VERITAS - br. 7-8/2005

>[SADRŽAJ]<

UZORI

PLACIDO CORTESE - CRESKI KOLBE (7)

Prema oltaru

Bogoslovski studiji u Rimu proširili su obzore fra Placidovih pogleda i razmišljanja, a boravak u Vječnom Gradu pridonio je njegovu duhovnom obogaćenju i produbljenju ljubavi prema Crkvi i njezinu vrhovnom poglavaru. Zdravo ozračje za daljnje koracanje na putu do oltara.


LJUDEVIT MARAČIĆ

Listajući mnoga od sačuvanih pisama fra Placida, lako ćemo se uvjeriti kako se vidokrug mladoga creskog fratra, što je udaljeniji od rodnoga kraja, sve više širi, a misli mu postaju dublje, kao što se događa orlu kada promatra svijet sa sve veće visine. Na let podsjećaju i njegove riječi u jednom od prvih pisama upućenih obitelji iz Rima: "Naša će pisma letjeti iz Rima u Cres, iz Cresa u Rim." Tako se i dogodilo kad je fra Placido došao u Vječni Grad.

Mlado oko zapaža i najmanje pojedinosti, opisuje ih ili traži, čuva duboko usječene u srce. Njegova se korespondencija sve više zgušćuje, pitanja i zapažanja obuhvaćaju i najsitnije pojedinosti. Gotovo uvijek njegova pažnja polazi od sestre Ninette: kako joj napreduje škola kod creskih benediktinki? Da li se dovoljno štiti od bure koja britko brije podno vrhova koji zaklanjaju njegovo rodno mjesto? Bura postaje metafora koja sve češće zauzima povlašteno mjesto u njegovim zapažanjima. Makar je samo mjesto Cres donekle zaštićeno od ubojitih udara primorskog sjeverca, taj vjetar s olujnim udarima izaziva u sjećanju mladoga creskog fratra zorne uspomene. Popis osoba koje pozdravlja ili za koje se zanima postaje sve opširniji i obogaćen hrvatskim prizvukom. Njegova misao ne zanemaruje roditelje, braću Tonu i Matu, tetke Mihicu i Mariju. Te obitelji predstavljaju fra Placidu jednu cjelinu: "Sve tri obitelji ujedinjene uvijek jednim vezom oblikuju jednu jedinu obitelj", piše iz Rima za Božić 1929. godine. Potom, dolazi na red don Giuseppe Crivellari i njegova barka: kako se snalazi novi župnik? A kod Svetog Frane, kako ovaj ili onaj fratar, što su sjemeništarci pjevali za svečev blagdan? Konačno, "kad bih počeo postavljati pitanja, nikad ne bih završio", zaključuje iz Rima ljeti 1930. Doznajemo, na kraju, da njegov bratić Nikola kao pomorac plovi svijetom, te ga susrećemo u Puli, Veneciji, Napulju, Amsterdamu, Buenos Airesu, čak u Šangaju. Kako uspijevaju, teško je doznati, ali ova se dva bratića redovito dopisuju.

Tako je fra Placido satkao pravu mrežu koja ga povezuje s brojnim osobama. Za Uskrs 1929. priznaje da namjerava pisati tridesetak pisama prijateljima i poznanicima. U njegovim se zapisima otkriva izvanredna ljudska toplina: "Pomisao i ljubav bit će mostovi koji će povezivati Cres s Rimom". I potom: "Ovdje daleko, ja osjećam svu nostalgiju, čuvam sve uspomene, nosim u srcu nerazorivu uklesanu vašu ljubav. Pa ni ne može biti drugačije." Doista, zapanjuje takav oblik povezanosti, kada znamo da je u to vrijeme, davno prije koncilskih promjena, u odgojnim ustanovama pisanje i dopisivanje bilo dosta ograničeno, a posebno su mladi fratri bili pozvani da u tome budu umjereni, te se jedino za blagdane redovito dopuštalo korespondiranje s rodbinom, a da se o drugima ni ne govori. Fra Placido, ako bude uzdignut na čast oltara, trebao bi biti proglašen i zaštitnikom pošte.

   

Teološki studij u Rimu, pri Papinskom fakultetu sv. Bonaventure, za fra Placida nije predstavljao neki naročiti problem. Zato o tome ni nema mnogo zapažanja, osim poglavarevih zapisa da sve ide u savršenom redu. Slobodnim vremenom fra Placido se koristi da što bolje upozna Rim, onaj antički, a posebno kršćanski dio grada. Među prvim pismima iz Rima pita svoju obitelj: "Što da vam kažem o Rimu? U školi nas uče da je Rim glavni grad Italije. Ali to bi doista bilo jako malo kad bi se na tome stalo. Rim je središte katoličanstva i sjedište Kristova zamjenika. Koliko bazilika! Koliko crkava! Neću ni spominjati one najljepše koje mi je dano razgledati."

