U travnju 1937. godine, svega nekoliko mjeseci nakon imenovanja za ravnatelja svih izdavačkih djelatnosti u svojoj Provinciji sv. Antuna, fra Placido se obraća čitateljima "Glasnika sv. Antuna": "Sveti Antun će mi zasigurno pomoći, a vi, vrijedni čitatelji i štovatelji ovog Sveca, prihvatit ćete moj zanos, ali i imati razumijevanje za moje slabosti." Fra Placido nije krio svoje zadovoljstvo što su mu poglavari povjerili ovaj novi oblik apostolata, koji za njega i nije bila potpuna novost, jer se i prije toga, bar povremeno, javljao u katoličkom tisku. Čak je jednom, za bolesti glavnog urednika, uredio jedan broj ovoga sve popularnijega vjerskog mjesečnika.

Među prvima koji je prijatelju i kolegi sa studija u Rimu izrazio čestitke, ali i upozorio ga na neke napasti takva rada, bio je redovnički subrat p. Antonio Vivoda, koji mu početkom veljače 1937. piše iz Brescije: "S golemim zadovoljstvom doznajem za tvoje imenovanje direktorom 'Messaggera'. U tišini studija i molitve ti si na taj put usmjeren još od djetinjstva. I nitko više od mene - tvojega nerazdjeljiva sudruga - ne sudjeluje u tvojoj radosti. Prijatelji se uvijek dobro razumiju. A ja sam te uvijek gledao i divio se današnjem apostolatu… Zato ti od srca želim da Gospodin vodi tvoje korake po ispravnoj stazi svoje presvete volje, kako ne bi, radeći na sve veću slavu Božju, zaboravio spas duše, prema serafskoj opomeni našeg Pravila. Primi iskreno ove moje čestitke koje ti izražavam od srca, kao najbliži od tvoje braće."

Iskrene bratske želje i osjećaje zadovoljstva ne kriju i upozorenje na opasnosti na koje je već i sv. Franjo podsjećao sv. Antuna kada ga je ovaj molio da mu dopusti predavati teologiju nepoučenoj braći: "Drago mi je što poučavaš braću teologiju, ipak u tom nastojanju nemoj ugasiti duh svete molitve, kako piše u Pravilu." I, koliko nam je poznato, fra Placido se vjerno držao ovih opomena koje upozoravaju fratra da ne postane vrstan apostol, a ostane loš redovnik. Baš u njegovo vrijeme neki su pape upozoravale na mogućnost "hereze apostolata".

Toga je bio svjestan i fra Placidov redovnički sudrug i desetak godina stariji poljski subrat, o. Maksimilijan Kolbe, koji se nešto sjevernije upustio u sličnu izdavačku avanturu, koja je poglavarima pribavila nemale glavobolje, kao što će uostalom i djelovanje creskog fratra u vrijeme ratnog vrtloga podijeliti zajednicu. Ali što se tiče poslušnosti Pravilu, obojicu možemo prepoznati u vjernom opsluživanju duha i u istovremenom osluškivanju potreba vremena, koja su očito mnogo različitija od onih kad je živio njihov i naš osnivač. I danas zapanjuju riječi poljskog sveca kada je jedan uvaženi biskup posjetio njegov izdavački pogon i ugledavši vrlo suvremeni rotacijski tiskarski stroj, ironično upitao: "A što bi na to rekao sv. Franjo?", na što mu je o. Maksimilijan ne manje duhovito, bez ikakve revanšističke primisli, mirno uzvratio: "Mislim da bi i on zasukao rukave i prionuo uz naš posao!" Tako su razmišljali veliki crkveni umovi, a ne sitni mozgovi koji se rado sablažnjavaju nad svakom prilagodbom. U takve djelatnike-mislioce valja svrstati i fra Placida, kod kojega će veliku sličnost s apostolatom sv. Maksimilijana upotpuniti i mučenički svršetak kao svjedočanstvo kršćanske ljubavi.

