VERITAS - br. 1/2006

>[SADRŽAJ]<

SUGOVORNICI

PREDRAG MATIĆ FRED, BRIGADIR HRVATSKE VOJSKE

Sv. Ante u srpskom logoru

Predrag Matić Fred jedan je od mnogih hrvatskih branitelja koji su zarobljeni u obrani Vukovara 1991. godine. Nakon zarobljavanja prošao je torture tri srpska logora. O tim danima napisao je knjigu "Ništa lažno", a otkako je na slobodi pomaže i drugim braniteljima koji su prošli ista stradanja. Danas živi u Zagrebu sa svojom suprugom Svetlanom i sinom Svenom.


Razgovarao: IVAN PENAVA
[ ivan-penava@net.hr ]

Nama, mlađoj generaciji, koja je Domovinski rat provela ili u podrumu ili u gradovima daleko od fronte, mnoge stvari još nisu potpuno jasne i kao da ih novija događanja još više pomućuju. Stoga nam knjige poput "Ništa lažno" otkrivaju pravu istinu, bez imalo mržnje i predrasuda. Sam autor kaže da je odgojen bez mržnje, te da je tako i pisao. Stoga ga poslušajmo.

Gospodine Matiću, koliko Vam je vjera u Boga pomagala dok ste branili Vukovar?

- Vjera u Boga je velika stvar. Kad smo se našli tamo u Vukovaru, u onome okruženju, ostavljeni od svih, onda smo mogli vjerovati samo u jednu osobu, u jednu moć koja nas nije ostavila, a to je Bog. Kad je neka frka ili tome slično, tada se i najveći nevjernik prisjeti Boga pa kaže: "Pomozi Bože!" Već je ušlo u legendu da su naši branitelji imali krunice oko vrata. Skoro svi smo imali krunice oko vrata. I oni koji su vjerovali u Boga, a i oni koji nisu vjernici. I u najtežim trenucima znali smo je stiskati u ruci. To je taj dio u kojemu ja mogu govoriti o vjeri.

Je li svećenik bio s vama cijelo vrijeme dok ste branili Vukovar?

- Naš svećenik iz Borova Naselja, p. Ante Perković, bio je s nama sve te dane, a i kroz sve dane logora. To nam je bila hrana i ohrabrenje, kao malom djetetu kad ima oca uza se, pa se ničega ne boji. Mi smo vjerovali u tog našeg svećenika iz crkve Gospe Fatimske u Borovu Naselju. On nam je bio moralna snaga, dok su naši zapovjednici, napose pokojni general Blago Zadro, bili vojna snaga.

Jeste li tada razmišljali o tome da su i Srbi kršćani?

- Da. To je jasno da su i Srbi kršćani, pa se i njima može postaviti ovakvo pitanje: gdje je njima bila vjera u Boga? Kad sam došao iz logora malo sam pratio literaturu i nažalost ustanovio da su Srbi mnoge stvari učinili uz potporu Pravoslavne Crkve. To je za mene bilo šokantno. Jer mi smo se u početku rata čak pitali je li u redu uzeti oružje u ruke ili ne. Bila je to jedna moralna dvojba. Međutim, naša je Crkva rekla da je obrana svoga doma potpuno legitimna stvar i da ne možemo leći i predati se. A, očito da neprijatelj nije imao nikakvih skrupula pred ostvarivanjem onoga što je namjeravao.

Predrag Matić Fred, brigadir Hrvatske Vojske Nakon logora u Stajićevu kod Zrenjanina i u Nišu, stigli ste i u Srijemsku Mitrovicu. Tamo ste otkrili da logoraši u vašoj novoj ćeliji imaju zajedničku molitvu. Kako je izgledala ta molitva?

- Bilo je to vrlo ugodno iznenađenje. Jedan pozitivni šok. Mi smo do tada za vrijeme tih ionako oskudnih obroka dobivali batine i prijetnje. U Srijemskoj Mitrovici je sustav podjele hrane bio drugačiji, gdje su stražari u onim velikim "manirkama" ubacivali hranu u sobe, a onda smo sami među sobom dijelili. Taman je bila svakom po jedna šeflja. Međutim, kada je to bilo podijeljeno mi koji smo stigli iz Niša odmah smo navalili jesti, jer smo mislili da će sad ući stražari i počet nas tući. Oni koji su bili od prije, starosjedioci, isto naši Vukovarci, oni su mirno stajali. Jedan od zatvorenika započeo je molitvu i mi smo bili od srca ganuti. Naježili smo se. Bila je to veoma osobna molitva sv. Anti, koju je jedan od starijih zatvorenika izgovarao. Ovi koji su znali molitvu ponavljali su je u sebi i micali usnama. Mi ostali smo šutjeli i osjetili da nam je poslije i taj objed puno bolje prijao.

