U ovim neshvatljivo mučnim i tjeskobnim vremenima silno nam je potrebna ljubav i nježnost, dobrota i ljepota. A sve je to, na najbolji mogući način, prisutno u bezgrešnom Srcu naše nebeske Majke Marije. Stoga mislimo na to majčinsko Srce, zagledajmo se u njega, promatrajmo ga, upijajmo iz njega svu tu mirisnu ljepotu i dobrotu i molimo mu se. Svi koji žele i traže, naći će u njemu sigurnu zaštitu.

Unatoč svemu, unatoč neshvatljivoj poplavi mržnje i grubosti, zloće i ružnoće, Kraljica neba i zemlje ne uzmiče. Naprotiv, bliži se čas konačnog trijumfa njezinog bezgrješnog Srca i Srca njezina Sina Isusa. A oni koji uzmiču imaju premalo prostora i vremena za bijeg. Bezgrješna već satire glavu oholoj Zmiji.

Naša duhovnost je Marijanska duhovnost, a to znači pobjednička duhovnost. To je originalna duhovnost, jer ju je u Marijinu bezgrješnom Srcu inicirao sam Duh Sveti, treća božanska Osoba, kao izraz svoje božanske osobnosti. U njoj se božansko s ljudskim, nebesko sa zemaljskim spaja. Stoga je moguće da smo mi maleni, prezreni i odbačeni, siromašni i ponizni - njezina nepobjediva vojska.

Pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji privlačna je i draga, posebna je i nenametljiva već od onoga trenutka kada ju je anđeo Gabriel pozdravio riječima: Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin je s tobom. Što uočavamo u ovom pozdravu? Kao prvo uočavamo da on dolazi s neba. Dakle, pobožnost prema Djevici Mariji nije potekla sa zemlje, niti od bilo kojega ljudskog bića, već s neba. Po svojoj jednostavnosti i bliskosti prilagođena je nama i darovana nam kao hrana za dušu. Tu i takvu pobožnost prihvaća Marijina rođakinja Elizabeta drugim dijelom pozdrava: Blagoslovljena ti među ženama. A vjerni puk je nastavio dodavši: I blagoslovljen plod utrobe tvoje - Isus! To je ujedno objašnjenje smisla i svrhe pobožnosti prema Mariji. Od tada ona je rasla i izrastala, cvjetala i donosila predivne plodove.

Zbog svoje jednostavnosti i praktičnosti privlačila je tisuće ljudi svih uzrasta, zanimanja i staleža. Ona je postala neuništiva lađa spasa u koju je ušao najprije Spasitelj - njezin Sin Isus Krist, a zatim mi - spašenici. Ona danas plovi pod imenom Majke Crkve, kojoj je sam Gospodin obećao da je ni vrata paklena neće nadvladati.

Kao što je u početku svojim lažnim nagovorom razdvojio djecu, Adama i Evu, od njihova Oca, tako je Zavodnik kasnije upotrijebio sve svoje lukavstvo da pokuša razdvojiti djecu od Majke. Pitate se - kako? Pa rekao bih malo pomalo i veoma lukavo. Malo pomalo molitveno vrijeme i molitvene prostore u osobnom i obiteljskom životu počeli su zauzimati neki drugi sadržaji, najprije profani, a onda i bezbožni.

Na neki čudan, ali nažalost i veoma efikasan način, počelo se sustavno stvarati javno mnijenje, čak i u Crkvi, da samo stare žene mole krunicu. Ali na našu veliku žalost ne radi se samo o shvaćanju, nego i o prihvaćanju. Malo pomalo nestalo je krunice iz velike većine muških ruku. Djeca zbog zauzetosti svim i svačim nemaju više ni vremena, a ni volje za takvo nešto. Ne mogu, ne stignu. Bilo bi nepravedno reći da nema onih koji redovito i iz srca mole krunicu, koji poste i hodočaste, koji vrše djela ljubavi. Ima ih. Ima među njima i djece i muškaraca. Vjerujem, dragi čitatelji, da ste i vi među njima.

Ali, pogledajmo malo bolje oko sebe. Pogledajmo vlastite obitelji. Pogledajmo vlastite župe. Možemo li i smijemo li biti zadovoljni s trenutnim stanjem molitvenog duha? Nikako! Mislim da je opravdano reći kako vlada pustoš, što se tiče molitvene svijesti mnogih vjernika. Usudim se reći da ima kršćana, katolika, koji se danima niti ne prekriže kako valja, a kamoli da izmole krunicu. Koliko ih uopće zna moliti? A koliko je pak onih koji mole mehanički, bez srca i duše?

