Prošlo je 60 godina od "prežalosnog procesa" protiv tadašnjega zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, te ujedno protiv mnogih istaknutih članova Crkve u Hrvatskoj, odnosno protiv Crkve uopće. U ovom broju bl. Stepincu, kako i dolikuje, posvetili smo dosta prostora. Prvi put ujedno progovaramo i o jednom od njegovih supatnika u lepoglavskom sužanjstvu. Fra Teofil Mirko Han jedan je od članova stada koji je osuđen za slične "zločine" kao i sam pastir. O fra Teofilu donosimo sjećanja njegova suvremenika o. Celestina Tomića, izvrsnog poznavatelja i vlastitoga redovničkog subrata, a i života i mučeništva bl. Alozija Stepinca, na čijemu je postupku za proglašenje blaženim aktivno sudjelovao. Iz njegova pera je i nova knjiga koja govori o moći i o važnosti pisane riječi, odnosno o nemjerljivoj vrijednosti dobroga i suvremenoga katoličkog tiska, a danas i sredstava komuniciranja općenito.

Bl. Alojzije Stepinac je suvremen u svemu. Njegove poruke, pisma, poslanice i druga pisana ostavština i danas imaju i te kakvu svježinu. Ipak, daleko najglasnije su njegove životne poruke. Svjedočanstvo ljubavi prema bližnjima u nevolji (preko nadbiskupijskog Caritasa), svjedočanstvo hrabrosti pred neprijateljima Crkve (osobito na suđenju), svjedočanstvo vjernosti papi i Crkvi, uz žrtvovanje vlastitog života, doista su neizbrisive poruke onoga koga nam je papa Ivan Pavao II. postavio kao uzornoga Božjeg čovjeka za nasljedovanje.

Na osobit način oduševljava Stepinčeva ustrajnost. Strpljivo kroz desetljeća podnosi proganjanje, maltretiranje, laži, podvale spletke onih koji su ga svim silama nastojali slomiti. Ali ne samo da podnosi, nego i odlučno ustaje protiv onih koji jedno govore, a drugo čine. Tako na suđenju jasno govori: "Moja je krivnja sto posto u tome što nisam mogao pokleknuti pred zahtjevima komunizma, koji jedini vlada u ovoj zemlji, a zašto nisam mogao reći amen za sve što se radilo, evo razloga: nama se govorilo da je zagarantirana sloboda vjeroispovijesti u sadašnjem poretku." Stepinac konstatira da ta sloboda postoji samo deklarativno, radi stvaranja dobre slike o državi u svijetu, a da je realnost daleko od izjava: "Uništene su naše tiskare i ne znam postoji li još gdje koja. Nema više naše štampe koju ste ovdje toliko napadali. Nije li uopće škandal tvrditi da Crkva nije nigdje toliko slobodna kao ovdje? … Nestalo je i ništa ne radi Društvo sv. Jeronima. To je teški delikt prema narodu, ovako postupati s najvećom našom kulturnom institucijom."

I danas, iako su razlozi tome nešto drugačiji, katolička glasila nailaze na zid izolacije. Mnogi i danas olako osuđuju sve što ima vjernički, osobito katolički, predznak. Etiketiranje i predrasude samo su drugi oblik istoga, ali sada suvremenog progona, ignoriranja i izoliranja katoličkih medija. Ne bi li baš to, uz primjer i zagovor bl. Stepinca, trebalo biti poticaj da se naši vjernici trgnu i da konačno shvate ono što je našem blaženiku već bilo jasno prije sedamdesetak godina.