Pod utjecajem nekih filozofija i teologija, vjera je postala nešto iracionalno, neki rizik, skok u nesigurno, u mrak. Guillaume d'Occam je ustvrdio da postojanje Boga nije predmet razuma, već vjere. Tako i objava. Luther se o razumu izražava veoma trpko i smatra ga "prostitutkom sotone". Razum je u suprotnosti s vjerom. Vjera i razum ne mogu se uskladiti. Za Descartesa vjera je otajstvo, misterij.

Ova i slična mišljenja sukobljavaju se i u duši vjernika pa i on lako tome podliježe. Međutim, vjera u Bibliji i biblijska vjera nije nešto slijepo, iracionalno, beživotno, neki skok u mrak, u nesigurnost, u neizvjesnost. U Starom i u Novom zavjetu vjera znači nešto sigurno, čvrsto, istinito.

Naša riječ "vjera" ("vjerovati") postala je odviše potrošačka riječ, izgubila je od svoje izvornosti i snage. Vjera u Svetom pismu ima domet i snagu koji nadilaze naš izričaj vjere i vjerovati. Izriče samo prijateljski, sinovski, zaručnički odnos s Bogom.

U Starom zavjetu vjera je izražena riječju hemunah, što dolazi od glagola aman i znači ustrajati, biti čvrst, siguran, istinit. Vjerovati za starozavjetnog vjernika znači predati se, osloniti se, staviti samog sebe i sva svoja iščekivanja, nadanja, stremljenja, svoj život u Boga, koga sam upoznao u njegovim zahvatima. To znači osloniti se na Boga koji je jedino uporište, hridina, čovjekova snaga - snaga čovjeka koji je odbacio svako nesigurno, promjenjivo uporište u svijetu, u čovjeku, u samom sebi. Uključuje pristajanje razuma, predanje srca, poslušnost volje. Posebno je naglašena poslušnost i predanje. To imamo jasno naglašeno na mjestu gdje se po prvi put spominje vjera: "Abraham povjerova Jahvi" (Post 15, 6), prihvaćajući obećanje koje po ljudsku sudeći izgleda neostvarivo, nemoguće, utopija. I Bog mu to "uračuna u pravednost".

Postojanje Izraela je u njegovoj vjeri, u posvemašnjem predanju Jahvi, u bezuvjetnoj poslušnosti njegovoj volji. "Ako se na me na osloniti, održati se nećete!" (Iz 7, 8) Zato u najtežim, beznadnim trenucima povijesti Izraela, narod i pojedinci žive od vjere. "Pravednik od vjere živi!" (Hab 2, 4) Samo onaj "koji u nj vjeruje, neće propasti." (Iz 28, 16) Vjerovati je korijen besmrtnosti. (Mudr 15, 3)

Vjera nije nešto slijepo, iracionalno, pararacionalno prihvaćanje, već svjesno i voljno prihvaćanje Boga, cijelim bićem nasloniti se na njega, predati mu se bez pridržaja. Postojanje Boga za starozavjetnog vjernika nije nešto što se ne može utvrditi i posvjedočiti, već Bog koji se objavljuje u zahvatima povijesti i u iskustvu svakog vjernika, Boga se može "spoznati" u njegovim objavama u prirodi i u povijesti. Vjera je pristanak uz onoga koji se objavljuje i koji svjedoči za sebe, koga možemo i moramo "spoznati". A to znači stvoriti u ljubavi i vjernosti prisnu vezu s njime kao što je veza između muža i žene, prijatelja i prijatelja, djeteta i njegovih majke i oca.

U Novom zavjetu vjera je još obuhvatnija. Izražava neograničeno predanje čitavoga vlastitog postojanja Bogu koji nam se objavio u Isusu Kristu. On je predmet i sadržaj vjere, on je motiv i razlog naše vjere, upravo Isus Krist koji se "utjelovio po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice; mučen, raspet, umro i pokopan; koji je uskrsnuo treći dan i uzašao na nebo sjedne s desne Ocu".

