Čin vjere od 17. stoljeća, uz male preinake, glasi: "Moj Bože, čvrsto vjerujem sve što si mi objavio i što me učiš po svojoj Crkvi. Vjerujem, jer si sama istina i ne možeš prevariti niti prevaren biti."

Teološki gledano, imamo savršen obrazac vjere, sažetak svih svojstava vjere. Predmet vjere: čvrsto prianjanje uz istine koje nas Crkva uči. Motiv vjere (fides qua): Bog - sama istina. Ovaj obrazac vjere može se ponavljati bezbroj puta i naučiti napamet, a da ne znamo što nam je Bog zapravo objavio i koja su Božja obećanja. Teološki, dakle, savršeno, ali odviše formalistički, apstraktno, beživotno. Malo u ovom obrascu imamo osobnog, stvarnog, životnog. Stoga mnogima ovaj obrazac s vremenom postaje "prazan", ne nalaze u njemu ništa. Zato se brzo napušta taj obrazac i čovjek se udaljava od vjere.

Koliko drugačije zvuče ispovijesti vjere iz prvih vremena kršćanstva: "Vjerujem u Boga Oca svemogućega... u Isusa Krista, Jedinorođenoga Sina Božjega... i u Duha Svetoga!" U čemu je ta razlika? U tome što ovdje nemamo neku bogatu, savršeno sročenu, apstraktnu teološku razradu, već konkretnu Božju objavu. Što je Bog za nas učinio! A za čin vjere nije nužno znati iz kojih se bitnih elemenata sastoji, već objektivno prihvatiti Božju riječ kako nam se objavljuje u svojem povijesnom događaju. Ponavljajući ovo Apostolsko (i Nicejsko) vjerovanje neprestano rastemo u vjeri, jer vjera je predanje u Boga koji nam se objavljuje u događajima spasenja.

Drugi vatikanski koncil je upravo to naglasio. To je "vrhunska točka". (J. Ratzinger) Predmet vjere nije samo zbroj nekih istina, nego Osoba, Bog koji se objavljuje. I to nije objava Boga u sebi, neke "istine" o božanstvu, već očitovanje Boga u djelima spasenja. Zato vjera nije vjera u nešto, nego u Nekoga, nije vjera u neki obrazac vjere, već u Osobu koja se objavljuje.

I upravo jer je u vjeri susret osobe s Osobom, što pripravlja prisnu i životnu "spoznaju" kao što je zaručnička ljubav muža i žene, stoga i vjera zahvaća svega čovjeka, a ne samo njegov razum. Ona je životno iskustvo, a ne samo nešto apstraktno, naučeno.

Katekizam Katoličke Crkve uči: "'Vjerujem u Boga': ta prva izjava ispovijesti vjere ujedno je i najtemeljnija. Cijeli Simbol (Vjerovanje) govori o Bogu, a kad govori o čovjeku i o svijetu, čini to u vezi s Bogom. Svi članci Vjerovanja ovise o tome prvom, isto kao što sve zapovijedi tumače prvu. Drugi članci čine da bolje upoznamo Boga, onakvoga kako se postupno obljavljuje ljudima. 'S pravom dakle kršćani na prvom mjestu ispovijedaju da vjeruju u Boga.' (Rimski katekizam, I, 2,2)." (KKC 199)

Čin vjere mora biti religiozno iskustvo vjere. Pratip svakog iskustva vjere imamo u praocu vjere, u Abrahamu. Objava počinje s njime. Abraham je čovjek kojemu Bog govori, i on u vjeri daje odgovor Božjem pozivu i obećanju. Posjeduje unutarnju sigurnost da mu je Bog govorio. Ova sigurnost nije nešto apstraktno, već doživljeni, stvarni susret s Bogom. "Abraham povjerova Jahvi." (Post 15, 1-6) Povjerova Bogu, predaje se Bogu u vjeri, siguran da će Bog ispuniti svoja obećanja. Abraham, kao i svaki vjernik, čovjek je budućnosti, živi od budućnosti koju mu Bog priprema.

Sklapanjem sinajskog saveza i prihvaćanjem obaveza saveza, vjera dobiva novu protežnost. Vjera mora biti odgovor Bogu Savezniku, vjernik mora surađivati na ostvarenju Božjih obećanja. I još nešto je važno: vjera se u punini ostvaruje u Božjem narodu.

U proročkoj objavi vjera dobiva svoju dubinu. Ona je oslonac, predanje Bogu Svetomu. To uključuje osjećaj slabosti i vlastite grešnosti, i težnju za oslobođenjem od grijeha i od tih slabosti. Čovjek u vjeri priznaje svu svoju egzistencijalnu tjeskobu, svoju nedostatnost, svoju prolaznost i usamljenost, i baca se u krilo Oca nebeskoga koji je Hridina, Pećina, siguran oslonac, koji je Život i Mir, koji jedini može ostvariti oslobođenje čovjeka od svih njegovih otuđenja i tjeskoba, strahova i stresova.

