- Hvala Vam što ste tako lijepo pričali o mom sinu. Plakala sam dok sam Vas slušala.

Ivana se na ove riječi trgnula, posve zbunjena. U sakristiji franjevačkog samostana u Tvrđi razgovarala je s fra Željkom, oko njih su bile neke žene koje su plaćale misu, ili kupovale neke nabožne predmete, krunice, ali ni jednu od njih nije poznavala. I ova žena, kad ju je malo bolje pogledala, bila joj je posve nepoznata. U to je bila sigurna. Nikada je nije vidjela, premda je izgledala kao sve žene koje se nalaze u crkvama svaku večer čim se crkva otvori: sva u crnom, s krunicom u ruci, i sa svim životnim nedaćama vidljivima na rukama i na licu.

Te su joj žene bile drage, jer su bile pune "biblijskog šarma", podsjećale su je na staricu Anu iz Lukina Evanđelja, ženu "iz naroda" o kojoj ima najviše podataka u Novom zavjetu. Redovito su to žene bogate životne i vjerničke mudrosti, od kojih se još itekako može učiti i o životnim promašajima i o životnim blagoslovima. Zato je Ivana željela popričati i s ovom ženom, ali je morala, premda s nelagodom, priznati da ju ne poznaje, da ne zna ni da ima sina, niti tko je njen sin, pa nikako nije mogla ni pričati o njemu.

- Jeste, jeste, Vi ste pričali o mom sinu. Prepoznala sam Vas po glasu, sad dok ste pričali s fra Željkom. Imate vrlo ugodan glas. Uvijek nas utješite na radiju. Ja Vas slušam svake subote. Ja sam majka svećenika, Ive Grgića.

Ivani je sad postalo jasno. Ova žena je jedna od slušateljica njezine emisije "Učinimo nešto lijepo za Boga", koju je, uz suglasnost i blagoslov župnika župe Preslavnog Imena Marijina (na području te župe je smješten studij Hrvatskog radija Baranja) i pod palicom glavnog urednika, i samog prognanog Baranjca, pokrenula kao pripravu za nedjeljnu misu. Bila je to prva emisija vjerskog, katoličkog programa na radiju na području Osijeka i njegove okolice. Nikada ni s kim nije pričala o njezinu prijemu među onima kojima je namijenjena, prognanim katolicima (Hrvatima i Mađarima, a i ostalima) iz Baranje, niti je imala ikakve spoznaje o tome sluša li je itko... Taj dio posla odrađivale su druge službe. I već zbog toga ova joj je žena bila dragocjena "povratna informacija", a kad je rekla tko je, Ivana je u trenu shvatila kakvo je bogatstvo i neprocjenjivo svjedočanstvo za buduću Crkvu tu, pred njom. Bila je to majka svećenika Ive Grgića, ubijenog u banjolučkoj biskupiji, a bio je mlad, s tek navršenih 30 godina... Sad su joj se kockice "posložile". U jednoj od prošlih emisija, kao ilustraciju nade da je "smrt mučenika sjeme buduće Crkve", pročitala je tekst koji je o mučeništvu vlč. Ive Grgića objavio "Glas Koncila".

Bila je duboko potresena neočekivanim Božjim čarom. Osjećala se kao Sv. Luka koji osobno nije poznavao Isusa, ali je, kako je pisao Timoteju, "sve dobro ispitao" i slušao žive svjedoke čudesnih Božjih djela. Pred Ivanom se upravo našla osoba koja je iz najneposrednijeg iskustva, iz iskustva majke, mogla pričati o svećeniku i mučeniku, sigurno budućem svecu Katoličke Crkve, o bogatstvu za sve narode i sve naraštaje. Zamolila ju je da bude gost u njenoj emisiji već sljedeće subote. Pristala je, ali je predložila da dođe i njezin muž, "jer on je radio u državnoj firmi i zna puno bolje pričati". Ivana se s radošću s njom složila. Dogovorile su se da se nađu na istom mjestu, u franjevačkom samostanu, a ona će doći po njih s glavnim urednikom.

