VERITAS - br. 5/2006

>[SADRŽAJ]<

UZORI

PLACIDO CORTESE - CRESKI KOLBE (16)

Ljubav na iskušenju

Evanđeoski poziv na djelotvornu ljubav, koliko je god jasan i nedvosmislen, toliko je u praksi teško izvodljiv, ponekad čak na teškom iskušenju. Zauzimanje za slabe i nemoćne zna biti i vrlo opasan posao, kao uostalom i u slučaju o. Placida…


LJUDEVIT MARAČIĆ

fra Placido CorteseSva dosadašnja djelatnost creskoga franjevca konventualaca, fra Placida Cortesea, može se vrlo zorno i prepoznatljivo uklopiti u uobičajene koordinate kršćanske ljubavi i ljudske solidarnosti. "Bio sam u zatvoru, došli ste mi u pohod", te riječi Kristove identifikacije sa žrtvama puno je lakše shvatiti i prihvatiti kada se primjenjuju na istomišljenike i srodnike, ne samo možda po krvi, nego i po vjerskoj pripadnosti i kulturnom opredjeljenju. Ostaje ipak zagonetka koliko je svoju kršćansku zauzetost za internirane Slovence i Hrvate pojačavala svijest bar djelomice zajedničkih korijena i bliskosti zemlje i krvi. To nedorečeno poglavlje ne treba ni raščlanjivati, jer u jednoj multietničkoj sredini, kakva je bilo mjesto Cres, ponekad sve to može naličiti malom nasilju i preotimanju, s jedne ili s druge strane, svejedno. Ostaje činjenica da je o. Placido dobro iskoristio dar poznavanja hrvatskog jezika da obilno pomogne onima koji su govorili ili bar razumijevali taj govor, pogotovo kad je prožet jezikom ljubavi. "U svjetlu ovih činjenica herojski lik patra Cortesea uzdiže se jasno, a njegova smrt poprima točno značenje solidarnosti hranjene ljubavlju, bilo kad se radilo o ljudima njegova kraja, bilo o onima iz ostalih zemalja, potlačenih preuzetnom silom stranaca", zapisao je L. Zancan u svojoj knjizi o katoličkom otporu u Venetu.

Sljedeći korak pri uspinjanju na križ, idući stopama svojeg Učitelja, predstavlja Placidova djelatnost koju objektivno treba okvalificirati čistom i nesebičnom ljubavlju, makar graniči s opasnošću i ludošću, a koja u identifikaciji Krista s ugroženim i progonjenim ljudima ne zazire ni od kakva rizika, daleko od bilo koje ljudske računice. Sve do jezovite smrti i stravičnoga životnoga svršetka u tršćanskom bunkeru umiranja. Bila je to solidarnost i ljubav prema nepoznatim ljudima i pripadnicima drugih vjera, različitih uvjerenja i drugačijih nacionalnih osjećanja. Placidova nesebična zauzetost oko spašavanja ove progonjene braće, ponajvećma onih židovske krvi, spada u najsvjetlije stranice koje je jedno katoličko srce ispisalo u tim ne tako davnim mračnim vremenima diktature i terora.

   

Odmah po stvarnom preuzimanju vlasti nad većim dijelom Italije, 16. listopada 1943. Visoka komanda njemačkog Reicha naređuje neodložnu deportaciju svih talijanskih Židova, u smjeru bez povratka. U Padovi je o stavu Svete Stolice s obzirom na ove odredbe informirao o. Placida vatikanski nuncij i papinski delegat bazilike sv. Antuna, nadbiskup Borgongini Duca, koji ga moli i nagovara da preuzme diskretnu brigu pomaganja i Židovima, budući da se prethodno uvjerio kako je creski fratar bez pridržaja darivao sebe i svoje vrijeme za slovenske i hrvatske internirce u civilnom logoru. U jednom izvještaju Državnom tajništvu Svete Stolice, isti nadbiskup, inače i papinski nuncij u Italiji, još u vrijeme Mussolinijeve vlasti, 31. siječnja 1943. opisuje stanje i odnos Katoličke Crkve prema problemu Židova: "Ratno stanje dovelo je do zaoštrenja rasnog pitanja. Mnogi su Židovi pobjegli iz područja koja je Njemačka zauzela, radije prešavši u Italiju, premda uz rizik da budu i internirani. Ovdje su se obratili Apostolskoj nuncijaturi radi mogućnosti da prijeđu u inozemstvo, osobito u Ameriku. Mnogi su našim zauzimanjem dobili nužne vize iz raznih konzulata, pa i tranzitne dozvole, a Sveti Otac, u svojoj neiscrpivoj ljubavi, podmirio je mnogima ne tako beznačajne putne troškove."

