VERITAS - br. 4/2006

>[SADRŽAJ]<

PRIČA

PORUKE SLIKA I KIPOVA "ZAKLADE GOSPE OD UTOČIŠTA"

Zahvaljujući tebi, Majko...

U Osijeku, uz svu moguću medijsku i crkvenu prisutnost, otvorena je izložba djela, slika i kipova buduće "Zaklade Gospe od utočišta". Verica je u svima njima, a pogotovo na prispjelim slikama i kipovima, vidjela kolika je ljubav ovog naroda prema vlastitoj Gospi, sada prognanoj Gospi Aljmaškoj. U to vrijeme su, naime, neki zli ljudi zla srca, ne samo protjerali sve Hrvate i razorili svetište, nego promijenili i ime mjesta i doveli neke druge, tuđe ljude.


ANA PENIĆ

Verica se osjećala sretnom i ispunjenom, blaženom na neki neiskaziv način. Duša, duh i tijelo bili su kao skladnost Mozartove glazbe: ne možeš je opipati, ne možeš je dokučiti ni mirisom, ni okom, a ipak sva osjetila, i cijelo biće osjeća se uro­njenim u iskustvo neba, s kojega, duša to sluti, dolazi i njezino postojanje. Isprepletenost stvarnosti i mašte, želje i ostvarenoga, u ovom je trenutku bila tolika da je teško naći riječi kojima bi se izrazio ovaj raskoš osjećaja, spoznaje, ljubavi, sreće, mira i zahvalnosti Bogu, Gospi i ljudima, svima koji su sada oko nje, ko­ji su s ljubavlju sudjelovali u ovom pothvatu.

Ozračje radosti koje se odražavalo na njezinu licu vidjelo se i na licima svih prisutnih, i cijeli prizor bio je jedna biblijska slika: "Ja sam svjetlo svijeta; Ja sam put, istina i život". Tu su istina i ljubav bili zagrljeni u različitim varijacijama jednoga te istog motiva: lika Gospe Aljmaške, "Gospe od utočišta".

   

Bila je Bijela nedjelja, prva po Uskrsu, 1994. godine, u Galeriji li­kovnih umjetnosti u Osijeku. Dan je bio siv, prohladan i tmuran, a grad je bio s tri strane okružen i obrubljen rovovima. S druge strane, na okupiranim hrvatskim područjima, bili su vojnici UNPROFORA, "čuvari mira", kako im je tepala međunarodna zajednica.

U Osijeku, uz svu moguću medijsku prisutnost, uz prisut­nost đakovačkoga i srijemskog biskupa Ćirila Kosa, predstav­nika Crkve, župana slavonskog i srijemskog Branimira Glavaša, te supruge hrvatskog predsjednika, gospođe Ankice Tuđman, pokroviteljice cijelog događaja, otvorena je izložba djela, slika i kipova buduće "Zaklade Gospe od utočišta". Verica je u svima njima, a pogotovo na prispjelim slikama i kipovima, vidjela kolika je ljubav ovog naroda prema vlastitoj Gospi, sada prognanoj Gospi Aljmaškoj, ali i kako je to bilo "nadahnuće odozgor", kad je, "sasvim slučajno", u razgovoru s novinarima u hotelu Osijek došla do ideje da zamoli umjetnike, kipare i slikare da svojim djelima posveće­nim Gospi Aljmaškoj, iskažu čast Gospi, ali i neugasivu nadu da će Aljmaš ponovno biti u Hrvatskoj, a Hrvatska u Aljmašu i na obalama Dunava. U to vrijeme su, naime, neki zli ljudi zla srca, ne samo protjerali sve Hrvate i razorili svetište, nego promijenili i ime mjesta i doveli neke druge, tuđe ljude.

Sve što je oko sada moglo obuhvatiti bila je čista radost: sve slike, svaki posjetitelj, a među njima su bili najbrojniji prognanici, obučeni u najljepše što su imali, zatim novinari različitih radijskih, televizijskih i novinskih redakcija, svi prisutni autori, te svi koji su na bilo koji način sudjelovali u ovom događaju, s lica su odražavali unutarnju sigurnost i ljepotu istine: Bog je istina i ljubav, mi smo ljubavlju i istinom kao plaštem zaogrnuti i, s Gospom, mi smo pobjednici! Mi ćemo se sa svojom Gospom vratiti u Aljmaš, izgraditi razoreno svetište, vratiti se svojim domovima, a uz buduću crkvu sagradit ćemo Galeriju "Zaklade Gospe Aljmaške". I tamo će budućim generacijama ove slike i sva ova djela svjedočiti istinu koju sad, s bolom, proživljavamo: napušteni od svijeta, suočeni sa Zlom i sa zlima licem u lice, s Gospom uvijek, ali uvijek, u istini i ljubavi, putem Isusovim, mi pobjeđujemo. Mi smo unaprijed pobjednici!


