Bolest je jedna od najvećih ljudskih patnji, kakve čovječanstvu, nažalost, nikad nisu nedostajale. Tako i u današnje vrijeme ima puno ljudi koji trpe zbog raznih teških bolesti. Bolesnih tjelesno i bolesnih duhovno. Neki u bolesti slave Boga i blagoslivljaju ga, dok drugi u bolesti Boga proklinju. Budući da Bog dopušta bolest, onda ona mora imati smisao. Zaista postoje bolesti i ozdravljenja u kojima se Bog proslavlja. Sam Isus nam to poručuje kroz evanđelje. U devetom poglavlju Evanđelja po Ivanu Isus ozdravlja slijepca od rođenja. Svojim učenicima kaže kako je taj čovjek rođen slijep "zato da se na njemu očituju djela Božja" (Iv 9, 3). Također Isus je dozvolio da njegov prijatelj Lazar umre, iako je to mogao spriječiti. Nije odmah uslišao molitvu Marte i Marije koje su mu poručile: "Gospodine, evo onaj kog ljubiš, bolestan je." (Iv 11, 3) Međutim, čudo koje je nad Lazarom učinio, time što ga je uskrisio nakon što je bio 4 dana u grobu, puno je veće nego da ga je ozdravio i tako spriječio njegovu smrt. Za Lazarovu bolest je Isus također rekao kako "ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji". (usp. Iv 11, 4) Krist Gospodin iskazuje veliko milosrđe čovjeku, a osobito čovjeku patniku. Sa svakim patnikom on do te mjere suosjeća da kaže ono što učiniste jednom od moje najmanje braće meni učiniste.

Crkva na isti dan kad slavi BDM Lurdsku, tj. 11. veljače, obilježava i Dan bolesnika. Razmišljajući o mnoštvu bolesnih, ne znamo je li veća patnja onih koji umiru od teških tjelesnih bolesti ili patnja invalida. Je li od toga još opasnija duhovna bolest onih koji se ne kaju za razne teške grijehe i ne prestaju činiti grešna djela, ili onih koji su opsjednuti od zloga.

Mnogi kršćani uistinu junački podnose svoju patnju zbog neke teške bolesti i ne tražeći ozdravljenje, nego samo mole Boga da im dade snage kako bi mogli podnijeti svoje boli. Drugi pak mole zagovor nekog sveca ili se izravno utječu Kristu - kralju milosrđa, da bi ozdravili. I današnje vrijeme obiluje čudesnim ozdravljenjima koja su ljudima na spasenje, a Bogu na slavu.

Jedan od načina na koji danas Bog daje duhovnu snagu za podnašanje bolesti, jest sakrament bolesničkog pomazanja. Kroz taj sakrament Isus prije svega liječi duhovno-duševnu patnju bolesnika, a to se često povoljno odražava i na tjelesnu bolest. Mnogi ljudi izbjegavaju ovaj sakrament, jer misle da se on dobiva isključivo pred smrt.

Naime, u srednjem vijeku se vjerovalo kako se taj sakrament može dobiti tek nakon ispovijedi, a ispovijed se često odgađala do smrti, zato da bi se izbjegla teška pokora za grijehe. Tako se ovaj sakrament vrlo često primao upravo pred smrt. U 12. stoljeću ovaj sakrament nazvan je posljednje pomazanje. To je prije svega značilo da se ovo pomazanje može primiti nakon što se primilo krštenje, sv. potvrda i eventualno ređenje, pa je nakon ovih sakramenta to posljednje pomazanje. Međutim, kako su mnogi ljudi taj sakrament primali pred smrt, shvaćalo ga se kao sakrament umirućih. U 20. stoljeću sakrament se ne naziva više posljednje pomazanje, već dobiva ime bolesničko pomazanje. Sakrament kao i molitva biva spasonosan po zazivanju Isusova imena.

Bolest često može biti i posljedica pogrešnog odnosa prema Bogu, sebi ili drugim ljudima. Tako se događa da kad osoba odluči oprostiti ili zamoli za oproštenje one koje je na bilo koji način uvrijedila, ozdravi od svoje bolesti. Također, navedeni su primjeri u evanđeljima gdje Isus kaže bolesnom: "Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe!" (Iv 5, 14) A kad su uzetog čovjeka s nosiljkom ljudi donijeli pred Isusa, On je vidjevši njihovu vjeru rekao uzetome: "Hrabro, sinko, otpuštaju ti se grijesi!" (Mt 9, 2) Nakon što su im oprošteni grijesi, bolesnici su ozdravili.

Mnogi ljudi se ne pitaju koji je pravi izvor njihove bolesti ili bolesti njihovih ukućana. Međutim, ono što jest, i što je uvijek bilo uvjet da bi molitva mogla biti uslišana, odnosno da bi Isus nekom darovao ozdravljenje, jest vjera. Isus nerijetko kroz evanđelje kaže: vjera te tvoja spasila. Ali riječ vjera ne podrazumijeva autosugestiju, već potpuno pouzdanje u Isusa kao Sina Božjega koji je Gospodar života i smrti, i u Božje riječi da Bogu ništa nije nemoguće.