VERITAS - br. 3/2006

>[SADRŽAJ]<

BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

RAZMIŠLJANJA O KRŠĆANSKOJ VJERI (5)

Življena vjera

Biblijska vjera je dobro utemeljena. Nije skok u tamu. Ona se temelji na spasiteljskoj istini, koja je povijesni događaj, a posebno na događaju uskrsnuća, na vazmenom otajstvu. Bez istine Kristova uskrsnuća bilo bi "zaludu i propovijedanje naše i zalud i vjera vaša" (1 Kor 15, 14).


CELESTIN TOMIĆ

Mnogi danas imaju predodžbu o vjeri kao o nečemu što nam sada u životu ne pruža puno, gotovo ništa, a tek u budućnosti, u dalekoj budućnosti, nešto će donijeti. Suvremeni čovjek je usmjeren manje teoretski, a više praktički, manje statički, a više dinamički, manje metafizički, a više egzistencijalistički. Suvremeni čovjek, posebno mladi čovjek, postavlja pitanje: Što mi vjera pruža u ovom mome sadašnjem životu, sada meni osobno i društvu u kojem živim? Ne uznemiruje ga toliko spoznajni predmet, koliko smisao života. Ono što se nikako ne doživljava, što nema trajne vrijednosti, to ljudi odbacuju.

Vjera, iako dolazi odozgo kao Božji neizrecivi i neočekivani dar, ona nalazi u našem biću svoj oslonac. Dolazi kao odgovor težnjama cijeloga našeg bića; ne samo kao odgovor razumskim zahtjevima, već ona daje odgovor i zahtjevima srca i osjećaja, posebno ovima, jer čovjek se većim dijelom kreće u tom prostoru. Vjera zahvaća svega čovjeka u svim njegovim vidovima.

   

Novi zavjet nam to potvrđuje. Svjedočanstvo i radost slugu riječi je upravo u tome što su mogli "čuti", očima "vidjeti", rukama "opipati" Riječ Božju koja je tijelom postala (1 Iv 1, 1-4). Petar u ime učenika kaže: "Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom." Gospodin će mu: "... već sada, u ovom vremenu primit ćete stostruko i u budućem vijeku život vječni." (Mk 10, 39-31) I Toma traži očevidnost. Neće vjerovati, dok ne vidi na rukama njegovim biljeg čavala i dok e stavi svoj prst u mjesto čavala, i ne stavi svoju ruku u njegova rebra." (Iv 20, 24-29)

Filip moli: "Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!" Isus će mu: "Tko je vidio mene, vidio je i Oca!" (Iv 14, 9) U postavljenom pitanju izražena je čovjekova iskonska težnja za iskustvenim, životnim sjedinjenjem s Bogom. Isus ukazuje na događaj utjelovljenja, koji je upravo puni odgovor svim čovjekovim težnjama. Isus je "slika" Oca, prisutnost i odsutnost Oca, objava i tajna, jer Bog ostaje nevidljiv (Kol 1, 15), boravi u nedostupnom svjetlu. Iskustveno doživljavanje je u znaku, u Isusu Kristu koji je savršeni poklon koji dolazi od Oca svjetlila.

Religioznost, kako nas povijest i ljudsko iskustvo uče, pripada čovjeku kao takvom. Nije to nešto naknadno nadodano, periferno, nestalno, već sastavno, bitno, životno, nešto bez čega čovjek ne bi bio čovjek. Izriče najdublji zahtjev čovjekova bića, jer čovjek je religiozno biće.

Objava, Božja poruka, usmjerena je tim dubinama čovjekovog bića, potpunom čovjeku. Religiozno iskustvo mora zahvatiti čovjeka u dubinama njegova postojanja, mora biti dubinsko iskustvo. Bog se na različite načine javlja tijekom povijesti. Konačno se objavljuje u Sinu. Ali uvijek je to poruka koja mora zahvatiti cijelo naše biće i postojanje.