Uvođenjem njemačke uprave u Italiju stanje je još više otežano. Postalo je vrlo opasno pomagati progonjenim i ugroženim Židovima. U Padovi je inače svećenicima i redovnicima bio jasan stav mjesnog biskupa, koji je napismeno upozorio: "Svaki padovanski svećenik dobro zna kakav bi odgovor dobio od svojeg biskupa kada bi ga pitao za savjet u toj stvari: 'Ti budi dobar svećenik i to ti je dovoljno!'" Dovoljno jasno da mu nove vlasti ne mogu ništa spočitnuti, ali i dosta providno kako svakom svećeniku prepušta da se sam opredijeli, prema vlastitom izboru i svojoj odluci, sluteći ipak da će mu mjesni biskup i te kako pomoći, ako zbog takve djelatnosti bude upao u neprilike.

No, o. Placido je bio i redovnik, koji u svojim djelatnostima ovisi o redovničkim poglavarima, a njegov samostanski poglavar, p. Lino Brentari, brinući se ponajvećma o općem dobru vlastite zajednice, nije podržavao nikakvu opasnu djelatnost koja bi mogla ugroziti sigurnost braće. Provincijski poglavar, p. Andrea Eccher, koji je neobično cijenio dotadašnji rad creskog fratra, našao se u teškoj nedoumici pred novom djelatnošću, koja je zaista mogla zaprijetiti sigurnosti braće i zajednice. Iz daljnjeg postupka vidi se da provincijal nije fra Placidu zabranio takav rad, ali kad je uočio da se stvari sve više kompliciraju i sužavaju, predložio je creskom fratru da promijeni mjesto boravka i rada, što je, u duhu slobode koju mu je savjest omogućavala, Cortese ljubazno otklonio. U jednom kasnijem razgovoru s novinarima, provincijal Eccher je priznao da je zapravo fra Placida on zadužio za ovaj rad i da mu je, zbog delikatnosti same stvari, prepustio da odgovara jedino njemu kao izravnom višem poglavaru, te mu je u tom smislu i ostavio slobodu djelovanja. Morala su zaista biti teška i opasna ta olovna vremena kada provincijal ni gvardijana ne upoznaje s dozvolom koju daje jednom članu njegova samostanskog bratstva, svjestan valjda da je najbolje da što manje njih o tome zna, te da je tako najmanja mogućnost da stvar bude "provaljena" u javnost.

   

Još i danas odnos katolika s nacističkim zakonima o istrebljenju Židova kod nekih publicista, pa i povjesničara, predstavlja kost u grlu. Mnogi ne mogu prihvatiti činjenicu da je Katolička Crkva doista nastojala činiti mnogo u tim olujnim vremenima "Holokausta", pa joj zamjeraju što nije učinila još i više. Svatko ima pravo gledati na problem iz svoje perspektive, a objektivna povijest već piše svoje ispravljene retke. Donedavna, sjećamo se dobro, i kardinalu Stepincu su neki zamjerali da nije dovoljno učinio, zanemarujući one tisuće Židova i drugih jadnika kojima je taj sveti nadbiskup nesebično pomagao. A sjećamo se također i mnogih drugih crkvenih ljudi, koji su poslije rata godinama nevini robijali, i zato što su "progonili" one koji su druge vjere i drukčije krvi, iako su im zapravo nesebično pomagali. Neka nam ovdje bude slobodno spomenuti u javnosti manje poznat primjer o. Ambroza Vlahova, provincijala hrvatskih franjevaca konventualaca, koji je u Zagrebu skrivao i spašavao brojne Židove, a kada mu je na poratnom suđenju "narodni sud" izricao presudu za "neprijateljsku aktivnost" i za "progon Židova", isti taj sud nije htio saslušati svjedočanstvo jedne židovske obitelji koja je preživjela baš zahvaljujući zalaganju i hrabrosti o. Ambroza. Na vratima sudnice nisu im otvorili vrata da dobiju priliku pobiti bar dio kleveta i izmišljotina. Vrijedilo bi doista pozabaviti se mnogim takvim slučajevima koji su još obavijeni maglom i tajnom, a uvjereni smo da bi istina osvijetlila taj problem s posve drukčije perspektive. A slučaj creskog fratra Placida bjelodano to potvrđuje i nema valjda nikoga koji bi se taj svijetli primjer usudio staviti pod pitanje.