To je Evanđelje - Radosna vijest koju propovijeda apostol Pavao i koja je potrebna za spasenje: vjera u Isusa Krista, u njegovo vazmeno otajstvo: muka, smrt i uskrsnuće. Isus traži vjeru, kako nam to evanđelisti jasno pokazuju, kao uvjet za spasenje. "Hrabro, kćeri, vjera te tvoja spasila!" (Mt 9, 22), veli Isus ozdravljenoj bolesnoj ženi. Isusa najviše zanosi prava vjera. Zato u zanosu reče ženi Kanaanki: "O ženo, velika je tvoja vjera!" (15, 28) Isusa najviše žalosti nevjera. Apostole će prekoriti zbog slabe vjere, dok su se prestrašili na uzburkanom moru: "Gdje vam je vjera!" (Lk 8, 25) I Isusova molitva, molitva je za vjeru: "Molio sam za tebe", reći će Petru, "da ne malakše tvoja vjera." (Lk 22, 32)

"Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, osvjedočenje o zbiljnostima kojih ne vidimo!" (Heb 11, 1) Vjera se temelji na jasnim svjedočanstvima, koja je Bog dao u povijesti spasenja, napose u Isusu Kristu. Apostoli su utjelovljenu Božju Riječ "slušali, očima gledali, rukama pipali" (1 Iv 1, 1), postali su "sluge" Riječi (Lk 1, 1 s.), svjedoci u Crkvi Božjoj. U vjeri prihvaćamo njihovo svjedočanstvo, da "imamo i mi s njima zajedništvo i sa Sinom njegovim Isusom Kristom" (1 Iv 1, 3).

Vjera se temelji na očevidnosti Božjih objava u svemiru, a posebno u povijesti spasenja, koja doseže svoj vrhunac u Isusu Kristu, u svjedočanstvu apostola i njegove Crkve. Vjera prema tome nije nešto slijepo, razumski neprihvatljivo, nesigurno. Ona je istina, milost, neizrecivi dar Božji, ali i čovjek ulazi u ovaj čin i njegova slobodna volja. Čovjek mora dati svoj odgovor Bogu i Kristu, koji mu se objavljuje i od njega traži vjeru. I čovjek je kriv zbog svoje nevjere, što ne zna čitati znakove Božje objave.

Isus suprotstavlja Boga i bogatstvo, i kaže: "Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prijanjati, a drugoga prezirati." (Mt 6, 24) U Izvorniku je bogatstvo izraženo riječju mammon, koju mnogi povezuju s rječju aman, a ona izriče čin vjere. Lako se čovjek dade zavesti od bogatstva i bogatstvo mu postane idol kome služi, kome se posve predaje. Vjernik se posve oslanja na Boga, na Isusa Krista, samo njemu služi, samo njega ljubi iznad svega. Služiti Bogu cijelim svojim bićem najpotpuniji je izraz vjere u Boga.

Svoj narod izabranja sam Bog izvodi iz egipatskog sužanjstva i iz babilonskog izgnanstva te ga odvodi u pustinju. Ondje narod "nađe milost" (Jr 31, 2). Pustinja je mjesto u kojem se čovjek ne može okućiti, gdje nema uvjeta za život. Mjesto, ili bolje stanje, u kojem čovjek susreće Boga i prepušta se njegovu vodstvu.

Zajednica esena odvaja se od sinova tame, od službenog židovstva i odlazi u pustinju da bi se tako svi njeni članovi pripravili, kao sinovi svjetla, za dolazak Gospodnji.

Filon, židovski mudrac, postavlja pitanje: "Zašto Zakon nije dan u nekom gradu, nego u dubinama jedne pustinje?" I odgovara: gradsko ozračje je pokvareno, varavo, lažno. Bog izvodi narod iz te sredine, da pročišćen može u pustinji poslušati Božju riječ, da shvati da to nije izmišljotina jednog mudraca, filozofa, već Božja riječ i Božji dar.

Hod pustinjom pun je opasnosti i potrebna je ustrajnost da postignemo svoj cilj, da uđemo u Božji Počinak (Heb 3, 7 - 4, 11).

Glas u pustinji (Mk 1, 3-4)

Palestina je na istoku i na jugu okružena pustinjom. Biblijska pustinja nije područje pijeska i kamenja, besplodno i suho tlo na kojem se čovjek ne može okućiti, već stepa, kojom prolaze nomadi i pastiri, gdje pasu svoja stada. Sva se zazeleni kad padne kiša i pruža dobru ispašu za stada ovaca i koza.

U Bibliji nalazimo četiri pojma za pustinju. Midbar (eremos) je pustara po kojoj pastiri vode na ispašu svoja stada; u njoj su skromna sela uz zdence, izvore i cisterne; posebno u kišnim danima zazeleni pustinja i pruža dobru ispašu stadima ovaca i koza. U takvu pustinju Mojsije vodi stada svog tasta Jitra (Izl 3, 1). Poznata je Judejska pustinja (Mt 3, 1) duga 80 km i široka 20-25 km. Ondje se nastanila zajednica esena, a ondje boravi i Krstitelj i pripravlja se za svoje veliko poslanje.