Jeste li ga pitali zašto je molitva bila baš sv. Antunu?

- Moram priznati da ga nisam konkretno pitao zašto, ali imali smo jednoga prijatelja koji je bio vrstan tehnički crtač. On je molitvu napisao na koricama od kartona za nas koji je nismo znali napamet. I dan danas imam kod kuće tu molitvu. To je karton od poklopca nekog keksa i napravljen je kao knjižica, kao jedan mali molitvenik. Tada smo i mi sudjelovali u toj molitvi prije objeda.

U svojoj knjizi puno puta nabrajate imena branitelja koji su bili s Vama u Vukovaru. Što ste željeli postići time?

- Želio sam ovom knjigom postići da ona bude spomenik sudionicima Domovinskog rata na tom području. U knjizi spominjem preko 370 imena. Možda dvadesetak njih su srpski stražar kojima sam uspio popamtiti nadimke, a ostalih jedno 350 su branitelji. To su ljudi s kojima sam se ja izravno susretao za vrijeme rata. Moguće je da sam neke i propustio. No, to sve daje autentičnost knjizi, ali isto tako zauvijek ostaje spomen na te ljude, jer svaki čovjek koji je tu spomenut zauvijek ostaje ubilježen da je sudjelovao u tom vremenu i bio na tom prostoru.

Koji Vam je dan bio najteži dok ste branili Vukovar?

- Teško je od tih devedeset dana obrane Vukovara izvući jedan najteži dan. Kad bih krenuo redom od tih dana okupacije svakako prvi jako, jako težak dan bio je dan pogibije generala Blage Zadre, 16. listopada. To je bio užasan šok za sve branitelje, jer osim što nam je bio zapovjednik, mi smo ga jako cijenili i voljeli i držali ga na pijedestalu. Dalje bih rekao da je još jedan bitan datum sam dan Svih svetih. Bio sam određen da idem na ispomoć na posve drugi punkt u suprotnom djelu grada. Potajno sam se nadao, s obzirom da se radi o kršćanima i s one druge strane, da će i oni poštivati taj dan. Međutim bio je to užasan dan. Nisu niti to poštivali, bar taj jedan dan. Zatim, 18. studeni, kad mi je prijatelj bio pogođen iz snajpera i kada mi je izdahnuo na rukama. Dan mog zarobljavanja, 19. studeni. Ima ona poslovica koja kaže: zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu. Kada bismo je parafrazirali onda bismo mogli reći, slobodan čovjek ima tisuće želja, a zarobljen čovjek samo jednu. To se i nama dogodilo. Zatim oni dugi dani u zatočeništvu. Taj Božić 1991. najradije bih zaboravio. Ne želim ga se niti sjećati zbog strahota koje smo taj dan proživljavali. Uspjeli smo jedva tu noć samo onako pružiti si ruke i čestitati si Božić, diskretno i potajice. Ali ni među tim stražarima nisu svi bili zvijeri. Za Uskrs 1992., napuštajući našu sobu, stražar je malo zastao i rekao: "Sretan Uskrs ljudi!" i otišao van iz sobe. Međunarodno priznanje Hrvatske bio je jedan od najgorih dana. Mi smo bili u Nišu, u totalnoj medijskoj izolaciji. Nisu nam dali niti tranzistor, niti novine, ništa, doslovno ništa. Tu noć su nas toliko mlatili da je bilo krvi po hodnicima. Svi smo jednoglasno rekli da je noćas sigurno priznata Hrvatska.

S Vama je u obrani bio i Srbin Nebojša Milinović. Zašto nije bilo više takvih slučajeva?

- Pa bilo je. To je jedan od promašaja hrvatske politike. Mi smo morali dokazivati cijelo vrijeme da Hrvatska vodi obrambeni rat. Jedan od velikih dokaza tome jest to da je u našim postrojbama bilo dosta Srba, sigurno deset posto. Dok se na srpskoj strani Hrvate moglo nabrojati na prste. To je već dovoljan pokazatelj. Da smo mi vodili isključivo nacionalni rat, što bi onda Srbi radili u našoj vojsci. Srbi koji su osjetili Hrvatsku kao svoju domovinu, branili su svoju domovinu. Njih nije zanimalo ništa drugo, nego da brane svoju domovinu od agresije druge zemlje, bez obzira što su pripadnici vojske te druge zemlje njihovi sunarodnjaci. To Hrvatska nije nikad iskoristila i žao mi je. Mislim da to nije bio dobar potez.

Jeste li Vi prepoznali kojeg susjeda ili prijatelja na drugoj strani?

