VERITAS - br. 4/2006

>[SADRŽAJ]<

SUGOVORNICI

VJERA U ŽIVOTU MLADOGA SLIJEPOG GLAZBENIKA PERICE MIHALJEVIĆA

Važna je podrška obitelji

Perica Mihaljević se od malena zanima za glazbu. Sa svojih šest godina je prebolio tešku bolest od koje je ostao slijep. No, to ga nije omelo da se ozbiljno posveti sviranju klavira, te se školuje u Lovranu i u Zagrebu na Glazbenoj akademiji. Svojim angažmanom u crkvenom zboru, kako sam kaže, želi vratiti Bogu ono što je od njega i primio.


Razgovarao: IVAN PENAVA
[ ivan-penava@net.hr ]

Jeste li se ikada zapitali kako osobe koje su slijepe slave Uskrs? Mogu li one doživjeti sve čari liturgije uskrsnog bdjenja kada se pali velika uskrsna svijeća i kada svećenik u dupkom punoj crkvi pjeva: "Svjetlo Kristovo!", a narod odgovora: "Bogu hvala!". One ne vide svjetlo uskrsne svijeće, ali ipak znaju, poput Perice Mihaljevića, reći Bogu hvala za sve druge darove koje im je Bog dao.

Gospodine Mihaljeviću, Vi ste nedavno završili Glazbenu akademiju u Zagrebu. Kako trenutno izgleda Vaš profesionalni glazbeni život?

- Glazbenu akademiju sam završio prošle godine u Zagrebu, na klavirskom odsjeku, u klasi prof. Ljubomira Gašparovića. Inače se bavim klasičnom glazbom i već 13 godina sviram klavir. Često imam samostalne nastupe. Zadnji koncert bio je 22. ožujka u Splitu, u organizaciji Hrvatske glazbene mladeži. Imao sam koncerte u Velikoj Gorici, Opatiji, Lovranu, Valpovu, Kupresu i u Austriji. Također sviram i u komornom sastavu s kolegicom flautisticom Petrom Marković. Inače, radim kao profesor glazbe u Centru za slijepe i slabovidne u Zagrebu. I eto, to je zapravo moja struka i moj poziv.

Kako je došlo do toga da svirate u crkvenom zboru?

- Želja za glazbenim izražavanjem na području duhovne kršćanske glazbe oduvijek je postojala u mom životu. U zadnje dvije godine ona se izražavala sve jače i učestalije tako što sam pomalo počeo svirati pjesme "Fidesa" i drugih izvođača duhovne glazbe. Kad sam čuo da postoji potreba za još jednim bendom u crkvi sv. Antuna, jednostavno sam se javio potaknut što svojim afinitetom, što ljubavlju prema vjeri i Bogu. Stvar se vrlo brzo realizirala i sad sam tu. Moj angažman u crkvi je samo izraz želje da taj svoj talent podarim Crkvi i time vratim Bogu ono što mi je on dao.

Što Vas je potaknulo na studiranje glazbe?

- Moja sklonost glazbi je uvijek bila prisutna, još od najranijih dana kad sam volio lupati i bubnjati po bilo čemu. Volio sam se i igrati s bilo čim što daje bilo kakav ton. Kad sam došao u školu Centra za slijepe i slabovidne "Vinko Bek" u Zagrebu pokazala se prilika za učenje klavira. Tako da sam se upisao u osnovnu glazbenu školu i nakon toga je logičan izbor bila srednja škola. Tada su se dogodili nekakvi uspjesi na području natjecanja klavira. Bio sam više puta apsolutno prvi na nekim natjecanjima. Stručna i šira publika se pozitivno izražavala o meni tako da je s te strane bilo logično da se nastavim time baviti. Bio je to neosporno i moj izbor i moja predispozicija. Akademija je isto nastupila vrlo logično i vrlo spontano. Studirao sam u Lovranu, u klasi prof. Marine Ambokadze, na visokoj školi za glazbenu umjetnost "Ino Mirković". Igrom slučaja sam diplomirao u Zagrebu.

