VERITAS - br. 3/2006

>[SADRŽAJ]<

SUGOVORNICI

OBITELJ BARDUN - ČLANOVI GLAZBENE GRUPE NOVO SVITANJE

Želimo slaviti Gospodina!

Sanju i Branka još od prvih dana poznanstva povezuje kršćanska duhovna glazba. Zajedno su svirali i pjevali u grupi Electro spiritus, a tu suradnju, osim što su je ovjenčali brakom, nastavili su i u grupi Novo svitanje, koja je ovih dana izdala svoj CD "Put do srca". Tu svoju ljubav prema glazbi i Bogu prenose i na svoju djecu, Ivu i Mateu, te na mnoge mlade u zboru Maksići.


Razgovarao: IVAN PENAVA
[ ivan-penava@net.hr ]

Osim Sanje i Branka u grupi Novo svitanje nastupa i Aleksandra Ilić, zatim gitarist Albin Zlopaša, basist Denis Grizelj i bubnjar Goran Markić. Njihov novi CD "Put do srca" može se nabaviti u galerijama Laudato u Zagrebu i u Slavonskom Brodu, a može se naručiti i preko internet stranice www.laudato.hr. Informacije o grupi će se uskoro moći dobiti na adresi www.novosvitanje.com.

Kako ste se počeli zanimati za kršćansku duhovnu glazbu?

- Branko: Moj prvi susret s duhovnom glazbom bio je sasvim slučajan. Dečki s kojima sam svirao na moru su me onako pomalo sramežljivo pitali da li bih došao kod crkve sv. Antuna u Zagrebu s njima nešto raditi. Ja tada, sa svojih 18 godina, nisam imao nikakvog pojma da postoje grupe koje se bave duhovnom glazbom. Oni su me pozvali i ja sam došao kod sv. Antuna i tamo počeo s njima svirati. I tek tada sam, zapravo, čvršće prihvatio vjeru. To je bilo, na neki način, moje obraćenje uz duhovnu glazbu. Bog vas iščupa iz svijeta, postavi vas negdje i malo po malo (u mojem slučaju uz duhovnu glazbu), počinjete zaista vjerovati. Nikad prije u mojoj obitelji nismo išli svake nedjelje na misu.

Sanja: Pa i za mene je bilo otprilike isto. Mene je prijateljica Janja pozvala da joj na vjenčanju pjevam "Ave Mariju" i tako sam u stvari došla u tu grupu i ostala pjevati u njoj. Iako, što se tiče vjere, i moja je obitelji bila slična kao i Brankova. Na misu sam više išla s bakom, kad sam ljetovala i zimovala kod nje u Zagorju. Počela sam živjeti vjeru kad sam počela pjevati.

O kojoj se to grupi radilo?

- Branko: Na samom početku zvali smo se VIS Pisanica. Ime je bilo takvo jer smo se jedne godine prijavili na Uskrsfest, a tamo smo morali imati ime. U toj postavi su bili Marija Brajković, Silvio Cerovac, Dražen Tomašić, Ninoslav Kapec i Goran Mesić. Onda se dogodilo da su odjednom svi ti ljudi otišli, a ja sam jedini ostao. Tada je župnik bio blagopokojni fra Stjepan Gagulić i on me sljedeće godine pozvao da radim sa srednjoškolcima. Onda smo oformili novu grupu i nazvali se Electro spiritus.

Zašto baš Electro spiritus?

- Branko: Mnogi su nas zvali "električni raspjevani duhovi". U stvari, htjeli smo nekako pokazati tu svoju mladost i energiju, ali i način sviranja. Bile su tu električne gitare, klavijature, bubnjevi, puno decibela, puno struje. U ono vrijeme rijetko tko je tako svirao u crkvi, jer to još nije bilo uobičajeno. Pa onda Electro spiritus - puni struje, puni energije, ali i puni Duha.

Kako su vjernici prihvatili takav način slavljenja svete mise?

- Branko: To je bila misa za mlade. U principu se prema tome odnosilo na način - ako to mladi prihvaćaju to je u redu. I zaista su mladi to prihvaćali, iako je bilo stvari koje su nama tada bile čudne, smiješne. Npr. ljudi su znali stajati u redu za ispovjedaonicu, te dok smo mi svirali nešto rokerski, oni bi lagano plesali. Bilo je tih nekih stvari koje bismo, danas gledano, pokušali izbjeći.

- Sanja: Ja moram reći da su bila i drugačija vremena. Onda se ipak željelo što više mladih privući u crkvu, jer je još bilo debelo doba komunizma. Tako da je bila nakana crkve da što više mladih vjernika privuče. Sad je ipak drugačije, jer ljudi imaju slobodu dolaska u crkvu. Nema više tog političkog pritiska. Mislim da smo se mi i zbog toga promijenili i nismo više morali biti tako, rekla bih "elektični", agresivni.

