Na improviziranoj pozornici smjenjuje se misa za misom. Ispovjednici, molitelji. Žamor i pjesma, žamor i molitva ujedno. Nikad fratri nisu bili načistu što je teže - dani uoči ili blagdansko jutro. Sve je moralo biti pripremljeno u crkvi, na dvorištu, u kuhinji. Trebalo je dočekati, uslužiti, ispovjediti i pričestiti mnoštvo. Činilo im se da se, sve što može i ne može hodati, slilo tog dana k njima. Gvardijana je danima boljela glava od brige. Nije šala prihvatiti tolike ispovjednike, smjestiti ih u neudobne samostanske sobice, pogostiti ih, ugoditi im. Trebalo je pronaći dragovoljce za skrb oko mjesta za paljenje svijeća, prodavače nabožnih predmeta, sestru koja će primiti na tisuće svetih misa.

Proslava Antunova bivala mu je sve teža zbog godina i zbog bolesti i što je sve to, činilo mu se, sve više sličilo na vašar. Nije mu dala mira primjedba nekih dijecezanskih svećenika kako je Antunovo samo prilika da se nešto novca zaradi i kako je Antun sve više "ekonom provincije".

Smetalo ga je i, naoko bezazleno, lukavstvo starog brata, sakristana. Darovane svijeće vraćao je drugim putem na "štandove". Brat se branio tvrdeći da se Svetac neće ljutiti, a korisno je. I prisjeti se njegove dosjetke: "Što deblja svijeća, to veći zagovor."

Ove godine trebalo je biti sve drugačije. Odlučio je pokušati, vratiti blagdanu izvornu svježinu. Nije dao, kao do tada, da se Antunov kip postavi na sredinu crkve. Postavio ga je uz svetohranište. Gledao je da kip bude stepenicu niže. Naredio je orguljašici da ne pretjeruje u izboru pjesama u korist sv. Antuna.

Nekima se to činilo neprimjereno. Bili su ljuti što nisu mogli obilaziti oko kipa, što ga nisu mogli poljubiti i doticati. Sve se svelo na molitvu ispred svetohraništa i Svečeva kipa.

Ove je godine naumio testirati ljubav hodočasnika prema bolesnima. Više je puta propovijedao kako Antun liječi preko nas i kako mu trebaju naše ruke, oči, koraci. Zbunjivala ga je sebičnost. Neki su ipak molili i za svoje bolesne, za druge, a mnogi samo za sebe i za svoje potrebe.

Na dvorištu, podno velike platane, smjestio je Svečev kip. Ondje je bio određen prostor za paljenje zavjetnih svijeća. Ove godine je postavio, uz kip, oveću kutiju za milodare. Na njoj se isticao natpis, a pod njim slika bolesne djevojčice. Nadao se da će hodočasnici, kucajući na Božje i Antunovo srce, imati srca za bolesno dijete.

Dan je odmicao. Zaredale su se misa za misom. Poput plimnih valova mnoštvo je preplavilo dvorište i crkvu, povlačilo se i u novom naletu ulazilo. Ove godine hodočasnika je bilo više nego ikad. Sve je mirisalo je na zapaljene svijeće i na ljiljane.

Propovjednici su obnavljali svečev život, poticali na nasljedovanje. Tko je slušao mogao je dobiti dojam da je Antun velik samo zato što je imao sućuti i ljubavi prema potrebnima. Preko njega, njegovih ruku i srca, djelovao je sam Isus. Povrh samostanskih zidina dopirala je glazba i primamljiv miris pečenja. Zvona su zvonila najavljujući smjenu misnika na oltaru. Nije želio slušati primjedbe samostanske braće. Neki su, zabrinuti, nagovoreni od pobožnih vjernika, zamjerali što sve nije kao nekada. Nije više bilo moguće doticati svečev kip odjevnim predmetima, kupiti voštane odljevke bolesnih udova, životinja i prinijeti ih kao zavjet.

"Neka ga dodirnu vjerom", odgovarao bi im. Mnoge nije zadovoljio odgovor. Ostali su razočarani.

Na hodnicima su se spoticali na prepune košare svijeća. "Trebalo bi ih ponovno prodati" reče samostanski brat, "za Kruh svetog Ante". U gvardijanovim očima nazirao se odgovor. Košare su bivale sve punije. "Pretopi ih nakon blagdana", reče gvardijan da prekine neugodnu šutnju i napetost. "Od njih ćemo saliti velike svijeće. Svi će darovi tako gorjeti u jednoj svijeći", doda.