Arabah označava suho, besplodno tlo. Manje je pogodno za naseobine, osim nomadskih šatora, ima manje izvora i zdenaca. Tako se zove područje od Hermona koje se spušta istočno od usjekline Jordana i Mrtvog mora i završava u zaljevu Aqaba. S onu stranu Jodana, gdje Jordan utječe u Mrtvo more, Krstitelj priprema narod za veliki konačni prelazak preko Jordana u Zemlju obećanja, u Božji Počinak.

Horbah je pusta i suha zemlja. Kao kaznu za grijeh Bog pretvara zemlju u pustinju. Nema izvora, osim pokoja oaza, oko koje beduinska plemena podižu svoje nastambe. Tim područjem prolaze trgovačke karavane, koje omogućavaju razvoj trgovine. Takva je Sinajska pustinja.

Yesinon je jeziva pustinja, bez putova i bez vode, puna "ognjenih" zmija i divljih zvijeri. Ona je Božja kazna za grijehe mrmljanja i raskida s Bogom.

Ova imena dozivaju Božje zahvate u povijesti izabranog naroda. Jahve tješi Hagaru u pustinji (Post 21, 14), Mojsije u pustinji susreće Boga koji mu se objavljuje kao Jahve i šalje ga da izvede narod iz egipatskog sužanjstva. U pustinji porobljeni narod, koji još i nije narod, postaje narod, narod izabranja, s kojim, kao sa slobodnim narodom, Jahve sklapa savez i daje mu Zakon.

Proroci navješćuju novi Izlazak iz babilonskog sužanjstva, koji postaje simbol istinskoga i konačnog Izlaska te ulazak u Božji Počinak. "Ovako govori Jahve koji put po moru načini i staze po vodama golemim... Evo, činim nešto novo, već nastaje. Zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a stazu u pustoši. Slavit će me divlje zvijeri, čaglji i nojevi, jer vodu ću stvoriti u pustinji, rijeke u stepi, da napojim svoj narod, izabranika svoga. I narod koji sam sebi sazdao, moju će kazivati hvalu." (Iz 43, 16-21)

U Novom zavjetu se to proroštvo ostvarilo. Sva četiri evanđelista govore o navještaju spasenja u pustinji. "Pojavi se Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha." (Mk 1, 3-4; Iv 1, 24; Matej spominje "Judejsku pustinju") Sva četvorica navode proročki naviještaj (Iz 40, 3): "Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze." (Iz 40, 3) Evanđelist Ivan, svečano izjavljuje službenom poslanstvu koje se sastojalo od svećenika i levita, da nije ni Mesija, ni Ilija, ni Prorok koji ima doći, već samo "glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji!" (Iv 1, 23) I Isus u pohvali Krstitelju spominje mjesto njegova svjedočenja: u pustinji (Mt 11, 7).

Krstitelj nije propovijedao u sinagogama, po gradovima i selima ili u hramu, već u pustinji. Kraljevstvo Božje je blizu, i treba pripremiti put Gospodinu. Ne radi se o povratku iz babilonskog izgnanstva, već o dolasku mesijanskoga Božjeg kraljevstva. Isusa, koji dolazi, poistovjećuje s Gospodinom. Naziva ga - Kyrios-Jahve. Preteča priprema put Gospodinu, pozivajući sve na obraćenje, na promjenu života kod onih koji primaju obraćeničko krštenje.

Po proroštvu (Iz 40, 3) Mesija će se pojaviti u pustinji (Mt 24, 26). Zato lažni mesije odvode svoje pristaše u pustinju, gdje im obećavaju da će vidjeti slavu Gospodnju i doživjeti uspostavu mesijansko kraljevstvo. Tako Jonata iz Cirene vodi svoje pristaše u Judejsku pustinju. Jednako čine i Teuda i Juda Galilejac (Dj 5, 36-37). Sve je te pokrete u krvi ugušila rimska vojska. Neki dobronamjerno odlaze u pustinju kao neki Bonino. Živi u pustinji, hraneći se onim što zemlja daje i čuvajući vodu za obredno čišćenje.

Preteča je izabrao pustinju radi mesijanske zbilje, da svemu narodu proglasi: "Obratite se! Ta približilo se kraljevstvo nebesko!" A narod se sa svih strana slijevao s onu strane Jordana, da primi od njega krštenje, ispovijedajući svoje grijehe, te da prijeđe Jordan i uđe u zemlju obećanja, u Božji Počinak.