Ni jedan društveni poredak nije bio kršćanski. Ispod srednjovjekovnih, izrazito nekršćanskih staleških provalija, tinjala je čežnja za jednakošću, makar i zagrobnom. Makabrička demokracija, maglovita i bizarna, no, ništa manje strastvena. Sjetio sam se "Plesa smrti", kasnogotičkih zidnih fresaka Vincenta iz Kastva na brodu crkve Svete Marije na Škrilinama kod Berma u Istri iz godine 1474. U plesu s kosturima izjednačeni su svi staleži, vitez, biskup, seljak, kralj. Smrt dohvaća svakog, bez razlike, nitko joj ne umije pobjeći. Bar su u smrti svi ljudi jednaki.

Tup-lup cupkaju kralj, pa smrt, pa seljak, pa smrt, pa biskup... Svi zagrljeni s kosturima, svi zajedno zbratimljeni i međusobno jednaki. Jednakost tako da svi postanu jedna-kost. Mračne duplje i iskešeni zubi. Tako je s licem koje postaje lubanja. Individualne razlike nestaju. Užas koji izaziva lubanja nije samo u nestanku i u ništavilu, već i u gubitku individualnosti i u nakaznosti budućeg postojanja, u strahu od paklenoga zagrobnog života.

Na kipovima i slikama mnogih civilizacija i naroda možemo opaziti lubanje. Osobito na reljefima starih latinoameričkih civilizacija. Lubanje, otkinute glave, komadanje trupala. Tu je bio čest običaj prinošenja ljudskih žrtvi. Asteci su nadmašili sve. Mnogo su tisuća ubijali dnevno, živima vadili srca. I još su umjetničkim djelima sačuvali prizore svojih klanja.

Ako su u 20. stoljeću esesovci i četnici mrtvačke glave stavljali na svoje kape, i to možemo shvatiti. Mnogi ljudi vole drugima ulijevati strah u kosti. I nije samo sadizam taj koji nagoni na identificiranje sa snagom koja sije smrt, ponekad to čine i žrtve, nastojeći umanjiti svoju patnju.

Svi ti kosturi u umjetnosti nisu tu samo da plaše, već i da umiruju. Srednjovjekovni "Ples smrti" nije osmišljan samo da ulijeva užas i nagoni na obraćenje od grijeha, već i da tješi, pa čak i da ulijeva kršćansku nadu. A, naravno, tješio je najniže staleže da će kad tad, bar tek u smrti, doći do izjednačenja i pravde.

Umjetnički prikazana smrt nije sama smrt, i već samom tom činjenicom umjetnost smrt kroti i blaži. Umjetnička smrt već je neko transcendiranje smrti, kao što je umjetnost, uostalom, sama po sebi transcendirajući čin.

Ljudi ne bi uživali u trilerima i u hororima da pritom ne osjećaju i neku utjehu i užitak. Lako je sa smrću dok je smrt igra, dok je ugroženost samo fiktivna, to nas može i zabavljati. Zajedno s čovjekom nastale su igra i umjetnost kojima čovjek nadilazi ovaj svijet, oponašajući Stvoritelja i njegovu igru i umjetnost.

Dok gledamo sliku s prizorom smrti, smrti koja ubija život, mi se već nalazimo izvan toga života i te smrti. Ako je slika mikrokozam (mali svijet), mi smo već izvan toga svijeta. Mi smo dimenzija više, izvan povijesti, vremena i prostora zbivanja tog mikrokozma. Uživatelji umjetnosti oponašaju uskrsla bića koja motre svijet cjelovitim i skladnim pogledom transcendencije, izvan dohvata njegova zla.

Vjerujem da su župljani u Škrilinama bar na trenutak doživjeli kako se makabrička demokracija ostvarila. S visoka su gledali sve staleže kako su se zauvijek izjednačili, osjećajući se kao da se nalaze već "s one strane".

"Ples smrti", kao i svaka umjetnost, uznemiruje i umiruje, zastrašuje i hrabri, ranjava i tješi. Sve to ujedno, zajedno i cjelovito.

"Golgota", naziv za brežuljak kraj Jeruzalema, mjesto gdje su Krista razapeli, potječe od aramejske riječi "gulgolta" koja znači "gola lubanja". Mjesto pogubljenja i smrti. Krist nije samo preuzeo grijeh i patnju svijeta na sebe, on se s nama ulančio i izjednačio u plesu smrti. Pa kao što ćemo svi umrijeti, svi ćemo i uskrsnuti. Krist je transcendiranje samo, Riječ u iskonu, po kojoj sve postade, izvorište ne samo sve religioznosti, već i sve umjetnosti. Umijeće života kroz smrt i preko nje. Čak i smrt pomaže životu da bude čišći i bogatiji.

Pogled na raspelo uznemiruje i umiruje, zastrašuje i hrabri. Križ djeluje na paradoksalan način: govoreći o gubitku, patnji i smrti, pruža nadu i tješi. Smisao križa: oduzimajući štetne navike, ogoljujući od svega suvišnog, pruža bogatstvo života. Gubitkom do dobitka, kroz smrt do života, patnjom do radosti.