Na blagdan Gospe Lurdske, 11. veljače, u Katoličkoj Crkvi se na poseban način spominjemo svih bolesnika. U mjestu Lurdu, u Francuskoj, Gospa se ukazala maloj Bernardici i od tada su tamo po Marijinu zagovoru ozdravili mnogi bolesnici. Nama je taj blagdan poticaj da se sjetimo svojih bližnjih koji boluju te ih bar posjetimo i ohrabrimo.

Prof. Jež, kako živite sada, četiri godine nakon toga nesretnoga srčanog udara? Uspijevate li i dalje u jednakoj mjeri prevoditi i raditi?

- Zbog svoje bolesti sada malo toga mogu učiniti. Prije sam mogao po šesnaest stranica na dan bez problem prevesti, bilo njemački, francuski ili ruski. Sada nakon četvrte stranice počinjem raditi greške za koje sam ja učenicima davao jedinice. Onda stanem, jer od umora dalje ne mogu.

Pretpostavljam da sada rjeđe izlazite iz kuće. Kako ostajete povezani s prijateljima?

- Ne osjećam se niti napušteno niti zapostavljeno. Svaka dva ili tri tjedna dolaze mi pisma podrške od splitskog nadbiskupa Jurića, koji je sada u mirovini. P. Duda je kod mene praktički svaka dva tjedna. Ti znakovi pažnje, ta ljubav me drži. I to je ono što Bog blagoslivlja. Pa evo i dekan bogoslovnog fakulteta, Zdenko Tenšek, malo-malo pa se javi. Dakle, ja sam sijao koliko sam mogao, oni zalijevaju, a onda Bog to sve blagoslivlja.

- Kad sam obolio imao sam najprije teški infarkt srca, taj anteroseptalni, razorio je 63% srca. Operirali su me u klinici "Sveta Magdalena" kod Krapinskih Toplica. Nije bilo nekih šansi da ću preživjeti. Međutim, ja nisam odlučio umrijeti i onda sam rekao: "Bože moj, ti napravi kako hoćeš, jer meni se ne ide." Sad imam četiri premosnice, što je jako teško. Kao prvo odlučio sam da neću leći u krevet, pokriti se dekom i čekati da umrem. To ne dolazi u obzir. A drugo, pitao sam se zašto sam ostao na životu. Ostao sam zato jer, ili nisam obavio do kraja svoj zadatak, pa još nešto imam za obaviti, ili da još sredim sebe, prije nego dođem k Bogu gore. U svakom slučaju ja znam da je ova bolest zlo, jer preko noći sam pao i materijalno i znanstveno i zdravstveno. Samo duhom nisam pao. Znam da to nije od Boga, jer Bog nije zao. Jest s njegovim dopuštenjem, ali nije njegova volja.

Ostali ste na životu nakon srčanog udara, ali niste posve ozdravili. Što mislite zašto Bog dopušta da tako teško bolujete?

- E, zašto? Znate, mnogo je takvih pitanja zašto, a tek na kraju ćemo znati zašto. Imate jedan odgovor u Svetom pismu koji kaže: "Razboli se onaj teško", ali tamo piše i zašto, "jer mu je bilo umrijeti". Mora stari ići. Hoću reći da zlo nije od Boga. To je nemoguće, jer Bog nije zao, nije monstrum koji nas muči. Bolest je njegovo dopuštenje, ali nije njegova volja. E sada, u onaj zadnji dan kad ćemo se gledati licem u lice, ja već bilježim pitanja kaj ću ga sve pitati. A p. Duda i p. Celestin kažu da ništa neću trebati pitati, jer sve će mi biti jasno. Evo, drugo, Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. I sada ako sam ja slika Božja, onda ne trebam kukati, nego prihvatiti život kakav jest, a ti Bože sad pomaži. Ja ću sijati, onaj liječnik će zalijevati, a Bog će blagosloviti. Ako ja ništa ne posijem, ne dam sebe, ako liječnik ništa ne zalije, ne da dobre lijekove, što će Bog blagosloviti? Nema što.

- Nedavno sam bio na Srčanoj stanici i doktorica mi je napisala da moram napraviti sedam pretraga. Oni se boje da su mi zbog lijekova načeti bubrezi. Lijekove moram trošiti, jer bez njih ne funkcioniram. Neke lijekove dobivam na recept, a neke plaćam, jer nisu na listi lijekova. Oni su jako skupi, više od 1.000 kuna mjesečno. To mi praktički pojede cijelu mirovinu, a mora se od nečega i živjeti. Inače, najvažnije je kako se bolesnik osjeća. Tjelesno se ja ne osjećam baš najbolje, što je dosta normalno, ali duhom nisam pao i tako jedno podrži drugo. Kao što pjesnik kaže: "Gdje ja stadoh ti produži", tako i ovo. Kada prestane funkcionirati fizički dio, onda uzmem iz pričuve ovaj duhovni i opet produžim.

