VERITAS - br. 6/2006

>[SADRŽAJ]<

VOJSKA BEZGREŠNE

RAZLIČITI VIDICI ŽIVOTA BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Zaručnica Duha Svetoga

Već stoljećima brojni katolici na jednostavan, isto kao i teolozi na učen način, rado i često razmišljaju o različitim vidicima života Blažene Djevice Marije. Svi dolaze do istog zaključka - Marija se u potpunosti predala u Božju službu, preciznije rečeno, u službu Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga.


BOŽO BARUN

Usprkos brojnim napisanim knjigama i izrečenim propovijedima, usprkos svim razmatranjima i meditacijama, mnogima se čini da o njoj još nije sve napisano i rečeno. U sebi i dalje osjećaju neku posebnu znatiželju. Htjeli bi još nešto doznati i spoznati o toj jednostavnoj i jedinstvenoj djevici, ženi i majci.

I naravno, nakon ovih misli i zaključaka, nameće nam se pitanje: što je to što nas iznova privlači k njoj? Premda ni sami ne znamo dokraja reći o čemu se radi, čežnja ne prestaje. Je li ta čežnja samo znatiželja ili se u njoj, odnosno kroz nju, krije još nešto drugo? Jesu li Marijina svetišta diljem svijeta ispunjena osobama željnih nebeskih senzacija ili osobama željnih blizine majke koja je milosti Božje puna? Ne može se, i nitko nema pravo tvrditi nešto samo zato što bi želio da tako bude. Ali usprkos svemu što bi moglo zasjeniti odnos nebeske Majke i njezinih štovatelja, usudim se tvrditi da se u velikoj većini slučajeva radi upravo o toj duhovnoj čežnji. Ona nije uvijek i kod svih izražena na dovoljno jasan i spretan način, ali to ne može umanjiti potrebu djece za blizinom majke niti im osporiti pravo da joj dolaze na ovaj ili onaj način i da izražavaju svoje osjećaje prema njoj.

   

Blažena Djevica Marija majka je Sina Božjega - Isusa Krista, Spasitelja svijeta. Iz te činjenice proizlazi sve ono što o njoj možemo i trebamo misliti. Na toj uzvišenoj činjenici trebamo graditi svoju pobožnost i svoj odnos prema njoj. Upravo tako postupa Katolička Crkva, odnosno vjernici katolici od najranijih dana, zapravo od samih početaka. Premda Sveto pismo o njoj ne govori mnogo, ipak govori dovoljno da možemo vidjeti kako se uvijek nalazi na pravom mjestu u pravo vrijeme. Promatramo je kako nenametljivo i tiho, ali plodonosno sudjeluje u otajstvenom začeću Sina Božjega. Naravno, ona ga rađa i odgaja. Zatim sudjeluje i posreduje kod njegova prvog čuda. Nalazi se uz njega dok umire na križu. Tu preuzima majčinsku skrb za sve nas. Kod silaska Duha Svetoga opet sudjeluje kao majka koja rađa, ovoga puta rađa Crkvu - mistično Tijelo Kristovo. I kao što je bila prisutna dušom i tijelom uza svoga Sina Isusa na zemlji, pomagala mu majčinskim srcem punim ljubavi, to isto i na isti način nastavlja činiti u njegovoj i svojoj Crkvi. Kao što ljubi Isusa, tako ljubi i Crkvu. Ako ovu tvrdnju sagledamo do kraja, možemo reći: kako ljubi Isusa, tako ljubi i svakoga od nas.

Kako to čini? Otkud joj toliki zanos duše? Otkud joj taj predivni sklad riječi i djela? Otkud joj ta mistična privlačnost?

Mislim da je sasvim opravdano misliti i javno reći da nas sve što vidimo, shvatimo ili doživimo u susretu s Marijom, upućuje na djelovanje Duha Svetoga. Premda je svaki sklad i ljepota u stvorenom svijetu također odraz Vječnoga Božjeg svjetla, u Mariji se to Svjetlo utjelovljuje, postaje sastavni i nerazdvojivi dio njezine osobnosti i poslanja. Za razliku od svega stvorenoga, Marija se vjernički aktivno, posve čisto i potpuno u ljubavi usklađuje s djelovanjem Duha Božjega. Stoga je jedina mogla biti neposredno pridružena Presvetom Trojstvu u djelu otkupljenja roda ljudskoga.

