VERITAS - br. 6/2006

>[SADRŽAJ]<

ANTUNOVA STRANICA

BRANITELJSKE MUKE I UTJEHE

Nemir od jučer

Uokolo zvonika jata golubova preplašenih zvonjavom. Kroz mlado lišće nazire se nebo. U parku, podno propupalih grana mnoštvo svijeta. Ove kao i svake godine slavi se misno slavlje za poginule u obrani mjesta. Jednom godišnje, da se ne zaboravi, sjate stari ratnici, zapovjednici, preživjeli i rodbina. Opet i iznova zagrljaji, prisjećanja i pokoja suza.


SLAVKO VRANJKOVIĆ

Živi se prisjećaju mrtvih drugova. Udovice su odavno skinule crninu, djeca rastu a s njima i zaborav.

"Svake godine nas je manje", reče Jakov okupljenima. "Ubili se, odustali od života, reče s tugom jedan." "Ubilo ih sjećanje i zaborav" - nadoda drugi.

   

Prije misnog slavlja pozdravi. U prvim klupama odabrani iz društvenog, vojnog i vjerskog života. Sjede svečano odjeveni, pred oltarom kao pred pozornicom, očekujući aplauz. Imena mrtvih nitko ne proziva. Uokolo popunjenih klupa preživjeli. Mnogi od njih došli nepozvani. Zaboravljeni.

Jakov se u nekoliko koraka nađe pred oltarom. Uznemireni.

"Želim govoriti", reče, "u ime nas koji nismo imali sreću, nismo poginuli da bi naše žene, djeca naša imala penziju!"

"Smiri se. Nije to ni vrijeme ni mjesto" - blago će vojni kapelan.

"Kada će doći vrijeme i gdje je to mjesto" - nastavi Jakov.

"Razgovarat ćemo poslije mise!"

"Ja sada želim razgovarati, reći sve u gluhe uši onih koji tvrde da čuju - pred kamerama i mikrofonima, javnošću!" Unutar crkve tišina, olovna, polegla na ljude i svece.

Jakov je držao mikrofon kao što se samokres drži uperen prema prvim redovima. Gledali su ga kao što se smrti u oči gleda. Preplašeni.

"Imate vremena prebrajati, spominjati mrtve, a za žive nemate. Nudite prazna obećanja kao da se od velikih riječi živi."

"Ovo nema smisla, ubaci netko nervoznim tonom iz prvih klupa, nismo tu da nas vrijeđa! Za sve postoji granica!"

"Zacrtali ste je i za prijatelja Ivana" - reče kroz suze. "Ubio se jer mu niste dali da je prijeđe."

Netko je dao znak da ga silom uklone. On se ote, umaknu, potraži zaklon, kao nekad na Dravskoj obali. Sakri se iza Antunova kipa. Onako propet, uz kip pripijen, učini se mnogima da je svetac obukao maskirnu uniformu.

   

Orgulje zasviraše. Zvuk se prosu svodištem. Sestra nije znala što se događa pred oltarom. Veliki sat označio početak mise. Zabrujaše, zadrhtaše prvi taktovi Rekvijema. Slušali su skamenjeni.

U pogled mu uplovi poznato lice. Pričini mu se da je u njezinim očima vidio sućut, tugu, pojačanu dubokim, tamnim tonovima orgulja.

"Siđi, dođi", reče blago pružajući prema njemu ruke. "Još im imam puno toga reći, još", odvrati uzdrhtalo. "Nakon mise, nakon slavlja... Uvijek nakon nečega… rata, slavlja…godina!" - viknu. "Dosta je čekanja, dosta!" Orgulje utihnuše, samo su ljudi podrhtavali nemirom.

Nije primijetio da dolaze dok ne osjeti čvrsti stisak. Našao se zbačen na podištu crkve. U rukama otkinuta glava malog Isusa.

Obećali su mu, po ne zna koliko puta, ovaj put zasigurno, da će riješiti njegov status, da će mu omogućiti da nastavi prekinuti studij medicine.

   

Čekala ga je u parku. Na njezinom lijepom, prerano ostarjelom licu, očitavala se tuga. Bila je premlada za probleme, prestara da ih ne riješi. Uglavnom su bili tuđi. Svoje je rješavala pred križem. "Uvijek si isti", prekorila ga je nježno, "izgorjet ćeš na vlastitom plamenu." Dugo je gledao za njom, nakon što je otišla, učinilo mu se da je iza sebe ostavila trag.

Kad je rat zahvatio njezin kraj odazvala se, još nije diplomirala, da pomogne ranjenima na bojištu. Nagledala se smrti. Umirali su joj na krilu obgrljeni, oplakani.