- Branko: A i s godinama rada i iskustva čovjek malo korigira svoje stavove pa nam sada ne pada na pamet svirati misu s bubnjevima, jer jednostavno smatramo da to nije prikladno.

- Sanja: Pa i više nemamo osamnaest godina (smijeh).

- Branko: I to. Čini nam se da je ljepše euharistiju pratiti s akustikom, iako su i to pjesme koje su ritmične i žive. No, u ono doba smo govorili, a to i danas stoji, da u mnogim psalmima piše da treba slaviti Gospodina pjesmom i bubnjem, citarama gromkim. Psalmi su puni tvrdnji da se Gospodina treba slaviti i bubnjevima i ritmikom i plesom. Gospodina treba slaviti na svaki način.

Sad svirate u župi sv. Maksimilijana Kolbea na Bijeniku u Zagrebu. Kako su vas vjernici tamo prihvatili?

- Branko: Ne mogu reći da su nam već od početka svi govorili: "Baš takvu glazbu želimo!" Mi smo došli kad je fra Đuro Hontić postao župnik i onda nas je on pozvao da dođemo svirati, jer nije bilo nikoga tko bi svirao na misi. A bilo je nekoliko žena koje su željele pjevati. Tako smo u početku kombinirano radili, malo sa zborom, malo sa Spiritusima. Kombinirali smo pučke pjesme i naše pjesme. Moram reći da smo, kako su godine prolazile, bili sve bolje prihvaćeni od samih župljana. Posebno otkako radimo s Maksićima - zborom djece i mladih, i s Novim svitanjem.

- Sanja: Imamo baš veliku podršku.

- Branko: Roditelji šalju svoju djecu na taj zbor i to je prelijepo. Prekrasno je kad idemo na hodočašća sa župom. Fra Martin Jaković, sadašnji župnik, često ih organizira i uvijek se, uz ostale, popuni jedan autobus djece i mladih. Gitare su uvijek u rukama i po dva-tri sata, bez prestanka, pjevaju se duhovne pjesme.

Znači vi ste se i upoznali preko sviranja u Electro spiritusima?

- Branko: Da, zapravo mi smo i "prohodali" na povratku s hodočašća Majci Božjoj Trsatskoj. I odmah smo nekako znali da ćemo cijeli život biti zajedno.

Puno puta ste svirali na Uskrsfestu i na drugim festivalima. Što vam je od tih nastupa ostalo najljepše u sjećanju?

- Sanja: Uskrsfest me se, u samim počecima, više dojmio, nego sada. Bilo je tada više međusobne podrške među bendovima, više druženja i više slavljenja Gospodina zajedničkom pjesmom i molitvom. Sada to više nije tako. Izdvojila bih festival koji nije tako dugog vijeka, a zove se "Hodočašće u došašće". Održava se u Pakracu. Došli smo tamo još u doba rata i pjevali uz samu srušenu crkvu koja je proživjela sva ta razaranja. To me se toliko dojmilo da ti ljudi, uza sve svoje probleme koje imaju, nisu posustali. Dapače, čak se žele obnoviti u Duhu i u vjeri, te organiziraju takav festival, na kojemu se stvarno slavi Gospodina. To im onda daje snagu da prebrode sve što su prošli tijekom rata. I tamo je ono što ja uvijek želim, što vjerujem da bi trebalo biti - baš pravo druženje mladih, kroz slavljenje Gospodina. Izdvojila bih i marijanski festival u Molvama. Sviđa mi se slaviti upravo Mariju. Ona je naša Majka, a i zaštitnica nas Hrvata.

Odakle vam inspiracija za ime grupe Novo svitanje?

- Branko: Slavko Nedić je bio sa nama u vrijeme kad smo bili na razmeđu između Electro spiritusa i osnivanja nove grupe. Htjeli smo napraviti poveznicu. Slavko je rekao: "Idemo poslušati zadnji CD Electro spiritusa i naći ćemo neku dobru poveznicu." Krenula je pjesma "Ljubav Kristova", koju smo stavili kao uvod na ovom novom albumu. Ona počinje riječima: "Novo jutro, novo svitanje...", i nastavlja pitanjem: "Koliko mogu pridonijeti danu što se preda mnom prostire?" To nam je tako lijepo zazvučalo u tom trenutku. "Novo jutro" znači stvorila se neka nova grupa, "novo svitanje", eto neka ime bude Novo svitanje i neka nam bude zaista ovaj ostatak "koliko mogu pridonijeti danu što se preda mnom prostire" životni slogan. Svako jutro kad se probudimo razmislimo, koliko dobra možemo učiniti u tom danu.