U tom smislu mnogi je nazivaju i doživljavaju kao Suotkupiteljicu svijeta. Kao što Isus snagom Duha nastavlja djelo spasenja čovječanstva u Crkvi i kroz Crkvu i nakon svoga odlaska na nebo, tako ga i majka Marija u svemu slijedi. Niti nas je Isus ostavio, niti nas je Marija ostavila. Živi Isus je među nama. Živa Marija je među nama. Stoga se ne treba čuditi što se ona koji put pojavljuje tako da je neki mogu gledati, doticati i razgovarati s njom. I to je plod djelovanja Duha Svetoga u Mariji i kroz Mariju prema nama. No mi znamo da Mariju ne ljube, ne časte i ne mole joj se samo oni koji su je imali milost na poseban način vidjeti, već skoro svi vjernici katolici, doduše svatko u skladu s veličinom svoje vjere. Zašto to čine?

Možda bi odgovori bili različiti u izričajima, ali u sadržaju sasvim malo ili nimalo. Vjerujem da bi neki Mariju častili da je bila i da jest samo dobra i moćna Gospođa. Zato neki koji ne poznaju ni Isusa ni Mariju govore kako joj se vjernici utječu kao nekoj moćnoj vili koja im svojim čarobnim štapićem može donijeti sreću ili osloboditi nesreće. Nažalost ima i takvih slučajeva. No ni to ne umanjuje veličinu ljubavi i zanosa nebrojenog mnoštva pravovjernog mnoštva na nebesima i na zemlji. Uostalom, znamo da se ovršena pšenica na vjetru oslobađa beskorisne pljeve. Tako se i prava pobožnost na vjetrometini života oslobađa natruha praznovjerja i sebičnosti.

Duha Svetoga predočavamo i kao vjetra. Stoga imamo razloga zaključiti kako On puše i u ovom slučaju. On oslobađa svoju Zaručnicu od svih negativnih natruha koje dolaze s bilo koje strane i bilo od koga. A toga je bilo i sada ima. Bilo je pokušaja lažnih objava i viđenja. Nestala su. Zašto i kako? Pa zato što Duh Sveti trajno osvjetljava njezin lik tako da je usprkos Sotonine zavisti i mržnje ostao i zauvijek će ostati posve čist i bijel.

   

Na čemu, dakle, počiva prava pobožnost prema B. D. Mariji? Zašto milijuni ljudi svakodnevno izgovaraju njezino ime? Zašto tisuće i tisuće ljudi ispunjavaju njezina svetišta i mjesta ukazanja diljem svijeta? Zašto im nije teško prevaliti stotine, pa i tisuće kilometara da dođu na mjesta njezinih ukazanja?

- Pa zato što im ona nije vračara koja govori čarobne i tajnovite riječi koje ih plaše već dobra majka koja im upućuje riječi utjehe i nade, poticaja i opomene po Duhu Svetom.

- Zato što osjećaju tajnovitu ljepotu i milinu njezine blizine, što je prirodno u odnosu majke i djeteta.

- Zato što ona nije željna slave, bogatstva, aplauza, već je željna vidjeti svoju djecu sretnu, zadovoljnu i spašenu.

- Zato što joj Duh daje razumjeti i raspoznati sve njihove potrebe.

- Zato što joj Duh daje da može majčinski odgovoriti na njihove molitve.

- Zato što zajedno s njima nosi njihov životni križ i nikad ih ne napušta.

- Zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga koji ju je ispunio svojom Božanskom milosti ona ljubi nebo i zemlju. Stanovnik je neba i zemlje.


I onda kada tjelesnim ušima ne čujemo Gospine riječi, znamo da nas upućuje da činimo dobro, a izbjegavamo zlo. Znamo da nas upozorava na opasnosti koje nam prijete. Znamo da nas potiče da ostanemo vjerni Bogu i njegovim zapovijedima. Znamo da nam upućuje najnježnije majčinske osjećaje.


Za većinu svetaca imamo veće ili manje životopise u kojima su opisani događaji koji svjedoče o njihovoj svetosti, čudesima i slično.

O Mariji nemamo tako nešto. Ali imamo nešto drugo. Nešto što nam daje neobičnu toplinu dok o njoj razmišljamo, dok joj se molimo. Imamo sigurnost u njezinu živu prisutnost u našem životu. I mada ne znamo kako je fizički izgledala, svi znamo da je izuzetno lijepa.