"To je ispravno, hvale vrijedno", reče netko od prisutnih, "samo… čime ćemo kupiti hranu za sirotinjsku kuhinju?"

"Ako vjeruješ da Antun može pronaći izgubljene ključeve, zar sumnjaš da ovo nije kadar riješiti", doda gvardijan i uputi se prema svetištu.

Primijetila su subraća, otkada je on u samostanu, da je sve nekako drugačije, neuhodano, neustaljeno. Nekim su se crkvenim odbornicima njegove ideje činile previše slobodne, nove, a time neispitane i pogubne. A sve što je on želio bilo je to da osvježi pobožnost, da joj vrati izvornost, da odbaci talog praznovjerja, naslage od godina, pod kojima se svečanost pretvorila u folklor. Bilo mu je krivo što je samo za blagdan njegov samostan s crkvom sličio na servis za duše, a preko godine zjapio je poluprazan.

Odlučio je da će ove godine svim hodočasnicima dati zadatak. Molili su milost, vapili su za ozdravljenjem. Ovo je bila prilika da pokažu koliko im je stalo do tuđe bolesti.

Kad je svoju nakanu rekao prijatelju samostana, liječniku, nemalo se iznenadio odgovorom. "Takva operacija srca košta. Nije sigurno da će uspjeti, još manje da će djevojčica preživjeti."

"Valja pokušati", reče gvardijan smireno. "Bojim se da će to biti uludo bačen novac. Šanse su minimalne, a započeto krilo samostana…" - reče liječnik. "Sve može čekati", uzvrati gvardijan, "a više vrijedi njezin život od ratom srušenog samostana." Neki su bili preko svake mjere iznenađeni. Ispitivali su, povjerljivo, korijene ne bi li našli daleku ili blisku vezu između gvardijana i djevojčice.

Uočio ju je na prvoj pričesti. Hodala je uz majku. Prozirna, slabašna, krupnih očiju. Podsjećala ga je na djetinjstvo, na bolesnu sestru. "Iste oči", reče u sebi. Poželio je pomilovati to nježno lice, uploviti u beskraj njezina pogleda. Sve se svelo na šalu". Odnio bi te vjetar da nemaš potpetice - reče u šali. "Neće me odnijeti", promuca dijete, "mama me drži". Smijali su se ozareni. "Postila sam trinaest utoraka", reče majka kroz suze. Tako je, nekad, i njegova postila za sestru. Umrla je pred antunovo. Zaspala.

Odlučio je pomoći. Trebalo je prikupiti znatnu svotu novca. Antunovo je bila prilika. "Sveti Antun pomaže preko tvojih ruku", govorio je, "tješi preko tvojih usta".

"Gdje mu je moć, ako moju nemoć treba", dobaci netko. "Ma kako bio nemoćan, u Božjim si rukama velik", odgovori mu.

Jutro nakon blagdana. Pustoš. Razasuti papiri, opušci. Rastopljene svijeće. Poneka se otima žutim proplamsajima.

"Večeras brojimo milostinju", svečano oglasi samostanski brat. Uobičajen postupak nakon blagdana. Na stolu su stajale dvije velike kase. Kad su otvorili onu za pomoć bolesnoj djevojčici ostadoše skamenjeni.

"Nije moguće", pomisli gvardijan. "Ja sam znao da će biti malo", zaključi brat. Kasa koja se nalazila pred kipom Sveca - krcata. "To što sveti Antun može, nitko ne može", zaključiše neki slavodobitno.

Osvanulo je nedjeljno jutro. Blagdan je odavno prošao. Samostansko dvorište oživjelo djecom. Jutarnja misa. Gvardijan se zaputio prema crkvi. Uobičajeno je bilo da prije svete mise sjedne u ispovjedaonicu. Spotače se. U raskriljene ruke uleti mu djevojčica. Zadihana od igre.

"To si ti, promuca." "Ja sam", reče malena, a osmjeh joj se prosu licem. "Vratila sam se s operacije, sada mogu trčati, igrati se... po zagovoru svetog Antuna, kaže mama."

"Čudo je to, veliko čudo, dijete drago", reče gvardijan. Zazvoniše zvona. Jedino su svetac i gvardijan znali iz koje je kase plaćena operacija.