Je li Vam u odluci da se bavite glazbom više pomoglo ili odmoglo to što ste slijepi?

- Ljudi su skloni vjerovati da je glazba slijepima, izrazit ću se filozofski, "intrinsecus" s obzirom na to da se oslanjaju na sluh te bi stoga glazba trebala biti njihov logičan izbor. Ja moram reći da se tokom cijelog svog školovanja, a i danas, ne obazirem puno na tu činjenicu i nastojim anulirati svoju sljepoću, kako u svom cjelokupnom funkcioniranju, tako i u glazbi. S obzirom da je integriranje i osamostaljivanje slijepih nešto kompleksnije pitanje i sljepoća je jedan ometajući faktor, moram reći da se ja niti u glazbi niti bilo gdje drugdje, ne oslanjam na sljepoću. Naravno poštivajući zakonitosti koje mi ona ipak diktira nastojim biti običan glazbenik, koliko je to u mojim ovlastima i onoliko koliko mi već sama činjenica da sam slijepa osoba diktira neku karizmu i posebnost u tom svijetu glazbe.

Vi ste oslijepili sa šest godina. Što se to dogodilo pa ste izgubili vid?

- Imao sam šest godina kad se dogodio enfacelitis, virusna upala moždane ovojnice i nakon dugotrajne bolesti ostala je sljepoća. Ta upala i njezino liječenje je trajalo dugo. I bilo je mukotrpno. Liječio sam se u Osijeku, u Ulmu (u Njemačkoj) i u Rimu (u Italiji). Prognoze su uglavnom bile poražavajuće za mene i za moje roditelje, jer su mi prognozirali smrt, a srećom sam preživio. Danas sam, hvala Bogu, samo slijep, s obzirom na to što se moglo dogoditi i s kakvim sam posljedicama moga ostati. Sad sam u 24. godini i već sam tri četvrtine svoga života osoba koja se ne oslanja na vid. Ali mogu reći da živim normalno kao i svi drugi i da me ta sljepoća u ničemu meni bitnome ne ograničava. Puninu života se dade živjeti i s manjkom vida.

Kako se Vaša obitelj snašla u trenucima kad ste oslijepili? Kako je teklo prilagođavanje na novi način života?

- Ne mogu reći da je to bilo toliko novo. Naravno, veliku ulogu su odigrali moji roditelji. Istaknuo bih majku utoliko što je u presudnim trenucima bila čvrsta i nije dala da me se razmazi, što se lako dogodi svim roditeljima kad im dijete oslijepi. Djelomice se to dalo primijetiti i kod moje uže i šire obitelji. Međutim, majka je bila ta koja je oduvijek vjerovala da mogu biti osoba koja će na temelju svojih kvaliteta, a ne zbog svoje sljepoće plijeniti oko sebe nekakvu pozornost i zasluživati tuđe poštivanje. I otac je također imao veliku ulogu, premda sam većinu živio praktično bez oca, s obzirom da je u vrijeme rata on radio i bili smo odvojeni.

Kako su reagirali Vaši brat i sestra?

- Za sestru i brata rekao bih da su stvarno divni brat i sestra. Njihovo životno zanimanje neosporno ima svoj korijen u činjenici da sam slijep. Sestra Hrvojka je defektolog i brine o osobama s invaliditetom, a brat Ljudevit je liječnik. Generalno mogu reći da sam od trenutka svoje sljepoće do danas imao punu i apsolutnu podršku svoje uže obitelji, a jednako i šire. Bez ikakvog pretjerivanja mogu reći da nije bilo njih pitam se što bi bilo danas od mene i bih li završio fakultet, zaposlio se i na kraju krajeva vodio aktivan društveni život, bio integriran u društvo, socijaliziran, osamostaljen. Ovom prigodom velika hvala cijeloj mojoj obitelji.

Kako se krećete po Zagrebu? Uspijevate li bez problema doći do crkve?