I onda kada tjelesnim ušima ne čujemo njezine riječi, znamo da nas upućuje da činimo dobro, a izbjegavamo zlo. Znamo da nas upozorava na opasnosti koje nam prijete. Znamo da nas potiče da ostanemo vjerni Bogu i njegovim zapovijedima. Znamo da nam upućuje najnježnije majčinske osjećaje.

Nažalost, ima onih koji ne razumiju da je Bog dao Mariji, jednom ljudskom stvorenju, toliku milost, toliku moć i tolike ovlasti. I naravno da ne mogu shvatiti da dolazi među nas i da boravi s nama. Takvi znaju ismijavati, ponižavati i progoniti Marijine vjerne štovatelje. No, to malo stado se ne boji. Zašto? Zato jer zna da će biti sjeme iz kojeg će niknuti novi Božji narod. To malo stado zna da će uvesti čovječanstvo u jedno sasvim novo vrijeme, vrijeme Duha Svetoga. Čije je to malo stado? Isus kaže da je to Očevo stado: "Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo" (Lk 12, 32).

Ali prije toga morat će se dogoditi ni malo ugodno čišćenje svijeta. No blago onima koji u tom vremenu čišćenja budu vjerni Mariji. Zašto? Zato što je i njoj Otac nebeski odredio značajno mjesto u svemu tome: "Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu" (Post 3, 15).

S Marijom se ne strahuje. S Marijom se hrabro bori i sigurno pobjeđuje. Ove su riječi toliko puta potvrđene u povijesti kršćanstva, u povijesti mnogih naroda pa i našega hrvatskog naroda. Tko želi dokaze, ima ih na pretek.


EUHARISTIJA U SREDIŠTU ŽIVOTA SVAKOG KRŠĆANINA

Žrtva - Euharistija - Apostolat

Euharistija je gravitacijsko središte čovjekova života. Tko ne žudi za gozbom Gospodnjom, ne zna što je kršćanski život. Bez Euharistije se ne živi, bez Euharistije nema hvale niti evangelizacije, nema ljubavi niti zajedništva.


ZDRAVKO TUBA

U čovjekovu srcu probuđena je težnja za spoznajom i otkrivanjem tajni koje mu nije moguće samomu otkriti. Spoznaja koja čovjeka osmišljava, čini ga humanim i sretnim, sposobnim za život, spoznaja vlastite osobnosti i ovisnosti o Stvoritelju dolazi od njega samoga. Spoznaja Boga, smisla, ljubavi, povjerenja dolazi od onoga koji sebe daruje u potpunosti.

Apostol Pavao potiče: "Kao razumnima velim: sudite sami što govorim. Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha (1 Kor 10, 15-17). Euharistija je gravitacijsko središte čovjekova života. Tko ne žudi za gozbom Gospodnjom, ne zna što je kršćanski život. Bez Euharistije se ne živi, bez Euharistije nema hvale niti evangelizacije, nema ljubavi niti zajedništva. Euharistija je sam Krist koji prebiva među nama pod skromnim prilikama kruha i vina: to je trajno utjelovljenje Riječi koja se lomi.

U Euharistijskome Isusu kršćanin rado razmatra tajnu svoga vlastitog života. U Kristovu Tijelu prisutnom pod euharistijskim prilikama osjeća se ponukan ostati vjeran svome pozivu ne gubeći duha. U razlomljenome Tijelu i prolivenoj Krvi čuje se odzvanjanje Božjega glasa kojim nas poziva da postanemo hrana drugima u bezgraničnoj ljubavi Božjoj. I ne samo to! Euharistija uči gledati prema Nebu. Ako s vjerom blagujemo Tijelo Kristovo, u nama raste želja za sjedinjenjem s Kristom, Glavom koji kraljuje na nebesima zdesna Ocu.

Sv. Ivan Zlatousti kaže: "Što je potaknulo našega blagoslovljenog Spasitelja da nas ljubi sve do smrti, do krajnjih granica, do samoga konca? Što ga je potaknulo da se tako ponizi i preda samoga sebe, živog i osobno u skromnim prilikama kruha a da pritom ništa, baš ništa ne zadrži za sebe?" Jedino naša dobrobit, sreća i probitak. Znao je da nam je potrebna njegova ljubav u kojoj možemo pronaći svoju sreću, radost, blaženstvo. Radi toga je trpio i umor kako bi nam priskrbio otkupljenje, pomirenje i život vječni. Bio je svjestan naše slabosti i bespomoćnosti. Znao je kako ćemo klonuti i gladovati ako nas ne hrani. Predvidio je radost vjernih duša koje će uživati u njegovoj prisutnosti i primanju njegova tijela i krvi. Podario nam je uzvišeno otajstvo svoje ljubavi.