Nije mi namjera naricati samo da bih naricao, već želim da se pravi molitveni duh vrati u naša srca, u naše obitelji, u naše župske zajednice, u naše škole i ustanove. Želim da shvatimo važnost i moć molitve u našem životu. Da shvatimo i prihvatimo savjet i moćnu zagovorničku silu naše nebeske Majke Marije.

Ne treba ni spominjati koliko i kakav nam je branik potreban u ovom vremenu. Vjerojatno svi uočavamo kolika i kakva se borba trenutno vodi. Samo će nas Istina osloboditi. Prava dijagnoza nije i ne može biti na štetu bolesniku. Naprotiv, previd ili zataškavanje istine dovodi do tragičnih posljedica.

Stati pred Boga i pred svoju savjest prvi je i nužni korak prema bitnom zaokretu na bolje. Ako želimo biti duhovno zdravi i sretni, moramo se odreći onoga što uzrokuje bolest i žalost u našem životu. Bolest i žalost duše ne dopuštaju nam da shvatimo i prihvatimo Božji naum sa svijetom i s nama samima. Bez toga shvaćanja i prihvaćanja ostajemo trajni lutalice koji idu iz jedne želje u drugu, iz jednog pokušaja u drugi, zapravo iz zablude u zabludu. I na kraju - sve uzalud. Danas mnogi lutaju. A Majka je dolazila i dolazi, govorila je i danas govori, opominjala je i opominje u želji da spriječi scenarij našeg neprijatelja.

Moramo biti svjesni da danas sile zla svim sredstvima žele obezvrijediti majku i majčinstvo. Žele svijet bez majke. Žele je zamijeniti nekakvim strojem za kloniranje. Kad vidim one koje je Bog osposobio i namijenio im da budu majke nositeljice i prenositeljice života, kako se pjene kad čuju riječ rađanje, onda mi je jasno u kakvom vremenu živimo te kakav je i čiji scenarij na djelu.

Zamislite! Svijet bez majke! To je hladna i beživotna tama. Jednom riječju - pakao. Stoga mislim da su majke, predvođene Majkom Marijom, pravi branik i neosvojivi bedem pred navalom neprijatelja. A zašto neprijatelj navaljuje? Što želi? Želi uništiti, ubiti život, osvojiti prostor za sebe kako bi proveo svoje naume - naume suprotne Božjima, naume smrti.

Majka rađa, a nemajka ubija. Majka hrani, a nemajka izgladnjuje. Majka miluje, a nemajka bičuje. Majka grli, a nemajka davi. Majka ljubi, a nemajka mrzi. Izabrati nam je. Ali ovo nije zadatak samo žena. Svi smo pozvani u obranu majčinstva, jer je ono kolijevka svih nas. Bez majčinstva nema ni ženska ni muška. Očinstvo se ostvaruje u majčinstvu, a majčinstvo u očinstvu. Nasilje nad ovom životnom vezom usmjereno je uništenju jednoga i drugoga. Neka nas Bog i Gospa sačuvaju od toga.

Teško mi je, reče mi u razgovoru jedan čovjek. Nema nikoga tko bi imao vremena za mene. Nema čovjeka koji bi se malo zaustavio i bio koji trenutak sa mnom. Uz dane ispunjene brojnim vijestima ostajem sam. Informacije se mijenjaju kao na traci. Vanjština poput kozmetike zatvara pore ljudskosti. Život ostaje tajna neotkrivena zemljanima ovoga svijeta. Uz serviranje informacija svakih pet minuta, nepoznavanje bitnoga vlada u ovome svijetu. Unatoč rastavljanju ljudskog organizma na najmanje stanice, tajna života ostaje u tami. Unatoč vladavini neonskog svjetla i reklama, čovjek ostaje u tami, sam sebi nepoznat i stranac.

Svjetlost je opasnost za ljude koji su nečiste savjesti, za ljude koji zarobljavaju i plijene svoje bližnje. Svjetlost je opasnost za one koji se bogate na račun drugih, koji čine zlo u mraku nehumanosti i poganstva. Tko će razvući zastor mraka što otvara istinu i otvoriti pogled u život usmjerujući lice prema svjetlosti?

