VERITAS - br. 1/2006

>[SADRŽAJ]<

UZORI

PLACIDO CORTESE - CRESKI KOLBE (12)

Povratak Padovi

Početkom siječnja 1937. fra Placido je imenovan direktorom izdavačke kuće "Messaggero di Sant'Antonio" u Padovi i glavnim urednikom istoimenog mjesečnika. Bio je to treći i konačni povratak Svetom Antunu, nakon što je u Padovi proveo godinu novicijata i prve mladomisničke godine.


LJUDEVIT MARAČIĆ

Creski fratar Placido piše početkom 1937. godine svojim rođacima u Cres: "Poglavari su me pozvali da dođem na blagoslovljeni grob sv. Antuna, i došao sam iz lijepog Milana, iz samostančića u Viale Corsica, gdje sam u tri godine svojeg boravka doživio dobrostivost svoje subraće i dragoga puka." U tim kratkim riječima možda površni čitatelj neće lako otkriti ništa osim suhoparnog izvještaja na kraju jednoga trogodišnjeg razdoblja života i djelovanja, gdje redovnička poslušnost određuje životne postaje i smjerove. Pisac vješto krije svoje zadovoljstvo što se ponovno vraća tamo gdje je i počeo.

Čitajući službeni dopis svoga provincijala, koji mu priopćava tu odluku o premještaju, a uz to i najavu da će biti imenovan ravnateljem svih izdavačkih pothvata Provincije sv. Antuna, fra Placido u mislima je prebirao dojmove koji su i na njegova ostavili neizbrisiv trag, kao u svakoga hodočasnika koji zakorači u Baziliku sv. Antuna i usporeno napreduje ne znajući da li da se divi umjetninama koje zapanjuju, kupolama koje uzdižu pogled k nebu, ili kipovima majstora Donatella koji kao da bdiju u nekoj neprestanoj liturgiji. No, i u mislima mladi svećenik je okretao pogled ulijevo, gdje se kao u nekoj udubini uz četiri kamena stupa uzdiže biser koji je samo veliki svetac mogao nadahnuti: umjetnički žrtvenik koji krije najveće blago ove crkve, zemne ostatke sv. Antuna Padovanskog. To je četvrtasta kapela koja obgrljuje grob ovoga sveca, nad kojim se izdiže žrtvenik do kojega se valja uspinjati sedmorim stepenicama. I dok je ponovno pogledom listao pismo svojega višega redovničkog poglavara, koji ga poziva baš u Padovu, u najizravniju službu padovanskom svecu, odvagivao je iskreno svoje mogućnosti i sposobnosti, zdravlje i osposobljenost za takvo djelo. Znao je da se ne smije previše osloniti na sebe, ali i isto tako da neće biti sam. Bar u početku. Ohrabrile su ga i misli koje su letjele u obližnje ispovjedaonice, gdje je znao da ga čekaju njegovi penitenti. I s puno straha, ali i oduševljenja, prigušenog u pismu svojim rođacima u Cres, prihvatio je volju Božju koja se i ovog puta očitovala preko poglavara.

I tako se fra Placido, nakon nekoliko godina pastoralne prakse u Milanu vratio onamo gdje je i počeo svoja svećenička iskustva. Sigurno mu nije teško pao ovaj premještaj u središte Provincije sv. Antuna, pri grobu najpoznatijega katoličkog sveca. Padova je posebno za naše fratre, talijanske ili hrvatske ili pomiješane krvi, svejedno, uvijek bila snažan magnet, često, što bi trebalo i zabrinuti, privlačniji i od samog Asiza, nedvojbenog središta svakoga franjevačkog srca. U vezi s tom atraktivnošću Padove očuvane su u našoj Provinciji sv. Jeronima franjevaca konventualaca i neke zgodne doskočice i anegdote, koje samo potvrđuju ovu činjenicu. Tako je, kako kaže jedna zgodna pričica s naših strana, jednog jutra neki naš fratar, uoči putovanja u Padovu, pri ranoj jutarnjoj misi bio toliko uzbuđen da je na kraju mise, umjesto uobičajenog pozdrava "Ite missa est!" ("Idite, misa je završena!"), završio misu riječima: "Mi vado a Padova!", što u lokalnom dijalektu znači da namjerava u Padovu, na što mu je časni brat koji je ministrirao dosjetljivo odgovorio: "Allora, bon viaggio, padre!" ("Sretan vam put, oče!"). Zgodna doskočica koja mnogo govori, a prenosila su je nekoć starija braća današnjim naraštajima fratara, među koje spada i potpisnik ovih redaka.