Svi oni koji su studirali u Rimu prije rata podsjećaju kako je bila redovita praksa da se svakog dana, ili bar više puta preko tjedna, posjeti jedna rimska crkva, kako bi studenti do svoga povratka imali prigodu upoznati bar najpoznatija kršćanska mjesta Vječnoga Grada. "Svakog dana za šetnje posjećujemo jednu novu crkvu. Znaš da Rim nije Cres!", duhovito piše sestri u domovini. No, mladoga bogoslova posebno su impresionirale rimske katakombe. "Pohodio sam katakombe sv. Kalista, sv. Priscile, sv. Agneze i sv. Pankracija. Ove posljednje posjetio sam baš danas, prije nego što sam nasumce stavio na papir ovo nekoliko riječi. Preostaje mi posjetiti još 37 katakomba! Zamislite da neke od njih imaju preko 50 kilometara galerija, koje vode udesno ili ulijevo, dvadeset do trideset metara pod zemljom. Svatko silazi sa svjećicom u ruci, iza vodiča, koji upozorava na udubine gdje su ukopani mnogi sveci, u vrijeme progona Crkve, kada su se kršćani dolje okupljali da mole i slave svete tajne i gdje su se pokapali."

Rim za katolike predstavlja simbol, a papa u njemu predstavlja čvrsto sidrište. Podsjećajući se tako na uskrsne blagdane proživljene u rodnom Cresu, fra Placido o Uskrsu 1928. zapaža: "Ove ću godine čuti tisuće zvona, pa i zvuk zvona Svetog Petra, gdje živi vikar Isusa Krista." Zatim opisuje uzbuđenje što će uskoro sudjelovati u audijenciji kod pape. Za kongresa crkvene glazbe u lipnju iste godine, fra Placido se pridružuje o. Jakovu Gorlattu, kasnijem rektoru Bazilike sv. Antuna u Padovi, istaknutom skladatelju crkvene glazbe, rođenom u Puli dok još tamošnji samostan i crkva nisu bili vraćeni Redu franjevaca konventualaca: "Imao sam sreću poći u audijenciju papi, zajedno sa svim kongresistima, makar nisam član kongresa." Primljen je u posebnu audijenciju i sa sjemeništarcima Međunarodnoga kolegija franjevaca konventualaca, u pratnji o. Rafaela Radossija, koji je papi nabrajao imena pojedinaca i mjesto podrijetla.

   

Fra Placidov prividno mirni hod prema svećeništvu obilježen je ipak trenucima duboke boli i žalosti. To je bila vijest o nenadanoj očevoj smrti i još neočekivanijoj smrti brata Mate. Bilo je to u drugoj polovici 1928. godine. Za blagdan sv. Franje fra Placido je u Asizu položio svečane, doživotne redovničke zavjete, kojima je svoj život do smrti vezao uz Krista i franjevački red. Kada ga je prethodno provincijal zapitao za pristanak, u pismu od 18. kolovoza iste godine fra Placido kratko i odrješito pristaje: "Odmah odgovaram potvrdno... Pišite mi kada i gdje želite da se zavjetujem, i ja sam spreman prihvatiti s oduševljenjem vašu volju." U duhu tadašnjih običaja i prakse, kod ovih svečanih čina nisu sudjelovali članovi obitelji i prijatelji, što će također vrijediti i za svećeničko ređenje, a da bi se ovo sudjelovanje svečano ostvarilo tek kod mlade mise u rodnom mjestu. Tako će se dogoditi i fra Placidu.

No, uskoro dobiva telegrafsku vijest da mu je otac preminuo 17. studenoga 1928. Fra Placido iz Rima neće moći ići na sprovod, te odmah piše svojima: "Što da učinimo mi u ovim trenucima tuge i plača? Da se prepustimo očaju? Ili ćemo usmjeriti oči gore, da ugledamo nadu koja neće uzmanjkati i koju daje onaj koji obećava? Da, ja sam podigao pogled i vidim svog oca u onom blaženom mjestu gdje Gospodin briše svaku suzu s očiju svojih slugu, gdje nema tuge ni plača... To je najljepša nada koja nas može ujediniti s njime, jer nas on odozgor gleda i očekuje. Bitno je dobro umrijeti, izdahnuti u Gospodinovu zagrljaju. Ako je tako izdahnuo naš otac, suze će možda pasti, ali ublažene onim božanskim balzamom koji daje nadu da ćemo se konačno naći u zajedničkom zagrljaju raja."