"Da sam slikar, a nisam, naslikao bih te tužnu s mrtvim ratnikom." Davno je to izgovorio Jakov negdje na Dravskim prostranstvima.

S drugima i sama, skrivena mrakom, obilazila je bojišnicu izvlačeći mrtve i ranjene. Teško ih je bilo prepoznati urasle u travu i jasikovo žilje. Mrtvima se jedino mjesečina nazirala u očima.

   

Rat je odavno prestao, a ona je vodila i dalje bitke s ljudskim strahom, s grozomornim snovima. Kao volonter radila je s oboljelima nakon rata.

Nerado su se odazivali. Neki su joj predbacivali da bi joj bilo svejedno za njihove besane noći, strašne snove, da ne želi diplomirati na tu temu. Nije se branila. Svakome je pristupala, svakoga je slušala, kao da je on jedan i jedini. Pozivala je stručnjake, psihologe. Oni su tražili uzroke da bi mogli liječiti posljedice. Neki su išli tako daleko da su prizivali djetinjstvo.

Nakon Ivanova samoubojstva zavladala je bezvoljnost. Nisu imali volje govoriti o sebi, iznositi, suočiti se sa svojim strahovima. Sve im se činilo daleko, nepotrebno.

Uvečer, na misi, svoje bi muke kazivala Bogu i svetom Antunu. Razgovijetno je u molitvi izgovarala svako ime, svaku muku opisivala kao da podnosi izvješće.

"Imao je penziju, imao je sve, dobar auto... Zašto se ubio?" - zapita netko.

"Nije imao mira", odgovorila je, "ljudi se ubijaju kad su nesretni. Sretan čovjek ne diže ruku na sebe!"

"Ne bih se čudio da mu nisu priznali status...", nadoda jedan. "Mi koji tražimo, mi nepriznati, odbačeni… imamo više razloga za smrt."

"Tko je od vas poslušao što sam govorila? Trebao se suočiti sa svojim grijehom. Trebao se ispovjediti, dušu olakšati." "Riječi, samo velike riječi", dobaci netko ljutito. "Dosta nam je tebe i tvog 'popovanja'. Neka se ispovjede oni što su nas napali, zapalili, ubijali."

Odobravanje. Trudila se, zajedno s gostima predavačima, da shvate kako nemir izvire iznutra, kako je lakše prijeći rijeku kad naučiš plivati. Činilo joj se da nije uspjela.

Vraćala se kući umorna, opterećena, nemirna. Dijelila je s njima njihove probleme, ali ih nije mogla preuzeti. Obradova je poznati miris sobe. Odloži kaput, torbicu, a pred raspelo rokovnik s imenima. Uvijek isto. Iza zatvorenih vrata postajala je krhka, mala, djevojčica, bez maske i samopouzdanja. Bila je sama iako je s drugima. Soba joj se učini pretijesna za njezinu tugu.

Na južnom zidu križ. Podno njega mnoštvo slika, dragih lica - i majčino. Imala je njezine crte.

Neki su vjeru smatrali surogatom. Njoj je bila utjeha. Voljela se družiti s redovnicima, pomagati u poslovima, čitati u crkvi. Bila je članica pastoralnog vijeća. Prihvaćali su je kao što se sestra prihvaća.

"Kad god te vidim, sjetim se imena jedne od sestara hrvatskih plemenskih vođa: Tuga i Buga", reče mladi redovnik Marko. "Koje je moje ime" - dobaci kroz smijeh?

"Plakala si i danas, odaju te tamni obrisi oko očiju. Tuga" - reče.

"Lijepa sam i kad plačem" - reče šaljivo. "Tuga je moja najljepša haljina."

Njezin se dan odvijao između dva "Pozdravljenja", od zvona do zvona. Željela je završiti studij i potpuno se posvetiti braniteljima, njihovim ženama i djeci. Shvatila je da su i oni žrtve. Ne jednom, stotinu puta mirila je supružnike, tješila.

Ništa se ne može riješiti dekretom. Svaki je ratnik za sebe jedna sudbina, jedan život u kolopletu prošlosti i sada.

Rado je šetala riječnom obalom. Zavidjela mladim parovima na bliskosti. Ona je nije imala s kime podijeliti, ili nije smjela.

Željela je večeras otići što dalje, biti što više izvan kuće. Fra Markov imendan. Otišla je nakon mise ne osvrćući se. Ostali su drugi.

Ponavljala je, iako nije željela, stihove koje je napisala lani, a koje mu nikad nije predala: "Trebam te da mi obasjaš dan rumenim bojama svitanja. Trebam te da me… ljubavlju oživiš."

Sanjala je, iako je znala da će snovi ostati nedosanjani. Dobro je upamtila njegove riječi izgovorene u šali, a nisu bile šala: "Ja Bogu i Crkvi pripadam. Pogledaj me i ponesi iza zatvorenih trepavica."

