Mirko (kao redovnik fra Teofil) Han bio je sin radničke obitelji. To se osjeća u njegovim pjesmama, u kojima pokazuje sažaljenje nad radnikom koji svoju bol utapa u čaši vina. Brat mu je bio komunist. U njegovoj krojačkoj radionici komunisti su održavali svoje sastanke. Jednom je fra Teofil upao u radionicu, u habitu, za vrijeme jednog sastanka. Svi su gledali oko sebe, a njegov brat je rekao: "To je, nažalost, moj brat!" Taj brat mu je otišao u šumu i poginuo.

Kao klerika sam ga doživljavao kao vedroga i nadobudnog brata. Bio je nadaren pjesnički, glazbeno i umjetnički. Znao bi sjesti za harmonij i zapjevati neku poznatu pjesmu, npr. La paloma. Bio je boležljiv i tužio se na migrenu. Zbog tih razloga nije skupa s nama išao niti na studij u Rim.

Za vrijeme rata pohađao je predavanja na umjetničkoj akademiji - tako sam ja čuo. Sigurno je davao svoje primjedbe za unutarnje preuređenje crkve sv. Antuna, po Potočnikovim nacrtima, jer se razlikuje od prvog plana. Pozirao je prof. Ljubi Babiću za sliku sv. Antuna na glavnom oltaru. Ramena sveca su baš Hanova! Pjesnički i s ljubavlju je opisao uređenje crkve sv. Antuna u jedinom broju Svetišta sv. Antuna poslije rata, tiskanom u Subotici. P. Bonaventura Duda mi je rekao, kako ga je oduševio za crkvu sv. Antuna, dok su se susreli u nekim toplicama u Sloveniji.

Komunisti su imali plan uništiti žarišta duhovnog života grada Zagreba: franjevce na Kaptolu, u Vrbanićevoj, na Svetom Duhu... Na Svetom Duhu žrtva je imao biti i Teofil, franjevac konventualac. Sklonio se u Petrovaradin, odakle mi je pisao kada sam se vratio u Split 1947. godine, da ga dođem posjetiti. U Novom Sadu se tada održavala neka međunarodna konferencija.

Osuđen je što je pomagao humanitarno, u lijekovima, "križare" u šumi, organizaciju izmišljenu od strane komunista da mogu pohvatati što veći broj katoličkog klera. Bio je strašno mučen, bačen u samicu ispod stubišta, na goli beton, bez pokrivača, bez svjetla i bez zraka. Htjeli su ga pranjem mozga natjerati da otkrije i tobožnje suradnike. Bilo je zlatno pravilo katoličkih svećenika, da nikoga na komunističkom sudu ne spominju i odaju. Tako je i on bio žrtva šutnje.

Sam Han je to sve pričao bl. Alojziju Stepincu. Ovaj svjedoči: "Ta njegova strašna glavobolja posljedica je silne prehlade u Zagrebu, gdje su ga držali zatvorena u podrumskoj prostoriji tri mjeseca, po najvećoj zimi, bez loženja. Pitanje je da li će ikad više ozdraviti."

Vlasti su dopustile da jedan od logoraša, svećenik, poslužuje Alojziju Stepincu kod služenja sv. mise u Lepoglavi. Mjesni župnik nije imao pristupa u kaznionicu. Izmijenili su se mnogi svećenici. Najdulje je bio kanonik Borić te Pavunić. Borić je pušten na slobodu kad je izvršio godine robijanja, a Pavunić je pomilovan početkom 1951. godine. U svom Direktoriju, bl. Alojzije je bilježio kratke dragocjene bilješke. Tako 7. siječnja 1951. piše: "Han redivit graviter aegrotus" (Han se vratio teško bolestan). Stoga su mu 15. siječnja pridružili Mihaljevića "OFM prov. Hercegovina". 16. lipnja "p. Han abiit in nosocomium" (o. Han je otišao u bolnicu) na preglede u Zagreb zbog strašne glavobolje. Pregledavali su ga, punktirali mu kralježnicu, pretraživali ga, ali uzalud. 2. rujna "Han rediit" (Han se vratio). I 6. rujna "Han abiit Gradiška" (Han je otišao u Gradišku). 5. prosinca: "Qui nos duxit ab exilio" (izveo nas je iz progonstva) u zatočeništvo u Krašić. Bl. Alojzije je napisao molbu da se oslobodi Mihaljević i molba je bila uslišana. Za Božić je bio na slobodi.

