VERITAS - br. 5/2006

>[SADRŽAJ]<

ISKRICE

KRATKI DOSEG SPUTANA SRCA

Religije

Pisao sam o blagotvornosti religija i o zloćudnosti parareligija. Međutim, da je s religijama sve u redu, parareligija ne bi ni bilo. U samim religijama ima puno toga parareligijskog. Ni kršćanstvo nije izuzeto.


JOSIP SANKO RABAR

U mističnim vrhovima i asketskim vrletima, u svakodnevnom prijateljskom druženju s Bogom i bližnjima, u međusobnoj ljubavi i požrtvovnosti, u molitvi i meditaciji, u tihoj sabranosti i krotkim činima religija ima puno toga autentičnog, ali u golemom mnoštvu primjera nađe se podosta malih kaljuža površna bivanja, ljupkih samozavaravanja, bjegova od odgovornosti i slobode, izbjegavanja mišljenja vlastitom glavom, magijskih poštapalica i praznih običaja, prinošenja lažnih ili krivih žrtava umjesto prave žrtve.

   

Svijet je oduvijek potopljen oceanom neznanja i praznovjerja. Mi smo podmorska bića oceana zabluda i predrasuda. Religiozni ljudi od toga nisu izuzeti. Ako je praznovjerje horoskopa, ili broja 13, rašireno uglavnom među ateistima, i vjernici imaju praznovjerja svojstvena njima, praznovjerja koja tobože vežu uz vjeru. Svaka se velika svjetska religija u svom temelju i u vrhovima bitno razlikuje od magije, no, nijedna od njih, kada se radi o ponašanju puka, i rubnih vjernika, nije se sasvim oslobodila magijskih praznovjerja. U nekoj više, u nekoj manje, naići ćemo na magiju i praznovjerje. Katolici trljaju krunice o kamena grobišta svetaca, budisti stavljaju u pogon male naprave koje klepeću i okreću molitve Buddhi, hinduizam je pun raznovrsnih pervertiranih religijskih shvaćanja i ponašanja.

Magijske sitnice u Katoličkoj Crkvi svakako nisu ono najgore. Puno je strašnije farizejstvo, ogovaranja i osuđivanja drugih, brvno koje se ne vidi u vlastitu oku. Ni jedna kršćanska Crkva nije sasvim imuna na fundamentaliste i na integriste, ni jedna nije imuna na glupost, na zatucanost i ograničenost, na krive predodžbe Boga. I u Katoličkoj Crkvi naići ćemo na sektaški mentalitet, na predrasude prema drugima i drugačijima.

Danas sve religije pomalo teže dijalogu i međusobnoj trpeljivosti. Ali, to se ne odnosi na sve njihove pripadnike. Koliko još ima fundamentalističkih, fanatičnih i nasilnih kršćana? Nažalost, daleko previše. U nekim drugim religijama stvar je još osjetno gora. Ako je, na sreću, i zahvaljujući obnovi u Kristovome Duhu, religiozni zločin od strane kršćana postao rijedak, i što je mnogo važnije, očito promašen i protivan Bogu, neke druge religije nisu te sreće. Kršćanskim je vjernicima, ipak, donekle jasno da se u Sjevernoj Irskoj međusobno mrze i ubijaju Britanci i Irci, a ne toliko protestanti i katolici. Riječ je prvenstveno o nacionalizmu, a puno manje o vjeri.

Svaki čas negdje u svijetu neki religiozni fanatici počine zločin prema pripadnicima druge religije. Hinduisti zapale džamiju i pobiju muslimane, budisti isto naprave hinduistima, židovi ubijaju muslimane i ruše njihove kuće, a muslimani ruše svima i ubijaju sve ostale. Dijalog je službena politika svih religija, ali stvarno stanje na terenu nije idealno.

Uz vjernike raznih religija vežu se i neki sljedbenici ekstremnih desnih ideologija. Neki religije miješaju zajedno s idiotskim, mračnim i nasilnim političkim smećem. Ima i kod nas onih koji zajedno ispisuju križ i slovo U.

Ipak, najraširenija je, i time najgora, duhovna pervertiranost samih vjernika. Nesvjesna farizejština, život u samolaganju, bez iskrenosti prema samome sebi, bez pomirenja sa sobom i s Bogom, a time i s drugima. Čine žrtve koje ne bi trebali, a ne čine one koje bi trebali. Mnogi nazivaju sebe vjernicima, a klanjaju se mamonu i novcu, drugi se, pak, klanjaju spolu. Ima i svećenika koji su zakazali, laika još mnogo više.

Same su religije, ne baš beznačajnim dijelom, parareligije. U samim se religijama može naći podosta smeća.

   

Kada sve to zbrojimo, zar je čudno da neki loš ili površan vjernik, ili pak ateist, koji je upoznao samo loše i slabe kršćane, i ne zna za drugo kršćanstvo osim takvoga, slaboga i izopačenoga, zar je čudno da padne na lijepak parareligijske ponude? Prije nego što ga brzopleto osudimo, pokušajmo ga shvatiti. Njemu se čini da je izabrao nešto bolje.

I možda je zaista krenuo na bolje. Umjesto da bude mlak, postao je revniji, umjesto da zna samo za fanatizam, postao je tolerantniji, umjesto da ustraje u ograničenosti, postao je nešto širi. Ali, on ne vidi koliko kratko seže rijeka u kojoj je zaplivao. Gmiže po zemlji, umjesto da leti u nebo. Ne oslobađa ga dovoljno od mlakosti, fanatizma i ograničenosti. Priječi mu pogled u pravu revnost, dublju trpeljivost i mnogo veću širinu, širinu transcendentne Ljubavi. Krenuo je osloboditi se sputanosti, a ostao je sputan.

Kršćanin nije tu da osuđuje, već da voli i pomaže. Pomognimo bratu da nastavi u smjeru u kojem bi želio u dubini srca ići. Ponešto riječju, ali najviše vlastitim primjerom.

>[SADRŽAJ]<