Riječi koje izvlače čovjeka od nepodnosive dosade, ravnodušnosti, težine i zloće odjekuju i danas: "Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje. Ovo je moja krv koja se za vas i za mnoge prolijeva". Riječi su na posljednjoj večeri izrečene. On trpi za mnoge i time pokazuje da se u njemu ispunilo očekivanje prorečeno u Starom zavjetu (Iz 53). Ništa ne čini za sebe nego nas zastupa pred Ocem: "Ovo je novi savez u mojoj krvi." Isusovo umiranje je sklapanje saveza, krvno zajedništvo između Boga i ljudi (Pnz 24). U njegovu umiranju ono očekivano postaje stvarnost. Ovako je rođena Euharistija. Nisu dovoljne samo riječi njezina ustanovljenja, nije dovoljna ni smrt, već uz ovo dolazi i uskrsnuće u kojemu Bog prima smrt i čini je vratima za novi život. Na križu Isus je propatio svoju ljubav. Umro je kao molitelj i u ponoru smrti ustrajao je uz prvu Božju zapovijed.

Postavlja se pitanje: Je li Isus na kraju zakazao? On nije bio uspješan kao rimski Cezar ili Aleksandar veliki. Zemaljski gledano, on je zakazao. Umro je ostavljen od svih, osuđen je zbog svojih riječi. Na njegovu poruku nije odgovoreno velikim "da" od mnoštava naroda već križem. No Božji su putovi drukčiji. Njegov uspjeh događa se kroz patnju križa i uvijek stoji u ovome znaku.

Promatrajući danas, na nas ne ostavlja dojam Crkva uspješnih, papa - vladara svijeta, onih koji su se znali sljubiti sa svijetom, već ono što u nama jača vjeru, ono što je trajno i postojano i daje nam nadu, to je Crkva patnika. Ona do dandanas stoji kao znak da Bog jest i da čovjek može biti spašen. To vrijedi od prvih mučenika kršćanstva pa sve do oca Maksimilijana Kolbea i našeg bl. Alojzija Stepinca. Crkva patnika ovjerovljuje Krista. Ona je Božji uspjeh u svijetu. Znak koji nam ulijeva nadu i odvažnost, znak iz kojeg još uvijek izlazi snaga života, koja premašuje puki mentalitet uspješnosti. Ona čisti čovjeka, otvara Bogu vrata u ovaj naš svijet. Stoga slušajmo glas Isusa Krista koji je na križu izvojevao Božji uspjeh i poput umrloga pšeničnog zrna postao plodan kroz sva stoljeća. Drvo života u koje ljudi i danas mogu položiti svoju nadu.

   

Euharistija je daleko više od gozbe. Euharistija je središte Crkve. Njezina je cijena smrt Isusa Krista i uzvišenost prisutna u njoj, stoga trebali bismo se ispuniti strahopoštovanjem pred ovom prisutnošću. Euharistijska žrtva je posadašnjenje žrtve križa Isusa Krista. Sam Bog nam se daruje da bismo se mi mogli darovati. Euharistijsko slavlje nije samo susret neba i zemlje već ondašnje i današnje Crkve, ovdje i tamo. Ono označava jedinstvo pape, biskupa, svećenika i vjernika.

Gledat će onoga kojeg su proboli (Iv 19, 37). Ovo je nutarnji pravac našega kršćanskog života. Gledati više njega, oči svoga srca upravljati k njemu, njega vidjeti i tako postati ponizni, spoznati svoj grijeh, kako smo ga udarali, ranjavali svoju braću. Onaj kojega smo ranili jest onaj koji nas ljubi.

   

Mogli bismo se ugledati na našeg bl. Ivana Merza. Čitanjem njegova dnevnika možemo opaziti veliku sklonost prema sakramentu Euharistije: "Pričest je izvor života". Naime, on bespogovorno prihvaća vjeru Crkve u realnu prisutnost Kristovu u Euharistiji. Euharistijskim žarom bio je nadahnut sav njegov apostolat te je u tom duhu dao i smjernicu mladima: "Žrtva - Euharistija - Apostolat".