"Ljupka je svjetlost i ugodno je očima vidjeti sunce." (Prop 11, 7) Svjetlost kao i sve ostalo opstoji tek kao Božji stvor, svjetlo dana što je izronilo iz kaosa iskonskoga (Post 1, 1-5). Kao i svi stvorovi svjetlost je znak koji vidljivo očituje nešto od Boga. Ona je kao odsjev njegove slave. Ona je kao odjeća kojom se Bog ogrće kao plaštem (Ps 104, 2). Kad se on pojavi "sjaj mu je kao svjetlost, zrake sijevaju iz njegovih ruku" (Heb 3, 3) i raduje se bolesnik koga Bog otme smrti kad vidi da nad njim opet sja "svjetlost živih" (Job 33, 30). Svjetlost objave Boga uključuje u sebi egzistencijalno značenje za one kojima se ona ukaže bilo da ističe veličanstvo Boga koji je prisan (Izl 24, 10) ili daje osjetiti njegovu strahotu (Hab 3, 3). Božja prisutnost čovjeku je skrbna prisutnost. Svojim zakonom Bog osvjetljava korake čovjeku i On je svjetiljka koja ga vodi (Ps 18, 29). Otevši čovjeka pogibli On mu oči prosvjetljava (Ps 13, 4) i postaje mu svjetlost i spasenje (Ps 27, 1).

U Novom Zavjetu obećana svjetlost postaje stvarnost kad Isus Krist počinje propovijedati u Galileji. On se objavljuje kao svjetlost svijeta, svojim djelima i riječima, te napominje: "Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život" (Iv 8, 12). "Ja svjetlo došao sam na svijet da nijedan koji u me vjeruje ne ostane u tami" (Iv 12, 46). On je istinsko svjetlo koje obasjava svakog čovjeka koji dolazi na svijet. Kada je živio na zemlji Božanska svjetlost koju je u sebi nosio ostajala je zastrta pod skromnim likom tijela. Jedina prilika kada su je povlašteni svjedoci mogli ugledati bio je trenutak preobraženja na gori. "I preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine postadoše bijele kao svjetlost." (Mt 17, 2) To lice ne pripada više smrtnom ljudskom stanju, već nagovješćuju stanje u kojem će se naći uskrsli Krist, koji će se ukazati Pavlu u silnoj svjetlosti. Svjetlost što blista na Kristovu licu odsjaj je slave Očeve i nikakve tame nema na njemu (1 Iv 1, 5). Sve što je svjetlost dolazi od Njega, od stvaranja fizičke svjetlosti prvoga dana do rasvjetljenja naših srdaca Kristovom svjetlošću.

Po svom rođenju svi ljudi pripadaju području vlasti tame, "zamračeni u svom razumu" (Ef 4, 18). Bog je taj koji nas poziva iz tame u svoje divno svjetlo (1 Pt 2, 9). Otimajući nas vlasti tame On nas je prenio u kraljevstvo svoga Sina da bismo bili dionici sudbine svetih i svjetlosti (Kol 1, 12). Posebnu milost primili smo u času krštenja, kad je Krist nada nama sinuo (Ef 5, 14) i kad smo postali prosvijetljeni Njegovim svjetlom, da živimo kao djeca svjetla (1 Sol 5, 5). Isus Krist je preporučio čovjeku da ne dopusti zamračenje njegove nutarnje svjetlosti. Potrebno je obući se u oružje svjetla i odbaciti djela tame (Rim 13, 12). Plod svjetla je sve ono što je dobro, pravedno i istinito, dok besplodna djela tame obuhvaćaju svakovrsne grijehe (Ef 5, 9-14). Valja nam hoditi u svjetlosti, da bismo bili u zajedništvu s Bogom koji je svjetlost. Tko živi kao pravi sin svjetlosti zrači među ljudima tom božanskom svjetlošću koja je u njemu pohranjena po sakramentu svetog krštenja. On i sam postaje svjetlom svijeta (Mt 5,14) te se odaziva poslanju koje mu je Isus Krist dao.

Riječ svjedok (grčki martyr) primila je u Crkvi duboko značenje. Martyr je onaj koji svjedoči za Krista i daje svjedočanstvo za Njega. Svi Kristovi priznavatelji, svi kršćani trebali bi biti Kristovi svjedoci. Crkva kao zajednica sastavljena od ljudi postoji zahvaljujući tome što ljudi svjedoče za Krista. Da se upravo ovo iznimno cijeni potvrđuje svaka sveta misa, kada svećenik na početku pristupa oltaru i daje mu poljubac. Na tom mjestu nalaze se relikvije svetaca ili mučenika, onih koji su do kraja svojim životom i smrću svjedočili za Krista. U prvim stoljećima u vremenu kada nije bilo sagrađenih crkava euharistijska žrtva služena je na grobovima mučenika. Izišavši iz katakomba Crkva je sačuvala običaj ljubljenja oltara u kojem se nalaze relikvije svetaca i mučenika. Stoga ljubeći oltar i govoreći "Gospodin s vama" svećenik uspostavlja duboko zajedništvo između mučenika koji su svjedočili za Krista i onih koji se nalaze u njegovoj Crkvi.