Kako Vam je čekati u bolnici na te pretrage? Postanu li ljudi nervozni dok čekaju?

- Vidite, jednom sam bio kod kardiologa zajedno s fra Slavkom Bulajom. On je bio župnik u Kloštru Ivaniću, a lani je umro. Dok smo čekali došao je još jedan čovjek koji je valjda izgubio živce i počeo je psovati teške psovke. Jer eto, on je srčani bolesnik, a mi ostali smo kao zdravio. I onda se p. Bulaja malo uznemirio, ali nije ništa rekao, dok sam ja rekao: "Čovječe, nemojte psovati Boga, radije mu se molite." A on meni kaže: "Što da mu se molim?! On zna što meni treba." "Ma jasno da zna, ali traži suradnju. Kao i ovaj doktor kod kojega idete. On ima o Vama cijelu fasciklu i zna sve o Vama, ali Vas pita kako spavate, kako se osjećate, kako djeluju lijekovi na Vas. Zašto Vas to pita? Jer traži suradnju. Tako i Bog traži suradnju." I onda se malo primirio. E sad, vidite, Bog nije nametljiv, ali traži našu suradnju.

Znači imate veliko povjerenje u liječnike. Na neki način gledate Božje djelovanje preko njih, zar ne?

- Znate što, u Boga imam pouzdanje, a u liječnike imam povjerenje. Kaže psalam: "Proklet čovjek koji se pouzdaje u čovjeka." Znači, nikakvog pouzdanje u liječnike, pouzdanje jedino u Boga, jer i liječnik je samo čovjek. Izađe iz njega duh njegov i tog trena poginu sve misli njegove. Ali morate imati povjerenja u čovjeka. I sada što moliti Boga nego: "Bože, upravljaj liječnikovom rukom." Dakle, pouzdanje u Boga, povjerenje u čovjeka, upravljanje Božje liječnikovom rukom i eto ti čuda.

Prof. Jež, Vi sve u životu gledate kroz svoj odnos s Bogom, kroz vjeru. Kada ste počeli tako gledati na život?

- Čujte, ja sam studirao jezike i književnost i to me ispunjavalo zadovoljstvom. Bio sam zadovoljan time, ali sam u sebi osjetio još jedan nedostatak, jednu prazninu koju je trebalo popuniti. A ta se praznina sastojala u tome da tim jezicima dam neki smisao. Onaj pravi i zadnji smisao se može naći samo u Bogu. I ja sam vjerovao Bogu. Nisam, kako se ono kaže, vjerovao u Boga, nego sam vjerovao Bogu. Jednostavno je to meni bilo kao da smo mi neki prijatelji. On mi je prijatelj kojemu vjerujem i imam povjerenja u njega. I onda, da ne budem nepismen, želio sam malo bolje vidjeti što taj Bog poručuje, što on nudi, što ja mogu od njega uzeti. Ovo treće je bilo najvažnije - što ja mogu uzeti od njega. I tu je sve počelo. Počeo sam čitati mnoge životopise svetih otaca: Ivana Zlatoustoga, pa onda Ćirila Aleksandrijskog, pa Nila Sorskoga, Makarija Velikoga, egipatskog pustinjaka. Nakon toga je p. Ivon Ćuk napisao knjigu o sv. Pavlu "Orijaš kršćanstva". Tako sam saznao nešto više i o svojoj vjeri.

- U obitelji to nije bilo tako naglašeno. Moj pokojni otac je umro s 48 godina i tada smo mi, nas trojica sinova, ostali s mamom, udovicom. To je bilo teško razdoblje našega života. Ja sam već bio student. I kada mlada žena udovica u Zagrebu ostane s tri sina, onda su dečki na cesti dok ste rekli britva. Tu mi je vjera pomogla. Ja sam te godine diplomirao, radio i onda sam pomagao mami da školujemo braću, da budu svoji ljudi, što nam je, hvala Bogu, i uspjelo. Bez ijednog jedinog incidenta. To želim naglasiti - tri sina, mama udovica usred grada nikada ni najmanji incident ni jedan sin nije napravio. Živjeli smo skladno. Mama je radila što je morala raditi. Ja sam predavao u školi "Ruđer Bošković". A popodne i navečer sam prevodio za jednu firmu. I imao sam povjerenja u Boga. Ja sam rekao: "Bože ja ću napraviti što ja mogu, a ostalo prepuštam tebi u ruke."

Možete li izdvojiti nekog od svećenika koji Vam je pomagao u rastu vjere?

