VERITAS - br. 4/2006

>[SADRŽAJ]<

ISKRICE

OTROV UMJESTO LIJEKA

Parareligije

Sve je više nevjernika u svijetu. Uglavnom u onom zapadnom. U trećem svijetu ih je manje. Manje ih je u Aziji, Africi i Latinskoj Americi, više u Sjevernoj Americi i Australiji, a najviše u Europi.


JOSIP SANKO RABAR

Nemirno je srce ateista dok se ne smiri u Bogu. Nemirno je i srce površna vjernika, koji misli da pripada nekoj konfesiji, a zapravo je, poput nekih ateista, cimbal što zveči i mjed što ječi, tragično žedan dublje i istinske pripadnosti Transcendentnomu. Mnogi ignoranti sebe nazivaju vjernicima, a nikad se nisu potrudili dublje upoznati svoju vjeru i istinski je živjeti.

Moderni zapadni svijet pun je takvih ateista i tobožnjih "vjernika" koji duboko žeđaju i traže put k transcendentnom Izvoru. Gdje god ima otpada od religije, ima i povrata njoj. Ali, nije li nerijetko povratak sličan otpadu, povratak bez povratka? Lažni vjernici ostaju lažnim vjernicima, iako im se čini da su pronašli put. Ateisti ostaju ateistima iako smatraju da su postali religiozni.

Danas se u velikim gradovima svijeta nudi sve. Religije se nude uglavnom besplatno. Kako je moguće da pored Krista, Buddhe i Lao Cea, ljudi biraju svakakvo parareligiozno smeće? Pored Kristova Boga Ljubavi, Stvoritelja svijeta, njegova nedogledna bogatstva i britke jasnoće, njegove snažne svemoguće ruke koja nas vadi iz svakog zla i prigrljuje spasonosnom iscjeliteljskom Ljubavlju; pored buddhističkog puta utrnuća i djelotvorna oslobađanja od svake žudnje i patnje, pored duboke mudrosti Lao Cea i njegova Puta koji transcendira svijet, pored svih tih mističnih vrhova religija i djelotvornih transcendencija, pored transcendentnih i mističnih vrhova hinduizma, judaizma i islama, ljudi se na kraju opredjeljuju za lažne i smiješne proroke i gurue, za novokomponovane bućkuriše i mistifikacije. Upadaju u fanatične sljedbe u kojima se čovjek odriče pameti, razuma i slobode, ili u površne sinkretizme bez kvalitetna morala, a pogotovo bez prava transcendiranja svijeta i suživota s Bogom. Igra bez ozbiljna uloga, više zabava nego vjera. Mistifikacije umjesto mistike, pličine umjesto dubina, kaljuže umjesto vrhova.

U modernom zapadnom društvu, a tako i kod nas, mnogi su ljudi religijski slabo obrazovani. O religijama znaju uglavnom preko površne galame medija, senzacionalizma i svađa, političkih i ideoloških prepucavanja, skandala, kleveta, vanjskih manifestacija i površnih pučkih običaja. Preko medija nemoguće je doznati tko je zaista Isus Krist, što znače njegova blaženstva i slobode, u čemu se njegov put zaista razlikuje od puta svijeta. O Crkvi se piše jedino u stilu pučkih blagdana (za Božić i Uskrs) i crkvenih zločina (u ostale dane), o Crkvi punoj pedofila i zlostavljanja, gramzljivosti za bogatstvom i rastrošnoj pljačkašici sirotinje; stoga nije čudno da većina ateista neće ni pomisliti da budu kršćani, tražit će drugdje put prema transcendenciji. Neće postati ni muslimani, kada na televiziji gledaju njihove fundamentaliste kako mašu strojnicama, razbijaju i pale, ubijaju prolaznike i nevine taoce. Drugačijeg islama jedva da ima u medijima. A od židovstva doznati će samo o nepodopštinama Izraela. O Buddhi ili Konfuciju neće ništa znati, od hinduizma znat će samo za reinkarnaciju, ali će je shvaćati sasvim naopako, za Lao Cea neće niti čuti.

Velika većina ljudi u modernom zapadnom društvu ne razlikuje mistiku od mistifikacije, pa kako li će onda razlikovati mistiku od misticizma, religiju od magije, vjeru od surogata? "Obratiti" će ih prvo šund štivo na koje u knjižari naiđu, koje prodaje praznovjerje, senzacionalnu fantastiku, čarobnu magiju, "drevne legende", primitivne kultove, nova glupava otkrića, sintetičnu površnost ili lažnu kičastu duhovnost bez dubljeg egzistencijalnog uloga. Lakše se ateistima "obratiti" na parareligiju, nego na istinsku religiju. A ako se već nekim čudom obrate pravoj religiji, što se rijetko događa, onda će birati takvu da bude što dalje od (zločinačkog i običajnog) kršćanstva. Najčešće buddhizam i hinduizam.

Teško je locirati transcendenciju koja nadilazi svijet. Smjestiti se u Nadprostornog. Nemoguće je vidjeti Onog koji je sasvim pred nosom. Kada već krene u potragu za transcendencijom ateist je traži u egzotici, u što daljim krajevima i običajima, u nečem što zapadni mediji još nisu dohvatili i kompromitirali. Budimo sretni ako ateist postane pravi buddhist ili pravi hinduist. Jer to ipak pruža kvalitetu transcendiranja svijeta i izvjesnu Božju brigu i milost. Nažalost, Zapadom se širi pogubna parareligioznost. Kao što se molekule otrova vežu umjesto kisika, pa čovjek umire od gušenja. Kao što kič i šund ne mogu nadomjestiti umjetnost, kao što pozitivizam ne može nadomjestiti filozofiju, ni parareligijske pojave ne mogu nadomjestiti religijske, samo proizvode još goru prazninu i podmukliju žeđ.

>[SADRŽAJ]<