Vaš novi CD zove se "Put do srca". Koliko dugo ste radili na njemu?

- Branko: Oko tri godine. Ali ima i pjesama koje su nastale još u doba Electro spiritusa, ali nisu bile nikada objavljene. To je recimo pjesma "Vidjeh vodu", koja je čak pobijedila na jednom Uskrsfestu. A kad smo spomenuli CD zahvalio bih se medijskim pokroviteljima - Hrvatskom Katoličkom radiju i Glasu Koncila, te izdavaču - nakladniku Laudato. Posebno bih istaknuo našu veliku zahvalu Kseniji Abramović koja vodi Laudato i koja nam je strahovito puno pomogla u svemu, kao i župniku fra Martinu Jakoviću koji je također, uvijek bio uz nas i podržao nas kad god je trebalo.

Na ovom CD-u pjeva Nonet franjevaca konventualaca kao gost. Kako je došlo do suradnje s njima?

- Sanja: Pjesma na kojoj gostuju je "Sveti Franjo". Suradnja nije mogla biti bolja, nego da franjevci pjevaju pjesmu o sv. Franji. A i inače kad se stvarala ta pjesma u uhu nam je bio prizvuk tog franjevačkog pjevanja.

- Branko: Kad sam Nonetu franjevaca konventualca prvi put donio pjesmu, neki od njih s malo nesigurnosti pitali su me da li stvarno mislim da će oni tu pjesmu dobro otpjevati. Ja sam im rekao: "Ma gledajte, vi ćete to otpjevati kao franjevci. Nitko drugi na ovom svijetu to ne može otpjevati bolje od vas, jer nije franjevac. Nemate se zbog čega brinuti." I tako je i bilo...

Volite slaviti Gospodina pjesmama. Kako zapravo nastaju vaše pjesme?

- Sanja: Uglavnom meni padne na pamet neka ideja i tu ideju onda kažem Branku, a onda je on taj koji će sa mnom sjesti uz klavir i u stvari pretočiti tu moju ideju u stihove i onda zajedno napravimo glazbu. To je uglavnom u večernjim satima, kad ostavimo za sobom sve dnevne brige, sve ovozemaljsko, i onda se posvetimo stvaranju, zapravo molitvi. Te pjesme su doista naše molitve zahvale Bogu za sve što nam je dao, za našu ljubav, za obitelj, za sve što bismo željeli dati drugima.

Koje mjesto u glazbenom stvaranju zauzimaju vaša djeca? Pripremaju li se i ona za ulazak u grupu?

- Sanja: Moramo reći da su naše dvije kćeri ujedno i naši najveći kritičari. One su taj prvi prag koji moramo prijeći kad nastaju nove pjesme. Pogotovo naša starija kćerka Iva. One slušaju, razmišljaju, sugeriraju i daju nam savjete. Sada, kako su sve starije, ima sve više kvalitetnih kritika koje se itekako daju uvažiti i koje nam stvarno i pomažu u našem radu.

- Branko: One se i same bave glazbom u muzičkoj školi i idu na natjecanja iz klavira, jer već izvrsno sviraju. Maštaju jednog dana imati svoju grupu, a voljele bi i s nama raditi u grupi.

Iva, ti i Matea pjevate zajedno s roditeljima u zboru Maksići. Kako vam se sviđa pjevati s roditeljima?

- Iva: Pa, vrlo je zanimljivo i lijepo, jer ima jako puno djece. Drago nam je da su se u tako velikom broju odazvali i što se vesele pjevanju. Evo i nas to isto veseli. I drago nam je što baš mama i tata vode taj zbor.

Recite, kako to vas dvije sudjelujete u nastajanju pjesmama svojih roditelja?

- Iva: Oni uglavnom sve smisle, onda pitaju nas, a mi kažemo što o tome mislimo. Ako želimo da nešto promijene, onda im to kažemo, a oni malo razmisle i uglavnom tako i učine. U većini slučajeva kažemo super je, jer se nema što mijenjati.

Kako vam se sviđaju pjesme na novom CD-u?

- Matea: Meni je najbolja pjesma "Put do srca".

- Iva: Svaka pjesma ima neku svoju ljepotu. Ja mislim da je ovaj CD stvarno izvrstan i meni je on najbolji od svih koji su do sada objavili.

Što biste iz svojega bogatog zajedničkog iskustva poručili našim mladim čitateljima?

- Sanja: Poručila bih mladima da ne odustaju, da se nikad ne obeshrabre u stvaranju duhovne pjesme. Neka nam se priključe, da zajedno slavimo Gospodina pjesmama, koje su ujedno i molitve. U tom Duhu želimo govoriti svima samo o ljubavi i o vjeri.

>[SADRŽAJ]<