   

A nije nimalo bilo lako fra Placidu upustiti se u ovakvu pustolovinu kod koje ne vidiš kraja. Zapazivši reakcije neke subraće, pa i svoga gvardijana p. Lina, vjerojatno su se u glavi budućega heroja i mučenika ljubavi vrtjele kao na vrpci riječi svetog osnivača franjevačkog Reda, koji u svojim Opomenama braći upozorava: "A ako poglavar zapovijeda nešto što je protiv njegove duše, premda ga ne mora slušati, neka ga ne napušta. Pa kad bi ga stoga neki progonili, neka ih radi Boga još više ljubi." U Placidovu slučaju ne radi se ni o kakvom progonu, već naprosto o oprezu pa i o ljudskom razboru koji u određenim situacijama od odgovornih ljudi traži takvo ponašanje, s kojim se netko i ne mora slagati. Pogotovo kad se oko padovanskog samostana i bazilike sv. Antuna počelo vrtjeti sve više uniformiranih i u civilnu odjeću zamaskiranih službenika njemačke tajne policije.

Voditelji nedavno otvorene kauze za beatifikaciju o. Placida imaju vjerojatno dosta glavobolje u raščlanjivanju nedoumica vezanih uz redovnički posluh, s jedne strane, i opasnu djelatnost creskog fratra, s druge strane. Uostalom, tako je bilo i u slučaju Placidova poznatijeg subrata i mučenika ljubavi, sv. Maksimilijana Kolbea, kada su nastale neke teškoće u usuglašavanju redovničkog posluha i dragovoljne žrtve, uslijed koje Kolbe raspolaže svojim životom mimo znanja svojih poglavara, što je za neke uskovidne i sitničave duše bio dokaz Kolbeova neobdržavanja poslušnosti. Sve te dileme pravno-moralnog karaktera u konačnici ustupaju mjesto prvom i jedinom motivu kršćanske ljubavi, pred kojim mjesto ustupaju sve druge vrijednosti, pa i redovnički posluh: Dati život za svoju braću, pa i onu nepoznatu, udaljenu, druge vjere, druge krvi, drugoga životnog nazora, a uza sve opasnosti, sve do smrti…

   

Kada se Cortese uključio u djelo spašavanja Židova i ostalih ugroženih ljudi u ratu, teško je odrediti, ali već njegovo prethodno djelovanje za zatvorene slovenske i hrvatske internirce u civilnom logoru daje nasluti da se fra Placido uključio u ovaj opasni posao odmah po ulasku nacističkih trupa u Padovu. Iz rujna 1944. godine, malo prije njegova uhićenja i smrti, postoji obilata dokumentacija o aktivnom građanskom otporu o. Placida i o povezanosti nekih katoličkih organizacija, u kojima djeluje i Cortese, sa židovskim organizacijama u toj regiji. Tako, između ostalog, padovanska Židovka Wanda Diena u te dane piše bratu iz Lugana u Švicarskoj, gdje ju je na vrijeme uspio prebaciti fra Placido, inzistirajući da se i on preporuči tom fratru u Padovi, "koji mi je toliko pomogao". A kada nešto kasnije doznaje za njegovo uhićenje, u pismu bratu žali: "Kako mi je žao p. Cortesea! S njima sam surađivala cijelog listopada i studenoga protekle godine: bio je oprezan, hrabar, vrlo aktivan." Valja naglasiti da je to bilo svega mjesec dana nakon njemačke okupacije sjeverne Italije.

Poznati franjevac kapucin, p. Carlo Varischi, crkveni asistent na Katoličkom sveučilištu u Milanu, otvoreni zagovornik potrebe pružanja civilnog otpora nehumanim i zločinačkim postupcima židovskog istrebljenja, aludira jasno: "Ovi ugnjetači nemaju nikakvo pravo nad nama: njihovi su zakoni nepravedni i zato vrijedi jedini zakon, a to je ljubav koja nam nalaže da spasimo život brata!" Isti kapucin, osobni prijatelj fra Placida, nešto kasnije spominje i ulogu ovoga creskog fratra u spašavanju progonjenih Židova: "Prisjećam se dramatičnog dana, 8. prosinca 1943. godine. Dok sam pratio skupštinu na Katoličkom sveučilištu, upalo mi je šest ili sedam židovskih grupica iz Padove, uplašenih lovom njemačkih esesovaca, a koje mi je poslao taj sveti čovjek pater Cortese od konventualaca padovanske bazilike sv. Antuna."

>[SADRŽAJ]<