U vjeri, dakle, u onoj koju ispovijedamo, imamo odgovor na naše najdublje težnje koje nas muče i traže rješenje. Čovjek se boji mraka, mržnje, smrti i drugih zala. Vjera nam se otkriva kao svjetlo, ljubav, život. Jer sve je to Isus Krist. Vjera je predanje, oslon, život u Isusu Kristu. Vjera je radost, životna radost, punina života. Vjernik pesimist, govorio je bl. Alojzije Stepinac, je monstrum-čudovište, i ne zaslužuje da se naziva kršćaninom, da nosi to veliko ime.

Čovjekovo temeljno i dubinsko religiozno iskustvo ostvaruje se po vjeri koja se temelji na Utjelovljenju i na Vazmenom otajstvu. Svaki drugi pokušaj, tražiti drugamo rješenje svojih životnih prilika, ne koristi puno. Razne ideologije, mitologije i utopije nemaju unutarnjeg životnog iskustva, i zato ih treba trajno izvanjskim sredstvima oživljavati i produbljivati. Kršćanstvo je život, i to život u izobilju. Živi iz vjere unutarnjeg doživljaja.

   

Mnogi postavljaju pitanje postojanja Boga. Današnjem čovjeku malo koriste razumski dokazi o postojanju Stvoritelja, o prvom nepokretnom Pokretaču, o uzroku svih stvari, o smislu svih stvarnosti, iako i ti dokazi imaju u sebi svoju neoborivu snagu. Čovjek lakše prihvaća Boga Abrahamova i Oca Gospodina našega Isusa Krista, dobroga Boga koji je bolji nego bilo koji zemaljski otac (Mk 10, 18), koji daje da "sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednicima i nepravednicima" (Mt 5, 45), koji hrani ptice nebeske i u raskošni grimiz odijeva poljsku travu (6, 26-30), koji se objavljuje kao Bog-Ljubav u Isusu Kristu.

Spasenje koje nam je u svojem vazmenom otajstvu ostvario Isus Krist, nije samo oslobođenje od grijeha, od nečega, već je oslobođenje čitavog čovjeka. Zdravlje i život za kojim današnji čovjek teži, pozitivna su dobra i pomažu nam da shvatimo proslavljenog Gospodina u kojem, sve naše životne težnje dobivaju svoju puninu. Naše strepnje i tjeskobe pred bolešću i smrću tek u njemu će biti posve otklonjene. Krist će "preobraziti naše bijedno tijelo i učiniti ga jednakim svome slavnom tijelu" (Fil 3, 21).

Čovjekovo je životno iskustvo još i htjeti i moći. To je iskustvo važno. U vjeri ga nalazimo ostvareno. Sila i moć su značajne riječi u Novom zavjetu. Isus nastupa i uči kao onaj koji ima vlast (Iv 7, 46). I u samoj muci, uza sve svoje ljudske slabosti, otkriva veličanstvo i moć (Iv 18, 22 s.). Bog nije neki tiranin koji želi da pred njim čovjek bude bespomoćan, već da traži odgovor da u vjeri postane Izrael - Borac Božji. Istinski pobjednik u svijetu i pobjednik svijeta jest samo vjernik: "Sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša!" (1 Iv 5, 4)

Čovjek je društveno biće. Traži društvo, susret s drugima. Bog objave nije samotni Bog. On je Bog zajedništva u kojemu ključa život ljubavi: Oca, Sina i Duha Svetoga. Zato on dolazi čovjeku kao svojoj "slici", kao otac, prijatelj, brat, zaručnik. Traži od čovjeka da "spozna" Boga, što u biblijskom jeziku znači da stvori s njim zajedništvo ljubavi, čega je "slika" zaručnička ljubav. Želi da čovjek u zajedništvu nađe sreću. Zato stvara Božji narod, Crkvu, koja postaje njegova vjerna Zaručnica. Gdje su dvojica ili trojica sabrani u Isusovo Ime, ondje je Isus, Zaručnik među njima (Mt 18, 20).