Zaustavljajući se uz misli blaženog Ivana Merza o Euharistiji možemo razmatrati: "Mi živimo u sretno doba…možemo često i dnevno biti s onim koji je sva naša radost… Sveta Pričest najbrže i najlakše preporađa i diže naš nutarnji život. U Svetoj Pričesti duša slavi svoje trijumfe, ona postaje slična svom Božanskom Zaručniku, postaje božanska… Po svetoj Pričesti postanimo dionicima beskrajnog života Riječi Božje. U tom činu gdje se vaše tijelo i vaša duša ujedinjuje sa samim božanstvom mora da je vrhunac vašega života; u tom je činu i vrhunac cjelokupne liturgije. Bez presvete Euharistije tijelo ne može postati dovoljno pokorno duši; svaki tjelesan uzgoj koji nije euharistijski nepotpun je. Bez Euharistije se ne može odgojiti čisti naraštaj, a odgoj mladih, koji ne ide za tim, promašio je svoj cilj".

Blagopokojni papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici "Ecclesia de Eucharistia" piše: "Crkva živi od Euharistije. Ona je srž misterija Crkve. Ona s radošću kuša kako se u mnogostrukim oblicima neprekidno obistinjuje obećanje: "I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta" (Mt 28, 20).


Molitvena nakana članova udruge Vojske Bezgrešne za mjesec lipanj:
"Da Euharistija i Presveto budu uvijek u središtu života svakog kršćanina."


S pravom Drugi vatikanski koncil svečano izjavljuje: Euharistija je najuzvišeniji sakrament koji tvori i označava jedinstvo Božjeg naroda (LG 11), jest sakrament vjere kojim se elementi prirode pretvaraju u tijelo i slavnu Krv, predokus nebeske gozbe (GS 38). Presveta Euharistija sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve tj. samog Krista, naš Vazam i živi Kruh. On po svom tijelu, Duhom Svetim oživljenom i oživljavajućem, daje ljudima život. Zato je pogled Crkve neprekidno upravljen njezinu Gospodinu, prisutnom u Presvetom Oltarskom Sakramentu, u kojem ona otkriva puno očitovanje njegove neizmjerne ljubavi. Euharistija izražava i učvršćuje zajedništvo s nebeskom Crkvom. Ona je komadić neba koje se otvara u povijesti.

Osjeća se da danas nedostaje euharistijskog divljenja. Skloni su reći kako Krista razmatrati znači znati ga prepoznavati gdje god se on očituje, u svojim mnogobrojnim prisutnostima, ali ovaj stav ne može nikako nadvisiti činjenicu prisutnosti Gospodina u živom sakramentu svoga Tijela i svoje Krvi. Crkva živi od euharistijskog Krista, njime se hrani, on je prosvjetljuje. Euharistija je otajstvo vjere i ujedno ''otajstvo svjetla''. Euharistija, Isusova spasiteljska prisutnost u zajednici vjernika i njezina duhovna hrana, nešto je najdragocjenije što Crkva ima na svom povijesnom putu.

   

Crkva je primila Euharistiju od Krista svoga Gospodina ne samo kao dar, premda se među mnogim drugima ističe svojom dragocjenošću, već kao najuzvišeniji dar, jer je dar Njega samog, dar Njegove osobe u Njegovu svetom čovještvu, kao i Njegova djela spasenja.

Kada Crkva slavi Euharistiju, spomen smrti i uskrsnuća svojega Gospodina, taj središnji događaj spasenja stvarno se uprisutnjuje i "vrši se djelo našeg otkupljenja". Ta je žrtva tako presudna za spas ljudskog roda da ju je Isus Krist izvršio i vratio se Ocu tek nakon što nam je ostavio sredstvo po kojem ćemo moći u njoj sudjelovati kao da smo sami bili ondje prisutni. Svaki vjernik može tako u njoj imati dio i neiscrpno iz nje ubirati plodove svetosti. Na nepresušnom izvoru s kojega su sveti crpili snagu za život, čovjekoljubivost i izdržljivost u tegobama Euharistija i Presveti Oltarski Sakrament i nama ostaju središte svakodnevnoga kršćanskog života.

>[SADRŽAJ]<