- Sve lokacije, koje su kod mene u opticaju, u potpunosti sam savladao sam. Igrom slučaja, pošto su probe do kasno navečer sestra dođe po mene s autom. Ne živimo daleko tako da to nije neki veliki problem, ali konkretno ovdje na probe dolazim ili s prijateljima iz zbora ili sam. Nastojim ne činiti pravilo u tom pogledu, nego se nekako stopiti s navikama ostalih članova benda, tako da najčešće dođem s njima i odem s njima.

Što sve radite kao zaposlenik Centra za slijepe i slabovidne osobe u Zagrebu?

- Centar postoji već oko 110. godina i ima osnovnu školu u Nazorovoj ulici i srednju školu u Kušlanovoj u Zagrebu. U sklopu škole imamo glazbenu školu u kojoj predajem klavir. Uz to ide i vođenje glazbenih aktivnosti, pripremanje pjevačkog natjecanja "Bek festa", vođenje svakodnevnih glazbenih aktivnosti učenje harmonike, sintisajzera, pjevanja, organiziranja karaokeshowa. U tu školu dolaze djeca s poteškoćama u vidu i eventualno još s nekim dodatnim poremećajem, bilo motoričke ili mentalne naravi. Centar pruža redovni obrazovni program i tzv. "B program" za djecu s dodatnim poteškoćama u razvoju.

Aktivni ste član i u udruzi "Zamisli". Čime se bavite u toj udruzi?

- To je udruga za poboljšanje kvalitete života mladih s invaliditetom. Ona okuplja sve zainteresirane građane, a ne samo invalide. Zadnjih šest mjeseci provodi projekte, primjerice kino za slijepe i organiziranje ljetnih kampova. Znači bave se aktualiziranjem i poboljšanjem nekih pitanja koja su vezana uz osobe s invaliditetom. Ja sam tamo koordinator odbora za slijepe.

Recite kako ćete proslaviti Uskrs? Što planirate?

- U obitelji, onako kako bi se Uskrs trebao doživljavati. Živjeti ga kao najveći kršćanski blagdan i kao radosnu činjenicu da je svojim uskrsnućem Isus spasio sve nas. Vjerojatno ću sa sestrom otići obitelji u Valpovo, gdje ćemo se okupiti brat, sestra, roditelji, koji će doći s Kupresa, i ja. Inače, u Valpovu trenutno živi očeva obitelj. Nažalost, za Uskrs neću moći pjevati u Zagrebu, ali u svakom slučaju ću biti u mislima u crkvi sv. Antuna, a ostalo što Bog dade.

Evo, kad spominjemo Uskrs i blagdane, recite što vjera znači u Vašem životu? Postoji li trenutak kad ste osobno zaživjeli vjeru Isusa Krista?

- Ja sam do prije dvije godine, glede vjere, bio poprilično tradicionalan vjernik koji svojim primjerom nije svjedočio kršćanstvo. Da sam to danas ostvario ne mogu još u potpunosti reći, ali moj preokret se dogodio prije neke dvije godine, kada sam još bio u Lovranu. Bilo je to razdoblje kada sam bio usamljen i svaku sam večer više-manje provodio sam u studentskoj sobi. Slučajno sam na Katoličkom radiju, gdje je profesor Ivančić imao redovitu emisiju, počeo slušati ono što je govorio. Od prvog trena kad sam ga čuo u meni se nešto probudilo. Od tada sam se počeo više zanimati za Boga, otkrivati Boga, puštati Boga u svoj život i evo do dana današnjeg je to tako. Od tog trenutak Bog za mene više nije "nešto", nego "netko", onaj koji je tu sveprisutan, svemoguć. Nastojim s njim živjeti, družiti se i iz toga proizlazi i vjera na neki način. To je nešto što mi trenutno puno, puno znači u životu i bez čega ne bih mogao živjeti - vjerujem kao i svaki drugi kršćanin. Nešto bez čega i ne želim živjeti, nešto bez čega ne želim dalje kročiti kroz život.

>[SADRŽAJ]<