   

Vjera, dakle, ispunjava sve težnje i najdublja stremljenja našeg bića. Ona nam otvara neizmjerne vidike u kojima može samo vjera utažiti žeđ našeg žića za životom, za moću, silom, zajedništvom, za ljubavlju u svim njezinim vidovima. Vjera je oslon i predanje Bogu i Isusu Kristu koji je Život i Ljubav, Svjetlo i Istina, Uskrsnuće i Život vječni.


OTAJSTVO ISUSOVA USKRSNUĆA

Živi Bog!

Uskrsnuće je objava Kristove osobe: "Bog ga uskrisi, oslobodivši ga grozote smrti, jer nije bilo moguće da ona njime ovlada. Toga Isusa uskrisi Bog. Svi smo mi tome svjedoci. Pouzdano, dakle, neka znade sav dom Izraelov, da je toga Isusa kojega vi razapeste, Bog učinio i Gospodinom i Kristom."


CELESTIN TOMIĆ

Isusovo uskrsnuće otkriva tajnu Krista Isusa, odgovara na pitanje: Tko je Isus iz Nazareta?

Nakon stišane oluje apostoli se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: "Tko je ovaj te mu se i vjetrovi i more pokoravaju?" (Mk 4, 41)

Nakon umnažanja kruha, ljudi, kad vidješe znamenje što ga Isus učini, rekoše: "Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet." (Iv 6, 14) Jeruzalemci, čuvši njegove riječi i obećanje Duha Svetoga, govorahu: "Ovo je uistinu Prorok!" Drugi govorahu: "Ovo je Krist!" (7, 41)

Kad je izliječio uzetoga i rekao mu: "Sinko, otpuštaju ti se grijesi!", prisutni pismoznanci počeše mrmljati u srcu: Što to ovaj govori? Huli! Ta tko može grijehe otpuštati, doli Bog jedini?" (Mk 2, 6) Subotom su učenici prolazili kroz usjeve i trgali klasje. Bili su gladni. Farizeji vide u tome prekršaj subotnjeg počinka. Isus reče: "Sin čovječji gospodar je subote." (2, 28)

Mojsijev Zakon, najveća svetinja Židova, Isus svojim autoritetom tumači i ispravlja (Mt 5, 21-27). Kad je mnoštvo vidjelo kako je Isus ozdravio uzetoga "zaprepasti se i poda slavu Bogu koji takvu vlast dade ljudima" (Mt 9, 8). I taborsko svjetlo za trojicu izabranih apostola, samo je navještaj Isusova "Izlaska" koji će ostvariti u uskrsnuću (Lk 9, 28-35). Samo u uskrsnuću se očituje istinito lice Isusa Krista.

Raspeti uskrsnu (Mk 16, 6)

Isusova smrt u uskrsnuću objava je ljubavi Oca prema ljudima. Petar na Duhove kaže: "Izraelci, čujte ove riječi: Isusa Nazarećenina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima, koja, kao što znate, po njemu učini među vama - njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjemu, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi..." (Dj 2, 22 s.)

Uskrsnuće je objava Kristove osobe: "Bog ga uskrisi, oslobodivši ga grozote smrti, jer nije bilo moguće da ona njime ovlada. Toga Isusa uskrisi Bog. Svi smo mi tome svjedoci. Pouzdano, dakle, neka znade sav dom Izraelov, da je toga Isusa kojega vi razapeste, Bog učinio i Gospodinom i Kristom." (Dj 2, 24. 32. 36)

Isus, "slika Boga nevidljivoga", pjeva prva Crkva, Prvorođenac je prije svakog stvorenja. "Ta u njemu je sve stvoreno... i sve je po njemu i za njega stvoreno; on je prije svega i sve stoji u njemu. On je Glava Tijela, Crkve, on je Početak, Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak. Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu - uspostavivši mir krvlju križa njegova - izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima." (Kol 1, 15-18)

   

Isus Krist je pravi čovjek i pravi Bog. Isus je čovjek kao i mi, "tijelo i krv", podložan bolima, osjeća glad i žeđ, plače nad svojim prijateljem koji je preminuo. "Kad Isus vidje kako plaču Marta i Židovi, koji je dopratiše, duša mu zadrhta i sav potresen, upita: 'Kamo ste ga položili?' Odgovoriše mu: 'Dođi i pogledaj!' I zaplaka Isus." (Iv 1, 32-38) Proživljava tjeskobu i užas u Getsemaniju i na Golgoti (Mk 14, 36; 15, 34).