"Svjedoci koji su nas pretekli u Kraljevstvu, posebno oni koje Crkva štuje kao "svece", sudjeluju i danas u živoj molitvenoj predaji primjerom svoga života, spisima koje su ostavili i svojom molitvom. Oni promatraju Boga, slave ga i ne prestaju se brinuti za one koje su ostavili na zemlji. Ušavši "u radost" svoga Gospodara, "postavljeni su nad mnogima". Njihovo je posredovanje najviša služba u Božjem naumu. Možemo i moramo ih moliti "da posreduju za nas i za sav svijet" (KKC 2683). Zato se moramo okretati prema svjedocima vjere: Abrahamu, koji povjerova, "u nadi, protiv svake nade" (Rim 4, 18); Djevici Mariji koja je "na putu vjere" prispjela sve do "noći vjere", time što je sudjelovala u muci svoga Sina i u noći njegova groba; i mnogim drugim svjedocima vjere: "Okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svako breme i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa" (Heb 12, 1-2).

Molitvena nakana udruge Vojske Bezgrešne za mjesec veljaču:
"Da bi svi ljudi, preko svjedočenja vjernika, mogli primiti Krista, svjetlo na prosvjetljenje pogana."

Biti Kristov svjedok znači biti "svjedok njegova uskrsnuća" (Dj 1, 22), biti jedan od onih koji su "s njime, pošto uskrsnu od mrtvih, zajedno jeli i pili " (Dj 10, 41). Kršćanska nada u uskrsnuće posve je određena susretima s uskrsnulim Kristom. Uskrsnut ćemo kao i on, s njime i po njemu.

"Sakrament svete potvrde donosi nam "osobitu snagu Duha Svetoga" da, kao "pravi svjedoci Kristovi, riječju i djelom, širimo i branimo vjeru", da "hrabro ispovijedamo ime Kristovo" i nikada se ne stidimo njegova križa: Sjeti se dakle da si primio duhovni znak, Duha mudrosti i razuma, Duha savjeta i jakosti, Duha znanja i pobožnosti, Duha svetoga straha, i čuvaj što si primio. Bog Otac obilježio te svojim znakom, Krist Gospodin te potvrdio i u tvoje srce stavio zalog Duha" (KKC 1303).

Isus je rekao: "Ja sam svjetlo svijeta; tko ide za mnom, neće hodati u tami, nego će imati svjetlost života" (Iv 8, 12). "Ja sam Put i Istina i Život!" (Iv 14, 6) Isto tako rekao je svojim učenicima: "Vi ste sol zemlje... Vi ste svjetlo svijeta..." (Mt 5, 13-14) Isusova Riječ jednako vrijedi danas kao i u njegovo doba. Isusov učenik jednako je danas, kao i u Kristovo vrijeme, svjetlo svijeta i sol zemlje uz uvjet: da Isusa slijedi, da Isusa sluša, da u svojem životu ponovi Isusov život prema osobnim mogućnostima i prema milosti koju mu Bog daje.

Današnji čovjek živi u ozračju nezadovoljstva, neostvarenosti, praznine, besmisla i bespuća života. Njegovo biće tražeći zadovoljstvo, smisao i puninu života, svjesno ili nesvjesno traži Boga. Isusovi učenici, koji su se susreli s Bogom, koji su dopustili da ih Bog obasja svojim svjetlom, da ih ispuni svojim životom, trebaju neprestano rasti u tom bogatstvu i od svoje punine dijeliti drugima, po Isusovoj želji i naredbi: "Idite i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam za­povjedio!" (Mt 28, 19-20). Božja Riječ obasjava vjernika Isusovim svjetlom. Ohrabruje ga. Daje mu snagu. Ispunja ga radošću što može biti Isusov učenik, što može biti dionik Isusova svjetla, što može živjeti Isusovim životom, što danas može Isusovo svjetlo i bogatstvo Isusova života dijeliti drugima.

Nije lako biti praktičan vjernik. Sam Isus kaže da je to ljudima bez Boga nemoguće: "Što je nemo­guće ljudima, moguće je Bogu!" (Lk 18, 27) Nemo­guće je ostvariti velikodušno i potpuno predanje Bogu bez Božje pomoći. Ali biti učenik Isusa Krista, biti njegovo svjetlo, živjeti njegovim životom, neizreci­vo je lijepo. Vjernik, pronalazeći smisao života, prepoznaje put prema potpunom ostvarenju, sigu­ran ide prema cilju za koji ga je Bog stvorio, živi u prijateljstvu s Bogom. Sebe i sve ljude oko sebe, stvari i događaje doživljava u Božjem svjetlu i tako svojim svjedočenjem postaje Kristovo svjetlo za prosvjetljenje svijeta.