- Mogu reći da sam imao tri velika učitelja. Duhovno je na mene najviše utjecao p. Bonaventura Duda. Drugi učitelj, koji me naučio razlikovati dobro od zla i stvarati zdrave zaključke, bio je zagrebački biskup Mijo Škvorc. A treći učitelj koji mi je otkrivao dubine i poruke Svetog pisma je p. Celestin Tomić. Nisam čekao da netko dođe k meni, nego sam tražio, pa sam pitao: "Bože moj, gdje da ja to sada nađem?" I onda se dogodio jedan zgodan slučaj. U Studentskom centru u Zagrebu vodeći komunistički ideolog, dr. Branko Bošnjak, imao je susret s biskupom Škvorcem i to se zvalo "Dijalog između marksista i kršćanina". I dvorana je bila dupkom puna studenata, više od 1.000 mladića i djevojaka. Ondje sam ja osjetio jednu privlačnost prema biskupu Škvorcu, tu njegovu karizmu da je znao jasnim riječima objasniti dubinu vjere i nevjere. Tada sam s njime stupio u kontakt pa su počela druženja, pisma i učenje.

- Osobno smo se sreli u bolnici, kad me više nije mogao ni prepoznati. To je bilo prošle godine, kad se teško razbolio. Inače fra Celestin mi je toliko blizak preko svojih članak i knjiga. Puno bliže nego on to i zna. I ja sam njemu toliko blisko u srcu, jer to vidim po njegovim pismima. To je jedna nevidljiva granica između racionalnoga, onoga što umom i razumom možete spoznati i onoga što prelazi u korak Kraljevstva Božjeg. Gospodin Isus Krist kaže: "Kraljevstvo je Božje među vama." A to smo mi, Crkva Božja, tu je ta ljubav koja povezuje, to je između fra Celestina i mene jedna tajnovita granica, između vremena i slobodno kažem eshatologije, i između racionalnoga i ljubavi.

- "Veritase" imam uvezane od 1971. godine. Najviše su me poticali članci p. Celestina Tomića. Njih sam podcrtavao i sebi vadio. Jednostavno sam učio. Drugo što mi je u "Veritasu" bilo privlačno to su bili jako dobri članci pokojnog p. Ivona Ćuka. On je jednostavno pokušao objasniti sva događanja nakon II. vatikanskog sabora. Tumačio je da su neke stvari koje imaju vječno značenje nedodirljive, a neke modalitete možemo promijeniti. Znači hrvatski jezik u liturgiji, svećenik da bude okrenuti licem prema ljudima to se može mijenjati, ali autoritet biskupa, pogotovo Svetog Oca, ostaje neupitan. Treće, volio sam članke p. Špira Marasovića, jer je on to znao fino ispisati unutra. Često je znao biti ironičan, ali njegova ironija je bila ona zdrava, kritika koja je poticala na razmišljanje. A bio je i jedan period kada su se članovi uredništva jako bavili ekumenizmom, jedan bum ekumenizma.

- Tu su i knjige i pisma koja mi svaki dan dolaze iz Rusije. Piše mi mitropolit Juvenalij, zamjenik moskovskog patrijarha. Ja sam bio u Rusiji na studiju i tamo sam upoznao čak i patrijarha Alekseja, koji je onda bio mitropolit. Tamo sam išao i u crkvu, jer katoličke nije ni bilo, osim u francuskom veleposlanstvu, koju su jako nadzirali. Bilo je to vrijeme Brežnjeva kad je Crkva bila progonjena. Jedan slučaj me naročito potresao. Kada su jednoj majci oduzeli dijete, jer ga je jednom povela sa sobom u crkvu. Ti komunistički "organi" su rekli da se dijete mora toj ženi oduzeti i da mora ići u dom da bi bilo odgojeno po tim komunističkim, boljševičkim mjerama. Majka nije dala dijete. To se dogodilo na Arbatu, u središtu Moskve. Ja sam tamo išao i vidio. Došla je policija i majci su oteli dijete i poveli ga prema auto. A ona je jadna trčala, plakala i vikala. Policajac ju je lupio čizmom u trbuh i žena je ostala ležati na cesti. Nakon dva dana sam došao posjetiti tu ženu, međutim, susjedi su mi rekli da nje više nema. Odveli su je u ludnicu, jer su rekli da je alkoholičarka i da je poludjela. Onda sam ja shvatio da je žena stradala samo zato, jer se s djetetom došla pomoliti u crkvi.

Koliko uspijevate, unatoč bolesti, živjeti svoj crkveni život? Možete li ići u crkvu?

- Idem u crkvu kad god mogu. Ne bih želio da mi dolazi svećenik s pričešću u kuću, jer bi se onda osjećao bolesnikom i invalidom. Ovako, kao nisam (smiješak). No, nije ovo zavaravanja samoga sebe. Znam ja da sam teški invalid i bolesnik, ali ne želim se prepustiti, ne želim sramotiti Boga, jer Bog nije ni bolesnik ni invalid, a mi smo slika Božja. Ono što mogu napraviti to i napravim. Pa se ja prošećem lijepo, ili do svoje crkve, ili do Palmotićeve ulice gdje su isusovci. Na Sveti Duh, nažalost, ne mogu, jer je ona uzbrdica ipak nepremostivi problem za mene. I trudim se biti čovjek i vjernik i kršćanin. Držim se one: pouzdavajte se u Boga, ljubite Krista, volite čovjeka i propasti nećete.