   

Ima doista nešto što stalno i snažno privlači naše ljude u Padovu. Ne mislimo dakako samo na brojne hodočasnike, kojima je grob sv. Antuna bio većinom ipak samo prolazna postaja, na putu u Asiz, ili još češće na tranzitu u Vječni grad. Sjećamo se brojnih fratara s naših obala, a i iz hrvatske unutrašnjosti koji su dolazili u Padovu, ostajali, djelovali, umirali i ostavljali svoje kosti kraj groba mnogo poznatijeg fratra i čudotvorca, koji je također u Padovu došao izdaljega i proslavio je mjesto svojim posljednjim djelovanjem, u njemu i dokončao život te mu povjerio svoje zemne ostatke na trajno štovanje i spomen.

Već u prvom stoljeću uzajamnih veza naših fratara s Padovom susrećemo jednoga "prekomorskog" fratra koji će odigrati značajnu kulturno-umjetničku ulogu pri gradnji velebne bazilike sv. Antuna u Padovi. Fra Jakov iz Pule dvadesetak posljednjih godina izgradnje ove čarobne građevine skladno izmiješanih stilova bio je njezin arhitekt (ili bar službeni nadglednik), kako ga spominje očuvani arhivski dokument datiran 27. kolovoza 1302. godine. A bilo je to razdoblje kada u istoj bazilici svoje umjetničke radove izvodi poznati Giotto, koji je i oslikao neke dijelove ovoga glasovitog zdanja.

Daleko bi nas odvelo i samo nabrajanje imena fratara koji su u Padovu odlazili radi studija, specijalizacije ili službe. Zemljopisna blizina i politička navezanost dviju franjevačkih provincija, one pod okriljem svetog Antuna, i one pod zaštitom sv. Jeronima, koje je spajalo zajedničko more i višestoljetna jedinstvena mletačka vlast, bile su stalni izazov za uzajamno obogaćivanje. Štoviše, kroz više stoljeća to su pojačavali zakoni i odredbe mletačkih vlasti, slični uostalom onima u susjednim zemljama i državama, koji su strogo zabranjivali pripadnicima ostalih zemalja i država da budu provincijali ili gvardijani u zajednicama na njezinu području. Ovi propisi koji su praktički održani do propasti Prejasne Republike, otežavali su dakako dolazak i boravak fratara iz mnogih provincija, ali su istovremeno pospješivali i omogućavali tijekom stoljeća uzajamne veze braće ovih provincija, obiju i jedinih provincija franjevaca konventualaca na prostoru Republike sv. Marka.

Te su veze obično počinjale studijem i specijalizacijom u Padovi ili u obližnjim gradovima (Venecija, ponajviše), gdje su se mogli stjecati akademski naslovi. Nesumnjivo je ovoj kulturnoj razmjeni pridonio i glas o ugledu padovanskog ateneja, kao i spremnost samostanske zajednice koja je promicala prihvat pitomaca, ali i učitelja iz susjedne provincije. Nije ovdje, dakako, mjesto za opširniju razradbu ovih veza, ali ne možemo ne spomenuti bar jedno glasovito ime, fratra kojemu je u samoj Bazilici sv. Antuna postavljena ploča s likom, što je zaista bila rijetka povlastica za same fratre. Bio je to krčki fratar, PM Mate Ferkić (Frće), u svijetu poznatiji pod latiniziranim prezimenom Ferchius. Taj franjevac konventualac iz Krka, u međuvremenu i gvardijan u matičnom samostanu sv. Franje (gdje mu i danas nad ulazom u sakristiju stoji uklesan spomen) i provincijal matične provincije sv. Jeronima, godine 1631. preuzima u Padovi katedru javnog teologa, te piše knjige i rasprave iz područja filozofije, teologije, povijesti, čak i književne kritike. U znak poštovanja, kao zaslužnom, priznatom i vrsnom znanstveniku, podignuta mu je u Bazilici sv. Antuna spomen-ploča, između kapela sv. Katarine i sv. Agate, te i danas podsjeća prolaznika na našeg zemljaka, kojemu se ne bi smio utrnuti spomen.