U središtu kršćanskog vjerovanja je Osoba - Isus Krist, njegovo božanstvo, njegovo vazmeno otajstvo - muka, smrt, uskrsnuće, silazak Duha. Vjera nije više u iščekivanju obećanja i u pripravi, već je to vjera u ostvarenje obećanja i već je određeno posjedovanje dobara spasenja. Vjera je ipak još i u nadi, budući da konačno ostvarenje i potpuni posjed spasenja dolazi tek nakon Kristova drugog dolaska u slavi. Isus nam se već sada ukazuje u vjeri kao Spasitelj, Osloboditelj od grijeha i ropstva te od svakog otuđenja.

Isus Krist nije samo Spasitelj pojedinca. Spasenje i oslobođenje se ostvaruje u njegovoj zajednici, u njegovu Kraljevstvu, čiji je navjestitelj i širitelj njegova Crkva, sveti povijesni prostor u kojemu se dobra Kraljevstva ostvaruju. Isus nije samo Spasitelj svog naroda, nego svih naroda: Židova i pogana, barbara i Grka, robova i slobodnjaka. Sve klasne, rasne, kulturne razlike, razlike dobi i položaja - sve padaju. U Kristu svi smo jedno - izvorno: "Jedan!"

Vjerovati u kršćanskom smislu nije samo prihvatiti neke istine, neki svjetonazor, neki sustav spasenja. Kršćanstvo nije ideologija, mit, utopija, samo jedna od religija. Kršćanstvo je vjera u osobnog Boga, koji nam se objavio u Isusu Kristu, koji je Osloboditelj čovjeka od svih njegovih tjeskoba, od svih strahova, usamljenosti, napuštenosti, od grijeha i kazna, od bolesti i smrti. Kršćanska vjera je siguran odgovor na sve životne probleme. I ta se vjera temelji na sigurnosti događaja spasenja koji dostižu svoj puni dovršetak u Isusu Kristu.

I dok vjernik ponavlja svoju vjeru usred prolaznosti života i životne neizvjesnosti, vjeru posvjedočenu objavom, vjeru u Isusa Krista, ispunja ga sve više sigurnost spasenja, uvijek iznova otkriva Boga Ljubavi koji nam se u Isusu objavio. I život čovjeka vjernika postaje sve više osmišljen, postaje ljepši, puniji, radosniji.

Veliki kršćanski mislilac Blaise Pascal ispisao je ove riječi u svoj "Memoriale" na pergameni i utkao ga u postavu svog odijela. Naslov je Vatra. On je tu pergamenu šivao i prešivao kako je mijenjao svoje odijelo, od dana svog obraćenja, u 31. godini života (1654. godine), do smrti (1662. godine). Ondje je pisalo: "Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, ne Bog filozofa i učenih, nego Bog Isusa Krista, Boga moga i Boga vašega. On se nalazi samo na putovima koji su označeni u Evanđelju."

Bog kršćana nije Bog filozofa i mudraca ovoga svijeta, već Bog Abrahamov i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Jedan i Trojstveni: Otac, Sin i Duh Sveti.

"Više puta, i na više načina, Bog je nekoć govorio ocima u prorocima; konačno u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega." (Heb 2, 1-2) U Isusu Kristu završava objava, on je punina objave. Međutim, pojavljivat će se, posebno u posljednjim danima i "lažni" proroci. Isus na njih upozorava svoje učenike: "Ako vam tko rekne: 'Evo, Krista ovdje!' 'Eno ga ondje!' - ne vjerujte. Ustat će doista lažni Kristi i lažni proroci, i tvorit će znamenja i čudesa, da bude li moguće, zavedu i izabrane!" (Mk 13, 31 s.)

Duh Sveti, kako je Isus obećao, uvodi učenike u svu istinu, da shvate otajstvo Isusa Krista. Nije to nova objava, već im osvjetljuje i produbljuje Isusov događaj.

Međutim, pojavljuju se, kako je Isus i najavio, lažni proroci, koji donose "novu" objavu. Crkva se tijekom povijesti uvijek bori protiv tih lažnih Krista i proroka.

Svaki vjernik po snazi krštenja ima svoju karizmu, kao i svaki stalež i red u Crkvi. U 2. stoljeću nastaje prijelaz iz apostolsko-proročkog ustrojstva na pastoralno-hijerarhijsko. Pojavljuju se izvjesne krize. Biskupi, hijerarhija, čuvaju apostolski zaklad i upozorava na lažne proroke i na njihov nauk. Pojavljuje se Monatan, sa svojim ženama, koji se predstavljaju kao zajednica Duha. I mnogi drugi. Sv. Irenej (180-192) vidi u tim zabludama opasnost za vjeru. Lažnim prorocima, kaže, griješe "neoprostivim" grijehom protiv Duha Svetoga.

