Netko je zapisao da je jedan noćni razgovor o Bogu - u kojem je, osim Lewisa i Tolkiena, sudjelovao i H. V. Dyson (tada jedini poznat kao književnik, a danas zaboravljen) - postavio temelje i za "Gospodara prstenova" i za "Narnijske kronike". C. S. Lewis i J. R. R. Tolkien nisu bili samo kolege akademici na Oxfordu, već i bliski prijatelji. Tolkien je navodno utjecao na Lewisov gorljivi povratak kršćanstvu, tako da je Lewis, inače filolog, filozof i povjesničar književnosti, postao poznat i kao pisac apologetske popularne teologije. Lewisova odluka da se 1950. godine prihvati pisanja knjiga za djecu naišla je na negodovanje prijatelja i izdavača, a čak je i sam Tolkien kritizirao prvu knjigu o "Narniji", smatrajući da je ubačeno previše neusklađenih elemenata. Završivši prvu knjigu Kronika iz Narnije "Lav, vještica i ormar", Lewis nije imao u planu nastavke, pa čak i kad je napisao drugu, "Princa Caspiana", nije ni sanjao da će ih do 1956. napisati ukupno sedam. Ekraniziravši prvu knjigu "Lav, vještica i ormar" Disneyev studio, uz pomoć svoga redatelja Andrewa Adamsona (animirani filmovi "Shrek" i "Shrek 2."), ušao je u zlatni rudnik još šest neiskorištenih mogućnosti.

Oni koji su očekivali od "Kronika" nešto poput "Gospodara prstenova" uglavnom su razočarani. Jer dok je "Gospodar" prikladan za mlade i za odrasle, a manje za djecu, prvi film o Narniji prvenstveno je film za djecu, a tek potom za ostale. Premda i takav sadrži poneku okrutnu scenu i prizore bitke slične onima u "Gospodaru prstenova", no, bez mračne atmosfere i krvi. Fantazijski svijet Narnije razlikuje se od Tolkienova Međuzemlja kao svijet bajke od svijeta legende. Bliži je svijetu Shreka nego Međuzemlju. U Lewisovom svijetu antropomorfne životinje govore i bore se zajedno s mitološkim bićima faunima i kentaurima protiv zle Bijele vještice, kojoj služe vukovi, polarni medvjedi i razna čudovišta. U zaleđeni snježni svijet pod strahovladom Bijele vještice, iz realnog svijeta Britanije za vrijeme Drugoga svjetskog rata, kroz čarobni ormar upada četvero djece, dva brata i dvije sestre, različitih godišta, i doznaje da će tu po proroštvu odigrati ulogu osloboditelja. I vještica doznaje za njihov dolazak pa ih proganja, tako su oni prisiljeni odigrati svoju proročku ulogu.

Postupno su "Narnijske kronike" dobivale na popularnosti i postale jedno od najomiljenijih djela književnosti za djecu, s gotovo stotinu milijuna prodanih primjeraka, pa su i prevedene na 41 jezik. Prikazivane su kao kazališne predstave, snimane kao radio-drame, i, naravno, kao filmovi. Ova nova Adamsonova verzija filma, zahvaljujući moći kompjuterske animacije, uvelike nadmašuje ranije pokušaje. Realne su životinje sjajno animirane, prizori bitke dostižu snagu bitaka iz "Gospodara prstenova".

Slično zlim silama u "Gospodaru prstenova" i vlast Bijele vještice, koju izvanredno glumi Tilda Swinton, asocira na totalitarizam. Svijet terora, straha i hladnoće, u kojem je zabranjen Božić. Totalitarizam, poput bajke, polarizira zbilju na potpuno zlo i dobro. Velika je snaga "Narnije" što se u njoj klinci lako poistovjećuju s glavnim junacima, osjećaju se kao da su i sami kroz ormar upali u bajku.

Mnogi su u knjizi i u filmu "Lav, vještica i ormar", tražili i napadali kršćanske alegorije, znajući da je Lewis apologet i navjestitelj evanđelja. Međutim, jedina jasna kršćanska ideja u filmu jest samožrtvovanje i uskrsnuće lava Aslana. Sve je ostalo kršćansko otprilike kao što su kršćanske druge fantazije, legende i bajke. Jasno je da Aslan nije alegorija Isusa Krista, u protivnom to bi značilo vezati Kristovu dosljedno nenasilnu i duhovnu borbu, uz ulogu ratničkog vođe. A to danas ne čini ni većina zaguljenih fundamentalista. U filmu je čak i Djed Božićnjak ratnički nastrojen, i poklanja djeci oružje. (Aktualno u vrijeme totalitarne prijetnje.) Kršćanske ideje nisu ni izdaleka skrivene u jednoznačnosti likova i u alegorijama koliko u simboličkom bogatstvu značenja i u humanoj poruci priče.

Kritičarski inkvizitori, koji brižno prekapaju umjetnička djela, tražeću u njima kršćanske ideje, znaju biti siroviji od alegoričara koji neki lik ili događaj pogrešno svode na jednu ideju, a ne na mnoštvo ideja okrenuto beskraju i tajni. Ukoliko bismo željeli potpuno izbaciti kršćanske ideje iz književnosti trebali bismo zabraniti gotovo sve.