P. Han je ostao u Staroj Gradiški do sredine siječnja 1953. Svoje tamnovanje izvršio je ondje. Pomilovan, došao je u Zagreb, gdje je obavio neke preglede, i nakon petnaest dana, bila je subota, poslan je u Split na oporavak. Radovao sam se njegovu dolasku. Znao sam da voli šetnje, kao i ja. I iskoristili smo prvi tjedan za šetnje na Marijan, koji je tada bio zaista pust i prazan. Sjećam se kako smo sjedili pred Sv. Jerom, oko nas sve već procvalo, a Biokovo se na suncu bijeli od snijega. Mnoge mi je stvari pričao. Želja mu je bila, kad se malo oporavi, da s ljubavlju i pjesnički napiše povijest provincije i Reda.

Nekih se događaja još živo sjećam. Komunisti bi prije uhićenja pratili žrtvu. Tako su i njega. Neka gospođa u Petrovaradinu mu je donosila kolače koje je on volio. Na sudu ga zato pitaju, kakvi su bili kolači. Željeli su time pokazati da oni sve znadu i da ne treba ništa tajiti, nastojeći ga tako natjerati da govori.

Drugi je slučaj s informbiroovcem. Prisustvovao je jednom sastanku, i kod objeda jedna djevojka, očito naručena, pružila mu je jabuku. On je nijekao da je bio prisutan na tom sastanku, ali kad su iznijeli taj detalj, vidio je da mora priznati istinu.

Kada je Tito prekinuo s Rusijom, tadašnji pristaše Rusije, informbiroovci, odjednom su postali neprijatelj broj jedan za državu, što su do tada bili svećenici.

Pričao mi je kako je bilo teško robovanje. Bili su sretni kad su mogli izići raditi izvan logora. Jednom su popravljali neku prugu i ugledao je djecu kako se igraju. Suze su mu navrle, jer u kasarni samo gleda ozbiljna, tupa, zastrašena, beznadna lica, a sada gleda jedno veselo lice djeteta.

O svom boravku i o susretu s bl. Alojzijem mi je dosta toga pričao. Sjećam se samo ovog slučaja. Han je mogao čitati novine, i obavještavao je nadbiskupa što se u svijetu i u državi događa. Tako ga je upozorio da će mu 6. travnja 1951. doći u posjete Alex Singleton, predstavnik Američke agencije "Associated Press". Mogao je sa Stepincem razgovarati bez prisutnosti komunističkog agenata. I Stepinac je zahvalio Hanu jer se mogao pripremiti za taj intervju, koji je bio posljednji i najznačajniji u vrijeme Stepinčeva lepoglavskog tamnovanja.

No naše šetnje nisu dugo potrajale. U nedjelju mi je rekao da će ostati kod kuće i malo početi sređivati svoje stvari. U ponedjeljak je legao u krevet. Odvezli su ga u bolnicu, i umro je u petak, 14. veljače 1953., mjesec dana nakon što je pušten iz logora. O. Marijan Žugaj je pitao liječnike za uzrok smrti, a ovi su mu odgovorili da je on bio jedna apoteka bolesti. Pušten je samo da umre izvan logora. Petnaest dana nakon dolaska u Split ležao je mrtav u sobi pored sakristije. Trećoretkinje su ga uredile te je izgledao kao da je živ. Pogrebna misa je bila u Splitu, a od njega se oprostio i franjevac Križanić, supatnik iz Gradiške.

O. Pio Polonio je o njegovoj smrti preko tajnih kanala javio zatočeniku bl. Alojziju u Krašić. I on mu je odgovorio u pismu od 17. prosinca 1954. U pismu stoji:

"Neka bude čitavoj vašoj dragoj provinciji trajni podstrek, da ne strepi nimalo pred progonstvima, koja nas biju, nego da drži pogled usmjeren prema nebu, kao o. Kolbe. Nadam se da se s njime zajedno raduje već o. Teofil Han, moj supatnik iz Lepoglave."

Umro je mlad. Svoju svećeničku službu obavljao je tek deset godina, pet godina na slobodi, a pet godina na robiji.