bilo je samo pitanje vremena. Počeo sam s lakim drogama, pa su onda došle i teške droge. Moja životna kalvarija je trajala nekoliko godina. No, zahvaljujući vjeri mojih roditelja koji nisu htjeli predati se u toj borbi za moj život te uz pomoć svećenika i moje župne zajednice upoznao sam zajednicu "Cenacolo" u Međugorju.

To je dakle bila vaša prva zajednica?

- Da. Otišao sam u Međugorje da najprije vidim tu zajednicu, da vidim o čemu se radi. Fasciniralo me cijelo to mjesto. Oduševili su me svi ti momci i taj njihov sjaj u očima. Taj život u kojem su bili ovisnici kao i ja, a sada su sretni. Ne mogu ni dan-danas zaboraviti tog momka s kojim sam razgovarao, njegov osmjeh na licu i sjaj u očima. To mi je bila vodilja da i ja mogu tako postupiti. Jer bio sam i tužan, i usamljen i nikako nisam bio dobro. Baš ono - urlik za životom. I kad sam to vidio, pomoglo mi je da uđem u zajednicu.

Koliko ste vremena bili u Međugorju u zajednici?

- Tamo sam bio vrlo kratko. Potom sam otišao u drugu zajednicu u Italiji. Bilo je to krajem 1993. godine. U Hrvatskoj je bio rat, a i ja sâm dolazio sam iz hrvatske vojske. U Italiji sam bio godinu dana. Nakon lijepog života u zajednici, nakon otkrića Krista i otkrivanja bratske ljubavi, istine, vjere, bdjenja, molitve, solidarnosti, s velikim entuzijazmom u srcu, sa snagom za jednu ljepšu budućnost, rodila mi se želja da pomažem svim mladima koji su upali u slične probleme. Na prvom mjestu su bili moji prijatelji. U Hrvatsku se vraćam 1995. godinu, u Ugljane kod Splita. Tako sam nastavio dalje raditi i živjeti tu u Hrvatskoj.

Već ste pet godina oženjeni. Kako ste upoznali svoju ženu i kako je ona prihvatila Vaš daljnji rad u zajednici?

- Ja i dalje živim zajednicu s istim entuzijazmom kao i prije 10 godina. Uvijek mi je bila želja osnovati obitelj koja će biti kršćanska, u kojoj će na prvom mjestu biti Krist. Kad sam razmišljao o djevojci želio sam da to bude osoba koja je prošla zajednicu kao i ja. Imao sa priliku upoznavati mnoge djevojke iz drugih molitvenih zajednica, ali nikad me one nisu fascinirale kao djevojka koja je već bila u zajednici. Ingeborg je bila u zajednici u Italiji, ali je Hrvatica s Brača i nakon nekog vremena poznanstva - oženili smo se.

Zajednica "Cenacolo" živi u kršćanskom ozračju. Koliko se moli u jednoj zajednici?

- Najvažnija i temeljna stvar je ta da dan započinje i završava molitvom. Svi ljudi koji dolaze, a dolaze iz cijele Europe, i vjernici i nevjernici, svi ostanu oduševljeni. Pitaju se ima li tu svađa, konflikata ili bilo čega negativnog. Ne mogu se načuditi. Mi kažemo da je formula jednostavna - na koljena. Klanjati se Bogu na početku dana, a na kraju dana opet na koljena. Jutarnja molitva je krunica u 6:15. Nakon nje nastavljamo s čitanjem Svetog pisma, posebno Evanđelja. Raspravlja se o onom što se koga dojmilo i uvijek se govori u prvom licu - o samome sebi, o onome što ti živiš, kako je bilo prije i kako je danas. Molitva je vrlo raznolika tijekom tjedna - od čitanja Svetog pisma i Evanđelja, pa psalama, klanjanja, Časoslova, svete mise, duhovnih obnova - koje su vrlo bitne, priprema za svetu ispovijed, kateheze, vjeronauk…

Kako teče ostatak radnog dana?

- Molitva završava u 7:30, kada je doručak. Već u 8 sati su svi na radnim mjestima, u radnoj odjeći. U 12 sati je ručak, pola sata je slobodno, do 13:30 i onda opet na posao. Sada, u zimskim mjesecima, radi se do 17 sati, a onda je malo pranje i nakon pranja opet u kapelicu, gdje se nastavlja sa školom talijanskoga i sa školom pjevanja. Nakon popodnevne molitve je večera, a nakon nje opet molitva i potom spavanje.

Koliko često svećenik dolazi u zajednicu?

- U principu dva puta tjedno slavimo svetu misu u zajednici. Nedjeljom i srijedom, ili nedjeljom i petkom. To ovisi od bratovštine do bratovštine - zbog obveza koje ima svećenik koji dolazi. U Hrvatskoj je osam zajednica tako da je s njima povezano puno svećenika.

Svake godine radite žive jaslice ispred zagrebačke katedrale. Kako je došlo do te ideje?

- Smatramo da je Božić jedan prekrasan blagdan koji smo mi živjeli u svojim srcima. Onda smo zaželjeli i vizualno prikazati da je to veliki blagdan, ne nešto malo. Jer puno ljudi danas za Božić razmišlja samo koliko će dobiti darova. Htjeli smo nešto vizualno, da ljudi lakše povjeruju u Božić, jer danas ljudi ako ne vide više ne vjeruju. To nas je ponukalo da napravimo nešto veliko kako bi ljudi vidjeli i vjerovali u Boga, da nas Bog toliko voli da je dao Sina i da je on od tog trenutka čovjek, da bi nam bio pristupačniji. Da čovjek osjeti i otkrije novi motiv za život, da nađe neke ideale i vrijednosti za koje može živjeti. Htjeli smo da to bude duhovna obnova za nas i za sve ljude koji dođu vidjeti te jaslice.

Uz mnoštvo ručnih radova koje rade momci iz zajednice u tim živim jaslicama se izvode i neke predstave, zar ne?

- Nama je primarna stvar evangelizacija kojom svjedočimo što je Krist učinio u našim životima. Mi smo svi imali problema, bili smo odbačeni od društva, ali Bog nas je toliko volio da nas je digao i dao nam nekakav poseban sjaj. Sve su te predstave napravljene vrlo profesionalno i u njima, kroz sam dijalog, kroz glumu i uz ples, prikazujemo Božić. Evangelizacijom želimo ljude vratiti Božiću. A sve drugo što proizvodimo i nudimo kao suvenire - na drugom je mjestu.

Sam Božić i rođenje Isusa Krista može se usporediti s novim rođenjem svake osobe koja dođe u zajednicu…

- Naravno, svakoga čovjek koji dođe u zajednicu ponovno je oživio Krist. Ozdravio je samo zbog toga jer je tu Krist koji je ozdravljao ljude i prije 2000 godina, a i danas to čini. Preko molitve, euharistije i klanjanja, preko svoje prisutnosti Isus i danas ozdravlja. Mi smo živo svjedočanstvo toga da je On tu!

>[SADRŽAJ]<