VERITAS - br. 12/2005

>[SADRŽAJ]<

UZORI

PLACIDO CORTESE - CRESKI KOLBE (11)

Dobar, uistinu dobar!

Kod našega creskog fratra zamjetna je vrlo rano njegova nostalgija za svetošću. Biti bolji, biti savršeniji, to mu postaje svakodnevna opsesija, i ne samo biti savršeniji prema sebi, već to prenositi i na druge. Cijeli njegov ne tako dugovječan život odzvanja jekom za visinama: sve više, sve bliže Bogu!


LJUDEVIT MARAČIĆ

Fra Placido je bio u novicijatu, kada je započeo upoznavanje franjevačkog života, a njegova se mlađa sestra Nina spremala za prvu pričest. Brat joj iz Padove piše da se sve više poveže s Isusom, "ponajvećma srcem, jer je srce stvoreno za ljubav". I gotovo dršćući dodaje: "Ne pišem ti to kao da to već znam, dapače, moli za mene da ga naučim sve više ljubiti i služiti mu."

U tim riječima petnaestogodišnjeg mladića ipak već otkrivamo duhovno iskustvo novaka koji otkriva ljepotu Božje ljubavi i koji se prepušta da ga vodi nostalgija za visinama. Već je spomenuto, i to neće nikome izmaknuti iz vida tko imalo bolje pozna duhovnu dimenziju ove bogate duše, da je Placido u tom duhovnom uspinjanju prema savršenosti našao veliku srodnost i podršku baš kod sestre Nine. Njegova pisma, koja je ona ljubomorno sačuvala, potvrđuju duboko duhovno prijateljstvo koje omogućava Placidovoj religioznosti da primi i pečat nježnosti, ustrajnosti i odricanja, što je posebna značajka genija ženstvenosti, kako kaže papa Ivan Pavao II.

   

Nina postaje fra Placidu ideal dobrote, pred kojom on, stariji brat, gotovo da osjeća inferiornost, otkrivajući vlastite slabosti u usporedbi s njezinim duhovnim bogatstvom. Ponekad se čini da se šali, kao ono kada šalje vlastitu fotografiju, nekoliko godina prije smrti, s malim dječakom u naručju, pod svodovima velikoga klaustra padovanskog samostana: "Prepoznat ćeš u malom Paolu dijete Isusa, ali ne i sv. Antuna u grešniku tvojeg brata. Zato se moli za njega, pa mu Božja milost neće uskratiti suze za pravu pokoru."

Stalno se povjerava u molitve svoje sestre: "Moli malko da činim dobro i da spašavajući druge ne upropastim sebe, jer želim s tobom biti u nebu." (1933.) A više godina kasnije (1941.), nakon što je opisao velike teškoće koje susreće u vođenju izdavačke kuće "Messaggero di Sant'Antonio", zaključuje: "Ne mogu tražiti da me svi vole, dovoljno mi je vršiti svoju dužnost i prepustiti im da misle što hoće. Dovoljno mi je da me moja dobra sestra ne zaboravi u svojim molitvama Gospodinu, kako bih postao i ja dobar, ali uistinu dobar!"

Dobar, uistinu dobar! To je taj ideal savršenosti, koji sve više zaokuplja dušu sve zrelijega fratra. Savršenost, za kojom teže mnogi ljudi, čak i u zemaljskim stvarima, često mnogi brkaju s preciznošću. Za fra Placida se savršenost sastoji u dobroti, u ljubavi. A to se osvaja na koljenima. Zato se ne treba čuditi što taj krhak, boležljivi čovjek, slomljen umorom proteklog dana, dan spaja s noću u kapeli pred Gospodinom: "Pater Placido je bio čovjek molitve. Koliko sam ga puta, ulazeći u samostansku kapelu, nalazio u dubokoj molitvi; unatoč umoru od posla, nije propuštao doći pred Isusa u sakramentu", svjedoči njegov subrat p. Tarcisio Lupieri iz Pirana.

A p. Fulgenzio Campello, koji će od braće biti njegov najprisniji suradnik u ljubavi prema logorašima, bilježi: "Čovjek molitve. Osim redovitih zajedničkih molitava, ja sam patra Cortesea viđao u unutarnjoj samostanskoj kapeli uvečer između 22 i 23 sata kako se zadržava u molitvi."

   

Ovo duhovno bogatstvo odražavalo se, dakako, i na vani, te se uvijek na fra Placidovu licu mogao opaziti osmijeh, koji ništa nema s površnom improvizacijom. Bio je to izvanjski znak unutarnjega stanja. "Pater Placido bio je svetac. Radio sam u 'Messaggeru' četiri godine… Bio je to čovjek mudar, radišan, nikada umoran, šutljiv i uvijek ljubazan… Bio je među nama i neki fratar teška karaktera, pa i s patrom Corteseom, ali je ovaj uvijek odgovarao osmijehom." Te riječi suradnika fra Geremie Ziggiottia duboko ocrtavaju duhovni profil našeg junaka. Okvir ove slike upotpunjava izjava još jednoga suradnika, spomenutoga fra Rainerija, za kojega je fra Placido bio uvijek "ljubazan u svemu, pristupačan, strpljiv; uvijek spreman na dijalog. Šepav, zbog jedne defektne noge, gotovo bi trkom svakodnevno prešao raspon između ureda i tiskare, s druge strane vrta. Nikada nikakva znaka umora ili neraspoloženja. S velikom je ljubaznošću u uredu primao sve, bilo fratre, bilo službenike zaposlene u 'Messaggeru'".