Tek što je prošlo mjesec dana, put neba je krenuo i Placidov brat Mate, podlegavši naglom napadu peritonitisa, koji je izazvao jako unutarnje krvarenje, a kako je do bolnice bilo nemoguće brzo doći, smrt je hitro nastupila. Fra Placido će o tom događaju doznati nešto kasnije, kad će ga poglavari za božićne blagdane poslati u Cres, da bude uz obitelj koja je u tako kratkom vremenu bila toliko jako iskušana. Bolno iskustvo ublažila je čvrsta vjera da smrt nije svršetak, već prijelaz iz jednoga u drugi, bolji život. Fra Placido je u to čvrsto vjerovao, pa ova dva nenadana gubitka dvojice ljubljenih članova obitelji ne ostavlja dubljih tragova u njegovu zacrtanom hodu i penjanju prema čvrsto odabranom cilju.

Pomisao na pokojnog oca i brata prisutna je ipak dulje vremena u duhovnom životu i razmišljanjima fra Placida, pa tako za Uskrs sljedeće godine svojima u Cres šalje ove lijepe prigodne misli: "Neka nam u ove dane Kristovo uskrsnuće progovori o našemu budućem uskrsnuću, kao i onome naših dragih pokojnih, koji slave Uskrs tamo gore. U intimnosti obitelji bit ću i ja, premda udaljen, ipak blizak s vama, sjećajući se vas kod Gospodina i uživajući vaš mir."

   

U međuvremenu su se studiji primicali kraju i fra Placido doznaje da će svećenički red primiti u Rimu, 6. srpnja 1930. Sestri Nini priznaje: "Studiji idu dobro... Ti me se u međuvremenu sjeti kod Gospodina i moli Gospodina da mi ne uskrati svoju milost, jer bez nje, kako kaže sv. Pavao, ništa ne možemo učiniti." Nije zadovoljan s onim što je ostvario, pa na čestitke u povodu 23. rođendana, 10. ožujka 1930. fra Placido odgovara: "Imamo već 23 godine i još nismo učinili ništa! Nadamo se, uz Gospodinovu pomoć, da ćemo nešto učiniti u budućnosti, počevši od dana današnjega." Nije nimalo slučajno prisjećanje na slične riječi sv. Franje Asiškoga malo prije smrti.

Kako se sve više bližio dan svećeničkog ređenja, kada biva okrunjen san svakoga mladog svećenika, fra Placido se posvetio unutarnjoj pripravi, o čemu se stalno brinuo, ali je sa svojim karakterističnim smislom za praktično, vrlo pažljiv za svaki detalj. Brine se o tiskanju spomen-sličice, o pozivnicama koje će poslati rođacima i prijateljima. A 27. lipnja, prije započinjanja duhovnih vježbi, šalje pozdrav majci koja neće biti uz njega: "Molite za mene ovih dana, a ja ću vas se sjetiti na vrlo poseban način na dan ređenja, kao i prigodom prve mise na Marijinu podnožju u njezinu glavnom hramu."

Svećeničko ređenje i prva sveta misa creskog fratra fra Placida, pred malobrojnom subraćom, održani su u rimskoj bazilici Svete Marije Velike, da bi glavna svečanost mlade mise uslijedila odmah, sljedeće nedjelje, 13. srpnja 1930. u creskoj crkvi sv. Franje. Za tu prigodu, uz članove obitelji i brojne creske prijatelje, fra Placido je bio okružen nekolicinom creskih fratara, koji su već onda privlačili pozornost svojim sposobnostima i ugledom. Bio je to o. Bernardin Rizzi, skladatelj i zborovođa, koji je vodio pjevanje na mladoj misi, o. Rafael Radossi, tadašnji gvardijan pulskog samostana sv. Franje, koji je propovijedao, i još mnogi drugi fratri.

Na spomen-sličici koja je prikazivala Isusa kako šalje učenike da propovijedaju evanđelje, fra Placido je dao otisnuti riječi apostola Pavla iz druge poslanice Timoteju: "Dijeli sa mnom tegobe kao dobar vojnik Krista Isusa!" Nije sigurno ni naslućivao koliko će se ove programatske riječi proročanski ostvariti na njegovu životu i smrti.

>[SADRŽAJ]<