U vremenu koje slijedi, a to je patrističko vrijeme, spominju se viđenja, čudesa i proroštva. Sv. Ciprijan, biskup Kartaški (+259), govori o "viđenju djece". Sv. Grgur Veliki (+604) govori kako se Majka Božja ukazala nekoj djevojci. Slične pojave navode i drugi oci.

U Srednjem vijeku množe se viđenja, proroštva, čudesa. Sv. Toma uči da neki od lažnih proroka dolaze od duha zablude, ali ne niječe im mogućnost čuda. Posebno su brojna viđenja i proroštva kod žena i kod poznatih svetica: Ivana Arška, sv. Katarina Sijenska, bl. Anđela Folinjska, sv. Gertruda, sv. Brigita, itd.

Protestantska reforma (od 16. do 18. st.) u svom učenju kao jedino važno naglašava Samo Pismo (Sola Scriptura). Viđenja i čudesa su nepotrebna. Katolici uzvraćaju, na temelju Svetog pisma, da u Crkvi uvijek postoji i proročki duh, uz onaj apostolski. I to potvrđuju sveci i svetice koji doživljavaju stvarna viđenja i ukazanja, kao sv. Ignacije Lojolski, sv. Margareta Alacoque i brojni drugi.

U vrijeme prosvjetiteljstva, racionalizma i materijalizma, osobito u 19. stoljeću, imamo brojna ukazanja koja je mjesna Crkva dijelom odobrila: sv. Katerina Laboure (1803), La Salette (1846), Lourdes (1858.), Fatima (1917), Banneux (1933), itd.

Današnji je čovjek, svjestan svojeg napretka na znanstvenom i tehničkom području, alergičan je na čudesne objave i smatra nevjerojatnim da bi Bog kršio zakone koje je sam u prirodu postavio. Međutim, vidioci su vizionari, a čudesa koja čine su na području koje znanost još nije posve otkrila.

S jedne strane zastupaju strogi determinizam, koji današnji znanstvenici odbacuju, a s druge strane moramo imati u vidu da je Bog u povijesti i u svemiru zahvatio svojom objavom u Starom zavjetu, i koja dosiže vrhunac u utjelovljenju Sina Božjega, u njegovu djelovanju i čudesima, posebno svojim uskrsnućem - što ruši sve postavke lažne znanosti i napretka.

Duh Sveti je u svako doba podizao u Crkvi (a i izvan Crkve - znamo da "Duh puše gdje hoće") proroke, vidioce, mistike koji svjedoče da Bog postoji, da je Isus Krist doista Spasitelj svijeta, punina i dovršetak objave.

Karizmatička mistika nije povlastica elite, kako to uče razne sljedbe. Ukazanja djeci, malenima, siromasima pokazuju da viđenja i ukazanja nisu plod dubokih učenja i visokog znanja, već životno iskustvo. Divan primjer je onaj seljak koji udubljen pred Svetohraništem zadivi i velikog mistika svoga vremena, sv. Ivana, Arškog župnika. Na njegovo pitanje, što radi, odgovori mu doista kao pravi mistik: "Ja gledam njega, a on mene!"

Kao i životno iskustvu Andrije Frosarda, uglednog i učenog pisca, koji opisuje svoj doživljaj Boga u knjizi: "Bog postoji, ja sam ga susreo."

Proročka karizma, viđenja i iskustveni doživljaj Boga, uvijek su prisutni u Crkvi. Crkva, kao i osjećaj vjernika, lako otkriva radi li se o pravim ili o lažnim prorocima, viđenjima i porukama. Ako traže svoju, a ne Božju čast i slavu, svoje materijalne probitke, a ne dobro duša, ako se predstavljaju kao novi Kristi, lako otkrijemo da su lažni proroci i vidioci. Istiniti vidioci donose uvijek poruku za svoje vrijeme, poruku koja obnavlja Božji narod snagom Duha Svetoga koji govori preko njih. Međutim, uvijek su prisutni, kako nas sam Gospodin uči, i lažni proroci koji dolaze u "ovčjem ruhu", govore tako slatko i medeno, a iznutra su vuci grabežljivi, koji traže svoju slavu, a ne Božju slavu.

Uvijek ostaje raspoznajni znak za sva vremena: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati. Lažni je prorok onaj koji razdire nešivenu haljinu Crkve Božje, unosi nemir, svađu i mržnju u zajednicu vjernika. A plodovi Duha su ljubav, istina, mir i radost u Gospodinu. To su i znakovi istinitog proroka.