VERITAS - br. 2/2006

>[SADRŽAJ]<

OKO NAS

MJED ŠTO JEČI I CIMBAL ŠTO ZVEČI

Priče i zbilja

Dok s jedne strane lamentiramo o zdravom okolišu i razbacujemo se floskulama o skladnom suživotu čovjeka i prirode, dotle neprekidno proizvodimo goleme količine nepotrebnih artikala, kojima je jedina svrha profit i koji vrlo brzo završavaju na otpadu.


JAKOV DŽOLIĆ

Putuje vrijeme prema pragu vječnosti, ljeska se u svjetlosti nade i obećanja, kotura se niz obronak povijesti, teče ususret vlastitom porazu, kuca na vratnice smrti, iza kojih se život preobražava u puninu. Vrijeme, taj nijemi svjedok događanja, mjera u kojoj traje čovjekova slobodna volja, uspon i pad, raskoš i bijeda, zablude i prosvjetljenja, djela i nedjela, sebičnost i širokogrudnost, prolaznost i stalnost, početak i kraj.

Krenuli smo u novu 2006. godinu, u još jedan početak na dugom i mukotrpnom putu povijesti spasenja. Prvi dan siječnja nazivamo Svjetskim danom mira, ali ne onoga prividnog mira kojemu su temelji naša uzoholjena pravednost i mudrost. Zaboravljamo da mir dolazi tek u pomirenju s Bogom, u spoznanju da smo plodovi i bića njegove neograničene ljubavi. One ljubavi koja je postala čovjekom, začete u krilu Marijinu, odnjegovane u tijelu Djevičinu. Zato je prvi siječnja ujedno i Bogorodičin blagdan, jer je ona roditeljica i donositeljica mira, onoga mira koji je otkupiteljskim milosrđem poništio tugu, tegobe, gorčine i nemire svijeta. Zato bi govoriti o Svjetskom danu mira, a ne prihvaćati mudrost Gospodinovu i ne proživljavati tajnu Gospinu, značilo biti daleko od istine i od ljubavi, ili Pavlovim riječima govoreći: biti mjed što ječi i cimbal što zveči.

   

Pogledajmo kako funkcioniraju zakoni svijeta, umreženi pohlepom ili profitom i uronjeni u bezočnu kaljužu varki, lukavština i prijevara. Dok s jedne strane lamentiramo o zdravom okolišu i razbacujemo se floskulama o skladnom suživotu čovjeka i prirode, dotle neprekidno proizvodimo goleme količine nepotrebnih artikala, kojima je jedina svrha profit i koji vrlo brzo završavaju na otpadu. A da i ne govorimo o nepotrebnoj ambalaži u koju se umotavaju kojekakvi proizvodi i to po pravilu: što sićušniji proizvod, to veće pakiranje. Nesrazmjerno velike omote u odnosu na upakiranu robu, najčešće u omjeru jedan naprama tri, prekrivaju bezbrojni slogani i sličice koji poboljšavaju prođu dotičnih proizvoda, ali zato neumoljivo zagađuju okoliš.

A što je tek s nepotrebnim gomilanjem predmeta za jednokratnu uporabu, kao što je pribor za jelo, ubrusi, upaljači, stolnjaci, foto-aparati i slično. Uz to se posljednjih godina sve masovnije proizvode limenke i plastične boce za raznorazna pića i napitke, a rezultat su prepune kante za otpatke, onečišćeni pothodnici, uništeni travnjaci, zatrpani potoci. A jedini razlog zbog kojeg se proizvode toliki izvori onečišćenja jest profit, golema zarada proizvođača plastične ambalaže bez koje bi se itekako moglo.

Zar staklene boce nisu najjednostavnije, najzahvalnije i najpraktičnije posude u koje ćemo puniti i transportirati pića. Mogu se bezbroj puta upotrijebiti, a najmanje su štetne za zdravlje. Prije desetak godina u nekim europskim zemljama čak je bio donesen i zakon koji je zabranjivao masovnu uporabu plastičnih boca. No od toga se ubrzo odustalo, jer je lobi proizvođača i zagađivača bio toliko jak da su predlagači zakona od svega digli ruke. U cijeloj ovoj muljaži veliku korist imaju trgovci i prerađivači otpada, a političarima je ovo dimni zastor kojim zamagljuju poglede građana i odvlače im pozornost od gorućih problema.

Kako izgleda, ostat ćemo i bez tvornica coca-cole. Pogoni odlaze u susjedne zemlje milog nam zapadnog Balkana. Tamo su ljudi (za proizvođače su oni samo radna snaga) još jeftiniji, a pohlepnima nisu dovoljni silni milijuni koje su zarađivali u Hrvatskoj, već žele milijardske dobiti. Valjda će im trebati za zadnje putovanje! Nama još nije kasno da se vratimo izvorskoj vodi, bevandi i čajevima od ljekovitog bilja.

   

Stisla velika studen, zahladnjelo u svim dijelovima Lijepe naše, a Rusi zavrnuli slavine plinovoda. Cvokoćemo zubima i gomilamo stare novine. Zlu ne trebalo! Tako je to kad povjerujemo zagovornicima globalizma i graditeljima humanizma. Svatko će se o svakome brinuti, granice nisu važne, pogotovu ne za one koji imaju novac i moć. Vlada obećava alternativni plinovod, a nama bi, zajednici od jedva četiri milijunčića Hrvata, bio isplativiji i puno zdraviji ogrjev na drva. Uostalom, i kojekakve boleštine mogu se iz daleka prenijeti podzemnim i podvodnim cijevima. A što ćemo onda? Oboljeti od simptoma plinske komore i haškom sudu podnijeti tužbu protiv onih što nas otrovaše po zapovjednoj odgovornosti.

Ma što se dogodilo, zapamtimo da smo svi sudionici sjetve i žetve, da smo sijači i žeteoci i da će svakome od nas suditi vlastito vrijeme.

>[SADRŽAJ]<