Isusovo uskrsnuće je jamstvo i našega uskrsnuća. Ali to nije naša osobna pobjeda, već pobjeda božanske Kristove moći. Smrt nismo mi nadvladali, nego on. Sličnost s Kristom ne dokida našu osobnost, već svakome daje moć da se razvija. Oproštenje grijeha nije samo čišćenje od grijeha, već i ulijevanje božanskog života.


Ali on je i pravi Bog. Židovi mu rekoše: "Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?" Reče im Isus: "Zaista, zaista, kažem vam, prije nego li Abraham posta, Ja jesam!" Židovi su dobro shvatili što Isus govori te pograbiše kamenje. Kamenovanjem se kažnjavaju oni koji govore velike hule na Boga. A Isus se predstavlja kao pravi Bog-Jahve.

Isus apostolima kaže: "Ja sam Put, Istina i Život!" Zato jer je Bog, posjeduje božanski Život.

   

I samo u ovoj objavi Isusa kao čovjeka i Boga, nalazimo svjetlo da shvatimo i tajnu čovjeka.

U Isusu koji je postao nama blizak, brat i prijatelj, suputnik i supatnik s našim bolima i mukama, nalazimo onoga koji spašava, koji daje sigurnu budućnost i vječni život. On je ugaoni kamen, i samo u njemu je spas. "I nema ni u kojem drugom spasenja, nema, uistinu, pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti!", ispovijeda Petar (Dj 4, 11 s.).

   

Isusovo uskrsnuće Petar je svečano navijestio i protumačio njegov smisao. Veliki Pavao vidi u Isusovu uskrsnuću temeljnu istinu vjere, temelj kršćanstva, dokaz Kristova božanstva. Nije Isusovo božanstvo u uzvišenosti njegova nauka, nego u pobjedi nad smrću. Bez Kristova uskrsnuća naša vjera nema temelja, još smo u grijesima. Isusovo uskrsnuće jamstvo je i našeg uskrsnuća. Uskrsnuće ne znači samo uskrsnuće tijela, već nadasve naše otkupljenje. Grešno čovječanstvo spašava i preobražava.

Neki u Korintu tvrde da nema "uskrsnuća mrtvih". Pavao ih pobija: "Ako Krist nije uskrsnuo, zaludu je doista propovijedanje naše, zalud i vjera vaša. Zatekli bismo se kao lažni svjedoci Božji, što posvjedočismo protiv Boga, da je uskrisio Krista, koga nije uskrisio, ako mrtvi doista ne uskrišavaju. Jer ako mrtvi ne uskrišavaju ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, zaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sada: Krist je uskrsnuo od mrtvih, prvina usnulih..." (1 Kor 15, 12-26) Osjeća se snaga uvjerenja i vjere orijaša u obrani temeljne istine kršćanstva: Isusovo uskrsnuće je jamstvo i našega uskrsnuća.

Ali to nije naša osobna pobjeda, već pobjeda božanske Kristove moći. Smrt nismo mi nadvladali, nego on. (Gal 2, 16-21) Sličnost s Kristom ne dokida našu osobnost, već svakome daje moć da se razvija (1 Kor 5, 15-19). Oproštenje grijeha nije samo čišćenje od grijeha, već i ulijevanje božanskog života.

Kristovo uskrsnuće nije samo njegova proslava, kojom ispovijedamo: "Isus Krist jest Gospodin - na slavu Boga Oca!" (Fil 2, 5-11), nego i objava i jamstvo našega uskrsnuća. Jer, "ako mrtvi ne uskrišavaju ni Krist nije uskrsnuo!"

>[SADRŽAJ]<