I tako se sudbina creskog fratra gotovo prilijepila uz izdavačku djelatnost koja je, unatoč ne baš povoljnim materijalnim prilikama, ali i još manje sretnim političkim okolnostima, privukla sve raspoložive snage ovoga krhkog i boležljivog redovnika. Povjerena mu je zadaća da uređuje katolički mjesečnik koji u hrvatskom prijevodu znači "Glasnik sv. Antuna". I ne samo to, nego da vodi i svu ostalu izdavačku djelatnost, ponajviše i materijalno poslovanje, pretplatnu službu i uspješno reklamiranje.

Mjesečnik koji je početkom 1937. godine povjeren na vođenje fra Placidu nastao je četrdesetak godina ranije, a pokrenut je kao poticaj nakon proslave 700. godišnjice rođenja sv. Antuna. Svrhu pokretanja ovoga glasnika otkrivaju uvodne riječi prvog broja, koji je objavljen u zaista skromnoj opremi i nakladi: "Tekla je godina 1895., kada se završavala sedma stogodišnjica rođenja svetog Antuna, a u Padovi su se obavljale svečane proslave. Te godine tolikih dragih sjećanja za sve nas, osjetili smo više negoli ikad potrebu za jednim mjesečnikom, koji bi prigrlio sve svete utjehe svakog srca i koji bi tolikim vjerski ohlađenim dušama omogućio slušanje odjeka Svečeva glasa, koji bi svima očitovao kako se i danas, više negoli ikada, u Božjim rukama nalazi vrlo vrijedno sredstvo vršenja njegovih božanskih nauma." Prvi broj tiskan je na svega 24 stranica i u 6.000 primjeraka, uz blagoslov tadašnjeg pape Leona XIII. I tako je počela povijest ovoga glasnika, koji je nedavno proslavio svoju 100. obljetnicu izlaženja. Kada je vođenje lista i izdavačke djelatnosti preuzeo fra Placido, "Messaggero" je bio već usmjeren prema svojim zvjezdanijim trenucima, kojemu će ipak skora svjetska kataklizma utisnuti i dramatičniji pečat u njegovoj dugoj povijesti.

Fra Placido redovito piše uvodne članke u svakom broju, a potpisuje ih imenom "Otac Glasnik", što je sam urednik čitateljima protumačio povlačeći paralelu između naslova i svog potpisa. Naslov "Messaggero" označava onoga koji donosi vijest, glasnika. "Naš list želi biti pravi glasnik života bazilike sv. Antuna, iznoseći milosti koje se događaju blizu njegova groba, kao i sve one koje vjernici svega svijeta dobivaju posredstvom njegove nepotrošive ljubavi."

Tadašnji mjesečnik sv. Antuna spada u vrstu nabožne literature koja u prvom planu ima namjeru podržavanja i širenja pučke pobožnosti prema ovom svecu, što nije bila nikakva iznimka tadašnje (pa donekle i današnje) crkvene prakse, što se ogledava i na međuratno stanje crkvene publicistike u nas, kada smo na hrvatskom jezičnom području imali čak dva mjesečnika za širenje i produbljivanje kulta sv. Antuna (sarajevski "Glasnik sv. Ante" bosanskih franjevaca i zagrebačko "Svetište sv. Antuna" franjevaca konventualaca). To je svojevremeno, početkom 1962. godine, bio i poticaj pokretanja našega "Glasnika sv. Antuna", kasnije preimenovanog u "Veritas", koji je u onim početnim pionirskim godinama obnove katoličkog tiska, nakon režimskih zabranjivanja, predstavljao mjesečnik s mnogo širim obzorima i perspektivama od suženoga i često suhoparnog podržavatelja pučke pobožnosti najpopularnijem svecu Katoličke Crkve.