   

Jakova su uspjeli živa skinuti s konopa. Našla ga je u bolnici. Oko vrata krvav trag. U očima nemir i stid.

"Glavu za glavu," promuca hripajući. "Ja Isusovu, a vrag moju! Pomozi mi da umrem", molio je. "Ne budi lud!", prekoravala ga je blago. "Smućkaj mi jaku dozu barbiturata, molim te, zaklinjem, u ime ljubavi… koju sam za tebe..." Gušio se stidom i suzama.

Nije našla riječ ohrabrenja, a znala je sve riječi koje se govore u tim trenucima. Prisjeti se kako bi bilo dobro da mu uz Isusa patnika spomene i otkupiteljsku vrijednost. Ništa nije rekla. Sve se svelo na poljubac i zagrljaj.

Velika crkva blista svjetlošću. Orgulje, sveci na stalcima, velikim prozorima u iščekivanju. Njih dvoje pred oltarom. Vjenčanje. Odavno su malom Isusu zalijepili glavu. Ostali su tragovi loma. Danas se ne vide. Prikrila ih zlatna kolajna.


JEDNOSTAVNI I PONIZNI SLUŠAJU RIJEČ BOŽJU

Svetac siromašnih u duhu

"Danas su siromašni, jednostavni, ponizni oni koji žude za riječju života i vodom mudrosti. Naprotiv, svjetovni ljudi, koji se opijaju iz kaleža poroka, umišljeni, savjetnici moćnika, vjerujte mi, ne žele da im se navješćuje božanska riječ."


ZVONIMIR ZLODI

Ove bi se riječi sv. Antuna bez dvojbe mogle primijeniti i na današnji svijet. Nema u tome nikakve razlike između onih koji su živjeli u Antunovo vrijeme i današnjih "siromašnih, jednostavnih i poniznih" i "svjetovnih ljudi". I danas "svjetovni ljudi, koji se opijaju iz kaleža poroka, umišljeni (oholi), savjetnici moćnih, ne žele čuti Božju riječ", nego samo oni koji su jednostavni i ponizni - siromašni u duhu. Posve je jasno da se tu ne radi o siromašnima i onima koji to nisu u materijalnom smislu, o onima koji jedva povezuju kraj s krajem i onima koji žive kao 'bubreg u loju', već o svima - siromašnima ili bogatima - koji "žude za riječju života i vodom mudrosti", koji nisu robovi ovoga svijeta, prolaznoga, već teže za neprolaznim, vječnim dobrima na drugome svijetu. I samo tako i siromah može biti bogat, i bogataš u stvari "siromašan". I samo takvi ne samo žude nego i posjeduju pravi život i božansku mudrost.

   

Sv. Antun u tom smislu nije isključio nikoga, ni po sebi bogate, nego samo one koji se "opijaju iz kaleža poroka, umišljene (ohole) i savjetnike moćnih" (misleći pritom na perverznost jednih i drugih u svoje doba). Bio je doista, i ostao, svetac siromašnih u duhu. A to su ljudi, bilo siromašni ili dobrostojeći, jednostavni i ponizni. Pravi i istinski "narod Božji". Tom se narodu Božjem on s ljubavlju obraćao, njemu je propovijedao, a oni su masovno hrlili da od njega čuju "riječ života". Tako blizak, u svoje vrijeme, tom Božjem narodu, ostao je takvim kroz stoljeća, do dana današnjega. Dakako, ne samo svojim narodu omiljenim i uspješnim propovijedima nego i svojom snažnom svetačkom pojavom, svojom dobrotom, svojom susretljivošću i razumijevanjem nevoljnih, materijalno i duhovno, svojim pritjecanjem u pomoć, svojim čudesima… Zato je bio i vječno ostao drag milijunima vjernika, živa prisutnost u njihovim srcima, njihovo pouzdanje u svim životnim potrebama, njihova utjeha u kušnjama i nedaćama svakidašnjice.

   