- Na svu sreću za vrijeme samoga rata nisam preko nišana vidio nikoga poznatog, ali mogu samo misliti kako je bilo našem suborcu Nebojši kada je preko snajpera vidio i svoje poznanike pa čak i rođake. To je zasigurno užasan osjećaj. Ja sam na dan zarobljavanja vidio dosta svojih bivših prijatelja, susjeda. U knjizi opisujem susret s onim jednim s kojim sam odrastao, koji je bio malo stariji od mene i bio nam je idol, jer nas je branio kad smo bili klinci. Međutim, u tom trenutku se osjetio između nas nekakav zid. Očima nevidljiv, ali vrlo, vrlo opipljiv.

Nakon oslobođenja jedno vrijeme ste radili u ministarstvu branitelja. Kakvu ste ulogu imali tamo?

- Bio sam šef kabineta dr. Njavre, koji je bio prvi ministar branitelja 1998. Kasnije sam neko vrijeme radio i s ministrom Pančićem, no on je imao malo iskrivljen odnos prema braniteljima i to mi se nije svidjelo pa sam otišao iz ministarstva. I evo zadnjih godinu i pol dana sam savjetnik ministrice Kosor. Mislim da tu problematiku jako dobro poznajem, jer otkako sam došao iz logora upravo se time najviše bavim.

Pomagali ste mnogim braniteljima koji su pokušali samoubojstvo.

- Te tragedije, kada oni dižu ruku sami na sebe, to je najgore što se može dogoditi. Jer upravo imate suprotnu sliku na drugoj strani, gdje oni koji su izgubili rat ne dižu ruke na sebe, dok mi koji smo oslobodili svoju zemlju, koji, koliko god da je to danas floskula, imamo Hrvatsku, da mi sada dižemo ruke na sebe. Ja te ljude žalim, jer oni su mnoge stvari idealizirali. Ako se nešto idealizira ne može se s tim živjeti, jer život nažalost nije idealan da sve štima i da sve ide kao po koncu. Najviše se tu radi o razočarenju, a ono je tipa: dok su se oni borili u ovoj su se zemlji drugi bogatili; dok su se oni vratili iz rata njihova poduzeća su prodana, propala.

Predrag Matić Fred, brigadir Hrvatske Vojske Kako se Vi osjećate danas kao branitelj, kad vidite da naše generale drže u Haagu?

- Nažalost, mi se moramo suočiti s nekim činjenicama, no tu je opet pogreška hrvatske politike. Danas, slagao se netko s tim ili ne, imamo pola milijuna branitelja. Od tih pola milijun branitelja 99,99 posto časno je branilo svoju zemlju, a onih 0,01 posto onih koji su učinili nešto što nije u skladu s ratnim pravima i običajima, oni trebaju za to odgovarati. Kao jedan od živih svjedoka radio sam u kabinetu načelnika glavnog stožera za vrijeme operacija Bljesak i Oluja. Vjerujte, ja sam jedan od onih koji bi izišao glavom bez obzira iz zgrade Hrvatske vojske da sam u jednoj zapovijedi vidio da piše ubij, zapali, uništi. I kao visoki časnik koji sam radio u glavnom stožeru mogu reći da sigurno osobna odgovornost na našim zapovjednicima ne stoji. Stvari koje su počinili naši ljudi nakon Oluje su kriminalna i krivična djela i mi smo to trebali tretirati kao najobičniju krađu i ubojstvo, a ne kao ratni zločin. Govorim o pojavama nakon Oluje, jer u samoj Oluji, u tih nekoliko dana, nije bilo zločina. Ratni zločin se gotovo u pravilu ne događa u samom ratu, nego nakon vojnih operacija. A mi smo naš rat, našu ratnu operaciju briljantno završili u četiri dana. One koji su je uprljali nakon toga neka dostigne ruka pravde.

Kako bismo mi Hrvati trebali reagirati na ta uhićenja naših generala?

- Pa, gledajte, ovi skupovi potpore nakon uhićenja generala Gotovine su potpuno opravdani. Jer to nisu prosvjedi, to nije rušenje legalno izabrane vlasti, nego skupovi potpore našem uhićenom generalu da mu damo do znanja da smo uz njega. Ne moramo sad svi mi sjediti u Haagu da bismo bili s njim. Začudila me reakcija službene vlasti koja nije baš s odobravanje prihvatila ove skupove potpore. Jer to nije ništa ilegalno, ništa protiv ulaska u Euro-atlantske integracije, o kojima mi govorimo. Samo žalosno je da se u Splitu nisu našli ponovno i premijer i predsjednik države. Mi dajemo potporu generalu koji će sada na sudu dokazati da su te optužbe neutemeljene i da ne stoje.

>[SADRŽAJ]<