   

Kraj Ferkićeve spomen-ploče prolazio je svakodnevno i naš creski fratar, prisjećajući se vjerojatno političke realnosti toga trenutka, kada je njegov otok Cres dijelila državna granica od Ferkićeva Krka, na koji mu je pogled tako rado klizio gledajući s creskih uzvišica mnogo ravniji susjedni otok, koji je granicom razdvajao mali nenaseljeni otok Plavnik, mali raj za sitne švercere vinom i cigaretama. Fra Placido Cortese je zabavljen nekim drugim mislima odlazio u ispovjedaonicu, koja se nalazila baš kraj Ferkićeva natpisa, žureći na službu brojnim penitentima, koji su se ponovno oko njega počeli okupljati kada su doznali da se Cresanin, nakon nekoliko godina izbivanja, vratio u Padovu. U procesu za beatifikaciju, među brojnim svjedočanstvima o Placidovoj nazočnosti u bazilici sv. Antuna, ima brojnih potvrda kako je svakog dana, najprije rano ujutro, prije ulaska vjernika u crkvu, dolazio na grob sv. Antuna, da bi to učinio i za prekida rada u 10,30 sati, kada je obično služio svetu misu, da bi se u popodnevnim satima, kad mu je to služba dopuštala, opet stavio na raspolaganje za ispovijed. Triput na dan pri grobu sv. Antuna, i tako gotovo sve do smrti. Što je mladi svećenik molio i razmišljao kad je, poput brojnih hodočasnika, prolazio kraj groba ovoga poznatog čudotvorca, polažući ruku i dodirujući čelom kamenu ploču koja sakriva zemne ostatke sv. Antuna, nije teško zamisliti.

U jednom svojem uvodniku, iz srpnja 1942. godine, fra Placido piše u Glasniku sv. Antuna: "Padova živi od jednog groba. Te je riječi izustio Ozanam i mi ih danas ponavljamo dok se mnoštvo ljudi stišće oko čudotvornoga groba da bi svi poljubili mramor koji zatvara pepeo Portugalca koji je postao Padovancem…" I potom urednik citira jednu lijepu lirsku zabilježbu šibenskoga pisca i pjesnika hrvatsko-talijanskih korijena, Nikole Tommasea, koji je više puta hodočastio na grob sv. Antuna u Padovu, promatrao pobožnost štovatelja koji su okruživali svečev oltar i snažno zabilježio riječima kojima naš prijevod samo oduzima poetsku izražajnost: "Učestali stranac iz svakoga mjesta, pobožni seljak i nježne žene, nemoćni starci pristižu u mnoštvu, te s uzbuđenom željom, kao za blagom, pružaju ruku na grob Božjega siromaška. Jedan ljubi mramor, drugi se na koljena spušta, treći kao umorni hodočasnik naslanja čelo. Vise sa žrtvenika i okolnih zidova zavjetne slike, a golemi prostor je uzak da primi tolike čete koje nadilaze."

   

Fra Placida su se posebno doimale zavjetne slike i darovi koje je danomice trebalo iznositi da bi ustupili mjesta novima. To mogu zapaziti i današnji hodočasnici ako nešto dulje vremena ostanu u molitvi pri svečevu grobu. Naprosto, stari darovi, slike i svijeće ustupaju mjesto novopridošlima. Kao u zakonu spojenih posuda. U ono predratno i ratno vrijeme darove će najčešće zamijeniti slike dragih prijatelja i rođaka, nestalih i odvedenih negdje na daleke bojišnice europskog kontinenta koji se ubrzano pretvarao u golemo ratište i zgarište. Fra Placidov se pogled stalno zaustavljao i zapinjao na izloženim fotografijama koje su gotovo vapile da se slučajni namjernik pomoli za njih. A to će mu uskoro pomoći da skuje dosjetljive planove pomoći baš onima koji su nestajali i kojima je svaka noć prijetila da ih proguta. No o tome u kasnijim nastavcima.

>[SADRŽAJ]<