Sv. Antun postaje takvim na poseban način svojim opredjeljenjem, svojim posvećenjem franjevačkom bratstvu, onima koje je njihov utemeljitelj, sv. Franjo Asiški, nazvao i htio da se nazivaju "malom braćom", da ih resi "malenost", nasuprot "veličinama" ovoga svijeta. No Antun je u tome na neki način išao i korak dalje: dok je sv. Franjo prosvjedovao protiv "viših" svojom "malenošću", sv. Antun je otvoreno, kao prorok svoga i budućih vremena, nastupao protiv egoizma bogatih, protiv lihvarstva, protiv nasilja političkih moćnika, izrabljivanja radnika, tlačenja siromašnih. "Jao onima", kaže u jednoj svojoj propovijedi, "koji imaju podrume pune vina i hrane, ili se bogato odijevaju, dok Kristovi siromasi, prazna želuca i u dronjcima, kucaju na njihova vrata; kojima, ako im što i daju, daju nevoljko i malo, i to nevrijedno. Doći će, doći i za njih trenutak kada će na vratima zaklinjati: 'Gospodine, Gospodine, otvori nam!', no upravo će oni, koji su ostajali gluhi na vapaje bijednika, čuti: 'Zaista vam kažem, ne poznajem vas. Odlazite, prokleti, u oganj vječni!'" Ivan de la Rochelle, franjevac i suvremenik sv. Antuna (+ 1245.) zapisao je o njemu: "U naše vrijeme nikada nismo čuli tako milog tješitelja siromašnih i tako žustrog koritelja moćnih."


I svojim propovijedima i svojim stavom sv. Antun ističe ljubav prema siromašnima i bijednima. Ne bismo bili njegovi pravi štovatelji kada ta i takva ljubav ne bi zaživjela i živjela u našem srcu i u stvarnosti svakidašnjeg života. Da, u stvarnosti, ili - kako je govorio sv. Antun - "ne riječima, nego djelom".


Što bi sv. Antun govorio danas, ovom današnjem svijetu, tako drastično podijeljenom na bogate i siromašne, gdje bogati drže u svojim rukama i pod svojom vlašću možda i 95% svih zemaljskih dobara, dok siromašni jedva ili nikako ne prebijaju kraj s krajem, štoviše, u nekim krajevima masovno umiru od neimaštine i gladi? Isto, samo što bi još glasnije upozoravao na te razlike, što još bi žustrije korio bogate i moćne, što još bi se hrabrije i otvorenije stavio u obranu bijednih u njihovu jednakom pravu na život. Tlačenje siromašnih je grijeh koji vapi za osvetom pred Bogom. Nije zato drugačije mogao osjećati ni sv. Antun. I, naravno, u tom duhu morao je i djelovati.

   

Rekosmo, kako je istaknuto već i u samom naslovu, da je Antun svetac siromašnih u duhu. Ne možemo ga, dakle, smatrati velikim samo zato jer se tako hrabro stavio na stranu siromašnih i bijednih, a "žustro korio" bezdušne bogate i moćne, nego i zato, i iznad svega zato, što je bio, i ostao, veliki svetac za sve, za siromašne i bogate, no koji su doista "siromašni u duhu", a ne kao onaj lihvar za kojega je sv. Antun prigodom njegova pogreba otkrio primjenjujući Isusove riječi: "Gdje je vaše blago, tu će biti i vaše srce", otkrio da mu je srce u škrinji, a ne u tijelu - kako je pregledom i utvrđeno, već kao oni koji su za Boga spremni žrtvovati sve na ovome svijetu i iskreno služiti njemu. Za Antuna je važno da svi žive kršćanski, u ljubavi i odricanju zemaljskih težnji i poroka, da budu vjerni Bogu i svome svetom pozivu. Svakako, kako smo već vidjeli, i svojim propovijedima i svojim stavom ističe ljubav prema siromašnima i bijednima. Ne bismo bili njegovi pravi štovatelji kada ta i takva ljubav ne bi zaživjela i živjela u našem srcu i u stvarnosti svakidašnjeg života. Da, u stvarnosti, ili - kako je govorio sv. Antun - "ne riječima, nego djelom".

Sv. Antun i danas nastavlja s neba svojom evangelizacijom, privođenjem svih Isusu Kristu za njihovo posvećenje i vječno spasenje, kao i svojom pomoći, ljubavlju prema svim siromasima, bijednima i nevoljnima. To su bile glavne karakteristike i njegova zemaljskog života: biti potpuno Isusov i tako žarko se zauzimati za siromašne! Antun s Isusom u jednoj ruci i kruhom u drugoj: Isusa pruža svima siromašnima u duhu, a kruh onima koji su ga potrebni. Bit ćemo istinski štovatelji sv. Antuna ako, siromašni u duhu, prihvaćamo Isusa i po njemu živimo, i ako, po istom siromaštvu u duhu, pružamo svoju ruku, svoj kruh, onima koji su stvarno, materijalno siromašni. Sv. Antun je svetac naroda Božjega u kojemu svi imaju nešto primati i nešto davati - primati Isusa Krista i davati kruh potrebnijima od sebe.

Kao takvi po uzoru sv. Antuna, ne dvojimo da će i on s neba stalno misliti na nas i pritjecati nam u pomoć u svim našim materijalnim i duhovnim potrebama. Kako bi drugačije i moglo biti? Ta on je svetac siromašnih u duhu, istinskoga Božjeg naroda.

>[SADRŽAJ]<