Kad je fra Placido preuzeo uređivanje "Messaggera" i vođenje cjelokupne izdavačke djelatnosti Provincije sv. Antuna, uočio je neke značajke ovog mjesečnika koje su ga u očima i svijesti šire, pa i katoličke, javnosti predstavljale previše zastarjelim i u izgledu i u sadržaju. Svjestan važnosti i uloge katoličkog tiska i apostolata pisane riječi, creski fratar je ubrzo zasukao rukave i pokušao unijeti svježi dah. Odmah se odlučio za promjenu naslovnice, koja se iz broja u broj ponavljala samo u raznim bojama. Bio je to tipizirani crtež koji je predstavljao ljude u procesiji kako dolaze pred baziliku sv. Antuna. U lipnju 1937. priznaje da se ni njemu mnogo toga ne sviđa i da će uskoro uvesti promjene, počevši od naslovne stranice: "Ne nalaze je svi lijepom. Sigurno da se o ukusima ne treba raspravljati", te pomalo duhovito nastavlja: "Ona procesija pred bazilikom ponešto je preduga, nikad ne završava. Ali mogla bi se i dokrajčiti." I zato se mjesečnik pojavio pod novim izgledom naslovnice. Bio je to prvi korak jednog puta koji će svakim danom dobivati ubrzanje. A naklada lista počela je naglo rasti.

Čim je preuzeo uredništvo, ali i upravu Glasnika, počeo je kampanju pridobivanja novih pretplatnika, te će list već u prosincu 1938. doseći brojku od 300.000 primjeraka. Četiri godine kasnije fra Placido će pisati: "Neće svi istovremeno dobiti ovaj broj, pa treba i ponešto strpljenja. Ima više od 700.000 pretplatnika koji ga očekuju." A malo prije napuštanja mjesta glavnog urednika, ali ne i djelatnika u apostolatu tiska, u travnju 1943. piše fra Placido: "Nije malen broj primjeraka našega glasila, već čak 800.000, brojka koja traži stalnu brigu i ustrajan rad kako bi 'Messaggero' mogao stići svim štovateljima sv. Antuna."

Nije prošlo ni nekoliko mjeseci od njegova preuzimanja odgovornosti u izdavačkoj djelatnosti kada direktor Placido čitateljima iznosi potrebu vlastite tiskare, kako mjesečnik ne bi više kasnio zbog sporosti tiskare Bolzonella, kod koje se Glasnik do tada tiskao. Nabacio je mogućnost nabave rotacije, u ono vrijeme najtraženijega tiskarskog rekvizita. Taj razgovor o rotaciji nastavit će se i tijekom druge godine njegova uređivanja Glasnika sv. Antuna, da bi u studenom 1938. godine objavio kako upravo niče nova tiskara, opskrbljena čak i protuzračnim skloništem. U siječnju 1939. fra Placido s puno veselja izvješćuje čitatelje da je nova tiskara upravo postala stvarnost. Iz Milana je pristigao rotacijski stroj i samo treba čekati montažu i blagoslov tiskare.

Nižući tako ove zapanjujuće podatke nameću se odmah i daljnje asocijacije s poljskim Kolbeom. Ovaj je doduše počeo od ničega, dok je fra Placidov uspjeh imao ipak četrdesetak godina prethodnog rada svojih predšasnika, ali došli su do sličnih i vrlo uspješnih rezultata. Kolbe je počeo ručnim strojem u Grodnu, sam i uz pomoć nekoliko braće vrtio je stroj, pakirao primjerke i odnosio ih na poštu, da bi dvadesetak godina kasnije njegov mjesečnik "Ryczerz Niepokalaney" premašio milijun primjeraka mjesečne naklade. I ne samo to. Prije njemačke okupacije njegove poljske domovine Kolbeov izdavački centar u "Gradu Bezgrešne" izdavao je mjesečnik za djecu u 165.000 primjeraka, a dnevne novine (!) "Maly Dzienik" dnevno se tiskao u 150.000, a nedjeljom u 250.000 primjeraka! Skupi strojevi za Boga (Bezgrešnu, sv. Antuna), a siromaštvo za fratra.

Takva susrećemo i creskog Kolbea, fra Placida Cortesea, dok za uredničkim stolom piše članke i uređuje list. Nije čudno što su ga najbliži suradnici opisali kao skromnu ljubicu, ali i kao čovjeka sposobna, zauzeta i nepokolebiva u ostvarenju i proširenju apostolske djelatnosti.

U takvom ga stanju susrećemo i za ratnog vrtloga, iz kojega će fra Placido izići mrtav tijelom, ali živ i preobražen za nebo.