Budućim generacijama ove slike i sva ova djela svjedočit će istinu koju sad, s bolom, proživljavamo: napušteni od svijeta, suočeni sa Zlom i sa zlima, licem u lice, s Gospom uvijek, ali uvijek, u istini i ljubavi, putem Isusovim, mi pobjeđujemo. Mi smo unaprijed pobjednici!


Stari gospodin, pun životne mudrosti i dobrote, dr. Antun Bauer, rekao je: "Doći će vrijeme kad će Aljmaš biti poznatije i posjećenije svetište Majke Božje, nego Međugorje. Jer, ovdje su ljudi više patili!" Nitko od prisutnih uzvanika, političara, umjetnika, crkvenih dostojanstvenika, pa ni iz usta posjetitelja, ljudi koji su sve, ali baš sve osim vjere, nade i ljubavi, izgubili, nije rekao ni jednu, jedinu riječ gorčine, osude, turobnu riječ beznađa ili klonuća. Mir, sigurnost i dostojanstvo koji su zračili sa slika zračili su i s lica svih prisutnih…

Verica je svojoj redakciji mogla poslati prekrasan izvještaj, a iskaz napisan na slici Ivana Rabuzina više je od slikareva djela. On je na svojoj slici napisao: "Zahvaljujući tebi, Majko, ozdravio sam." To je molitva i čudo ljubavi.

   

O upravo doživljenom čudu buduće "Zaklade Gospe od utočišta" nastavilo se razgovarati i za vrijeme ručka u Caritasovoj pučkoj kuhinji, koja je također čudo Božje ljubavi i ljuba­vi Hrvata, mahom Osječana koji žive u inozemstvu, kojom su željeli pokazati što osjećaju za svoj narod i za svoj teško izranjani grad. Među svima je najzaslužnija bila gospođa Mirjana Leder, koja nije bila prisutna, a o kojoj su s ganućem pričali oni koji su je poznavali... Za jednim stolom tako su, s brojnim prognanicima, i hrvatski piloti, Ivana - novinarka Hrvatskog radija Baranje, i gospođa Dunja Majnarić Geurts - dobrotvorka iz Nizozemske, Hrvatica, čijom se dobrotom ovaj besplatni, raskošni i izvrsni ručak za sve koji su prisustvovali otvorenju izložbe mogao pripremiti.

Ivana je iskoristila priliku i zamolila je da sudjeluje u njenoj emisiji, što je ova odbila, uz ispriku da joj je draže činiti nešto lijepo za one kojima je potrebno bez medij­ske promidžbe. Ivana se sad usudila zamoliti je nešto neobično; da sa svojim prijateljicama daruje odjeću koju više ne nose prognanim ženama koje su imale radno mjesto na kojem su trebale biti lijepo i skladno odjevene, ali im je prognanička sudbina taj profesionalni imperativ učinila nedokučivim luksuzom. Zauzvrat, ona će njoj svaki mjesec slati katolički mjesečnik koji je upravo imala u ruci, jer je na izložbu išla poslije mise i usput kupila svoj omiljeni časopis. Dunja je tu ideju rado prihvatila. I, zaista, uskoro je Ivana mnogim ženama mogla pokloniti lijepu bluzu, haljinu, kostim, hlače, kaputić, suknju i pri tom istinski uživati kao neka dobra vila, koja i bez kartica za "peglanje" omogućava ženama da se "igraju shoppinga" te svoje ljudsko dostojanstvo sačuvaju i lijepom odjećom.

I tako je nastalo prijateljstvo koje je mnoge obogatilo: s jedne strane u Nizozemsku je "putovao" "Veritas", s druge strane u Hrvatsku su stizale lijepe kolekcije prikladne ženske odjeće. Ivana i Dunja sa smiješkom kažu kako nije čudo da se Gospa brine i za odjeću žena, jer je i sama kao prognanica željela biti odjevena i ženstveno i dostojanstveno i čedno.

   

Dan kao svaki drugi za bilo koga, Ivani je bio poseban. Ujutro je već zahvalila Bogu na daru djevičanskog poziva i samo Njegovom zaslugom, sigurna, je, može posve sama i u intimi svoje duše proslaviti 25. obljetnicu polaganja vječnih zavjeta. Položila ih je u kapeli u kojoj je sav svoj prognanički život provela Gospa Aljmaška. Obavijest u poštanskom sandučiću je zato nije impresionirala, jer je bila sigurna da joj pošta poručuje da dođe po neku knjigu ili po reklamni materijal. Tek kad je pošiljku podigla, shvatila je da stiže od Dunje, ali kad je vidjela što je dobila, sva se raznježila: "Za troškove poštarine koje imaš kad mi šalješ 'Veritas' šaljem ti 50 eura..." Ivani je u trenu bilo jasno zašto je Dunja poslala novac baš tog dana: bio je to dar Zaručnika i Gospe da počasti svoje prijatelje... Sjetila se riječi Ivana Rabuzina: "Zahvaljujući tebi, Majko..." I bi joj jasno... to će biti i njen dar Gospi.

>[SADRŽAJ]<