Drugi suradnik u izdavačkom djelu, Mario Gobbin, prisjeća se svojih prvih dojmova o fra Placidu: "Ovako ga se sjećam: osrednja stasa, mršav, ponešto šepav, po izgledu blag i pristupačan. Imao je lice koje ulijeva povjerenje i vedrinu. Iza naočala krile su se živahne i inteligentne oči pune razumijevanja… Pater Placido Cortese bio je jako humana i osjećajna osoba. Uistinu je ljubio bližnjega, više negoli sama sebe, i vrlo je intenzivno proživljavao drame, zabrinutosti i tjeskobe ljudi koji su mu se utjecali, ali i svih ostalih, bez razlikovanja ideja i načela, posebno u onim tako žalosnim vremenima boli, progona, razaranja i umiranja. Za sve je imao osmijeh i riječ ohrabrenja da se nastavi živjeti i nadati. Rezultati su se mogli vidjeti, ili bar nazirati, na licu ljudi nakon susreta s njime."

   

Vrlo je važno uočiti taj lagani, ali postupni, prijelaz od ljubavi prema Bogu u molitvi, do one prema bližnjemu u akciji. Kada fra Placido odlazi s molitve Gospodinu na rad s braćom, kao da neprekidno traži odraz Gospodinova lica u bratu koji trpi, koji gladuje, koji je gol, koji je bolestan, koji je zatvoren. Kako pomoći Gospodinu u kolovratu svih tih teških situacija? Bio je to pravi put koji vodi k savršenosti, put u nebo, za kojim tako silno teži. I upravo na tom uskom i strmovitom putu uspinjanja Providnost mu je uz bok stavila rođenu sestru Ninu, koja je izdaljega, s voljenog otoka, pratila, poticala i hrabrila svoga brata.

Toj temi su sigurno bili posvećeni i dugotrajni razgovori za vrijeme ljetnih odmora, koje je fra Placido nastojao svake godine provesti u Cresu. Nije to bilo baš dugo razdoblje ferija, ali dovoljno intenzivno da se riječima izrazi ono što je obično bio sadržaj brojnih pisama. "Ono malo dana što smo se vidjeli, ono malo sati naših razgovora, nisu bili dovoljni da si kažemo sve. No, unatoč toj teškoći, i sama je šutnja uvijek bila rječita i sve je shvatila ljubav koja stalno raste u svjetlu duhovnosti i svetosti", fra Placido iz Padove u rujnu 1942. piše sestri Nini u Cres.

Prikupljena je bogata korespondencija ovih dvaju bliskih bića, gdje se može otkopati pravi rudnik duhovnih dijaloga. I ako fra Placido dođe do oltara, u što ne treba sumnjati, sigurno će ova rodbinska i duhovna veza postati predmet proučavanja. Kao ono između Benedikta i sestre mu Skolastike, ako smijemo malo usporediti s velikim. I baš navedena godina, 1942. godina, kada u cijelom svijetu bijesni ludilo svjetskog rata, u fra Placidovoj se korespondenciji s Ninom naziru posebno povlašteni trenuci milosti, koja izžaruje vedrinu i u najvećem mraku svjetskih kataklizmi. Čitajući očuvana pisma koja je Nina ljubomorno pohranila, baš u jesen 1942. godine kao da se bratova duša najviše popela prema nebu. (Možda jednog dana fra Placido postane i zaštitnik pošte!)

   

29. rujna piše iz Padove: "Moja dobra Nina, tvrd je program dobrote i kreposti koji želimo i moramo ispuniti. A koliko je to lakše ako nam netko u tome pomaže, ako s nekim možemo porazgovoriti, ako nas netko može razumjeti, ako nas netko može potaknuti. A ti me baš potičeš, ti me znaš podsjetiti na zadana obećanja, na ideal savršenosti koji sam već morao dosegnuti, ali koji je još udaljen, te je to moja želja i odluka svakog dana, svakog sata. Možda ću ponešto i ja moći učiniti za tebe, premda si daleko, s ustrajnom molitvom, kako bi i tvoje odluke bile okrunjene pobjedom i svjetlom. Neka nas uvijek poveže molitva i neka u našem srcu gori krepost i dobro. Tvoj Placido."

Kada se u časoslovu na spomendan svetaca ponekad uzima kao drugo čitanje neki odlomak iz očuvanih pisama spomenutog sveca ili svetice, znamo se diviti ljepoti i bogatstvu misli i poruka. Kada fra Placido bude uzdignut na čast oltara, nadamo se dosta brzo, možda bi baš odlomci iz korespondencije sa sestrom Ninom mogli poslužiti kao uzorak za takvo čitanje. Možda baš netom citirano pisamce, gotovo u cijelosti, ili završni odlomak pisma koje je u Cres krenulo Nini točno mjesec dana kasnije: "Savršenost je još daleko ispred nas: prepoznajemo se puni nesavršenosti i bijede, ali je toliko povjerenje u Božju dobrotu da u tom svjetlu pronalazimo snagu za nove odluke. Iz dugih razgovora tijekom lijepog razdoblja odmora, znam da je tako. Zato će nam prisjećanje toga biti od uzajamne pomoći na tom putu borbe i pobjeda. Tvoj Miko."

Dvije godine kasnije uslijedit će ono što sigurno ni Placido ni Nina nisu slutili. I nakon dugotrajne korizme - osvanut će uskrsno jutro.

>[SADRŽAJ]<