Subota je bila kišovita i hladna. Osijek je u međuvremenu proživio nekoliko općih opasnosti, a franjevački samostan s novim ranama, izravnim pogocima iz okupirane Baranje, dijelio je sudbinu poniženog, ali ne poraženog, trpećeg, ali ne zdvajajućeg naroda u gradu. Fra Roko, samozatajan, tih, ali odlučan gvardijan, s vjernicima je molio "Gospu Osječku" za zaštitu i bio je spreman sa svojom zajednicom dijeliti sudbinu grada do posljednjeg daha! U svojoj sobi doživio je čudo: očiti dokaz kakvog je karaktera bila agresija na Hrvatsku i na Osijek! Geler granate ispaljene iz okupirane Baranje pogodio je sliku Srca Isusova, i to tako da je metal ostalo zabijeno u samo Srce Isusovo! Srećom, on je ostao neozlijeđen.

Dvoje ljudi u samostanskoj blagovaonici, žena u crnom i muž u sivom kaputu, stisnuti jedno uz drugo, bili su kao pravo nadahnuće za svakog umjetnika: krhki, beskućnici, prognanici - suprotnost, i plod velikih, bešćutnih, moćnih i bezbožnih, koji svoj značaj, interes i moć potvrđuju gazeći male, bezimene ljude. Ivana i glavni urednik su ih pozdravili, ukratko im objasnili kako će teći program, a fra Željko ih je blagoslovio i poželio im uspjeh u tako važnoj misiji: činiti nešto lijepo za Boga i za svoj napaćeni narod.

Nakon što je krenuo program i pjesma "Ne dirajte mi ravnicu", voditeljica je pozdravila svoje goste, predstavila ih i zamolila ih da kažu nešto o svom sinu i o svojoj obitelji, koja je, sad vidimo, dala jednog svećenika i mučenika, zapravo, već sada sveca. Otac je bio razgovorljiviji, pričao je o svojoj djeci jednostavno, o svom radu kao traktoristu i o uspjesima na mnogim važnim natjecanjima, s kojih se redovito vraćao s odlikovanjima.

Majka je bila suzdržanija. Nju se moralo "pomagati" glazbenim brojevima, jer toliko tuge i ljubavi koje je osjećala bilo je preteško za razgovor u samo jednoj emisiji... Ivo je, rekla je, bio dobro i drago dijete. Kad je odlučio postati svećenik, želio je to učiniti u Banjolučkoj biskupiji, jer njihova obitelj je iz Bosne došla u Baranju... Njezine molitve upućene Majci Božjoj bile su ne samo za njeno dijete, nego i za ubojicu njezina sina. I za njegovu majku! Ona je ubojicama, kao i otac, od srca oprostila, jer i Isus je oprostio svojim neprijateljima, a Isusova Majka, koja je u krilu držala svoga mrtvog Sina, tješila ju je - i ona je znala da je duša njezina sina u Božjim rukama. Znala je da je Marija sigurno bila i uz njezina sina u vrijeme mučeništva. A njegova smrt uistinu je bila strašna: kako su izvještavale novine, bio je izrešetan, i pribijen na drvetu. Kao Isus! Ništa više nisu znali o njemu osim onoga što je bilo napisano. Nisu znali ni kako je, ni gdje je pokopan.

Ivana je bila ganute, kao vjerojatno i slušatelji koji su se javljali u program i pitali kako je uopće moguće oprostiti onima koji su toliko zla učinili njezinoj obitelji i ubili im sina, samo zato što je bio Hrvat i katolički svećenik. Ona je, smireno i proživljeno, rekla da nas tako Bog uči, i da je Isusova Majka oprostila onima koji su toliko zla učinili njezinom Djetetu. I, dodala je: "Posebno bih molila žene, majke, da ne ubijaju svoju nerođenu djecu! Teško je živjeti kad znaš da ti je netko ubio dijete, koje je nevino, ali kako mora biti teško živjeti s istinom da si sama željela smrt svoga djeteta, još nerođenoga. Ja molim i za njih... Neka im Majka Božja pomogne da shvate što je dijete koje nose i da ga rode..." Eto, to bih ja poručila i ništa više... Ove posljednje riječi izrekla je tako tiho, da ih se jedva moglo čuti.

Nakon emisije oboje su odbili ponuđenu kavu i kolače. Majka je imala samo jednu želju: stići na krunicu u najbližoj crkvi. I biti na misi.

Samo je to zanimalo majku jednog sveca!