VERITAS - br. 6/2006

>[SADRŽAJ]<

BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

RAZMIŠLJANJA O KRŠĆANSKOJ VJERI (8)

Kršćanski navještaj

Evanđeoski navještaj ne smijemo navješćivati apstraktno već životno. Kršćanstvo nije mit, niti neka kultura, niti neka filozofija. Sve što nije Božja poruka je mit - ljudska riječ. Povijest kultura je slijed mitova kojima se možemo diviti u Ateni, u Kairu, u Benaresu itd. Kršćanstvo je život. To je hod u ljubavi - kao i Krist.


CELESTIN TOMIĆ

Tko vjeru doživljava u njezinu izvornom, životnom iskustvu, ne može ostati miran, nakon ovog susreta s Bogom, s Kristom. Osjeća proročki nagon, da to objavi drugima, da i njih usreći onim blagodatima koje vjera u Krista donosi, da postane "suradnik Božji" (1 Kor 3, 9). Ali kako naviještati Božju poruku danas?

Svijet je danas otvoren dijalogu. Ljudi se susreću kao nikada u povijesti čovječanstva. Susrećemo se ne samo s ateistima koji žive u našoj sredini već i s ljudima duboke religioznosti koji ispovijedaju druga božanstva, koji idu drugim putovima spasenja, koji još tragaju za "nepoznatim Bogom", a kome se klanjaju u dubinama svoje duše i nesvjesno. Kako pristupiti njima, stvoriti susret i dijalog, navijestiti im Evanđelje - Radosnu vijest o spasenju, da prihvate vjeru u Krista?

Vjera je dar milosti, Božji "neizreciv dar", ali se širi propovijedanjem. "Vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom." (Rim 10, 17) Traži se od nas, od svakoga od nas, da tu poruku poput prvih kršćana svijetom raznosimo.

   

Prvu neugodnost susrećemo u našoj neposrednoj sredini. To su ljudi, možda nama najbliži i najdraži, koji se proglašuju ateistima. Izgleda nam da su oni i mi dva svijeta, da nemamo ništa zajedničko. Kršćanin živi u Božjoj prisutnosti, u iskustvu svetoga, u darovima spasenja koji su mu po Kristu dani. Ateist nema iskustva Boga, svetoga. Ima iskustvo "Božje praznine". Svijet je za njega jedna zatvorena cjelina, on tumači sam sebe, uzrok je svih svojih zbivanja, i ne treba tražiti neke "zadnje uzroke": Počelo, Neimara, Graditelja ovoga svijeta. Svemir je bez Boga, u njemu dosljedno nema topline, smisla, već jedna jeziva tišina; u njemu vlada ledeni, ubitačni vjetar besmisla, koji guši svaki istinskiji život čovjeka. Ateistu prirodne pojave nisu neki glasnici, pokazatelji, koji bi ga doveli do Boga, otkrili mu Boga i omogućili mu vjeru u Isusa Krista kao početka i dovršitelja svega stvaranja i posebno čovjeka.

U susretu s religioznim ljudima drugih religija, osjećamo se opet bespomoćni. Kao da tu nema zajedničkog jezika. Vjeruju u Boga, ali taj im je još "nepoznati Bog", a tek u noći tapkaju nesigurno, neizvjesno, često beznadno da ga nađu. Za njih Bog nije Osoba, nego "nešto": Put, Istina, Pravednost... Ne osjećaju potrebu za spasenjem. Smatraju da spasenje mogu sami ostvariti svojim silama i vježbama. Tako nam je nemoguće da i započnemo s njima dijalog, da im navijestimo Radosnu vijest.

Sigurno smo već naišli na poteškoće da svoju vjeru ispovjedimo i postanemo vjesnici vjere u društvu u kojem se nalaze ateisti ili ljudi drugih religija. Ne znamo kako da počnemo, kako da postanemo suradnici Božji, glasnici Kraljevstva, vjerovjesnici spasenja koje nam je u Isusu Kristu ostvareno i predano.

   

Kršćanska vjera nije nešto što dolazi neočekivano, nije neka nadogradnja, nešto što nema u čovjeku nikakva oslona. Ona, kako smo rekli, odgovora na pitanje čovjekova postojanja u ovom svijetu. U čovjeku postoji nešto što ga uznemiruje, što ga zbunjuje ali i ushićuje. I traži odgovor na sva nebrojena pitanja. U svakom već postoji tlo, zemlja koju treba otkriti, obraditi da sjeme Božje riječi padne na dobru zemlju i donese obilni rod. I najbučniji ateist u svom srcu nosi čežnju za lijepim, dobrim, plemenitim. Možda mu neće mnogo kazati kozmički putovi do spoznaje Boga, jer nema iskustva svetog u svemiru, ali moći će shvatiti ideju Boga kao ostvarenje lijepog, dobrog, uzvišenog što nosi u svom srcu i što mu možemo pokazati kao osmišljeno i ostvareno u Kristu i njegovu Evanđelju.

Težnja za nirvanom-mirom budista, za totalnošću koja ushićuje hinduiste, za savršenstvom društva konfucijevaca itd. pokazuje nam se već kao biblijski izričaj, kao dobra zemlja u koju možemo ubaciti sjeme Božje riječi. Tu možemo naći dodirne točke navještaja Evanđelja.

   

Evanđeoski navještaj ne smijemo navješćivati apstraktno već životno. Kršćanstvo nije mit, niti neka kultura, niti neka filozofija. Sve što nije Božja poruka je mit - ljudska riječ. Povijest kultura je slijed mitova kojima se možemo diviti u Ateni, u Kairu, u Benaresu itd. Kršćanstvo je život. To je hod u ljubavi - kao i Krist. Apostol nas potiče: "Hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas, i sebe predao za nas kao prinos i žrtva Bogu na ugodan miris." (Ef 5, 2) To je život Duha koji nas oslobađa od svakog egoizma i otuđenja, grijeha i smrti. Čovjek je po svojoj biti biće za drugoga. Taj drugi je Bog, onaj veliki Drugi; i čovjek, njegova slika, taj mali drugi. Zato vjera i spasenje odražavaju upravo taj osobni i prisni odnos čovjeka prema Bogu i prema bratu čovjeku.

Ne moramo stoga učeno govoriti o iskustvu vjere, već svjedočiti svojim životom. Pavao je to osjetio već u Korintu. Oni traže mudrost mudrih i umnost umnih. A Pavao im propovijeda Krista Raspetoga, sablazan za Židove, ludost za Grke. A za spašene: Božja mudrost i Božja sila. "Lude svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog; i ono što nije da uništi ono što jest!" (1 Kor 1, 18-30)

Svijet osvaja za Krista onaj koji "čini istinu", životom potvrđuje ono što ustima ispovijeda, koji može kao Pavao reći: "Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov." (1 Kor 11, 1) Isus Krist kaže: "Primjer sam vam dao da i vi činite kao što i ja vama učinih." (Iv 13, 15) Samo živi kršćani prenose živo kršćanstvo. Inače navještaj postaje ideologija, kultura, utopija.

   

Moramo biti svjesni da navještaj nosimo u "krhkim posudama" (2 Kor 4, 7). Već "krhka posuda" jesu riječi, siromašne, obične, kojima prenosimo Božju riječ. Pavao je naglasio "ludost propovijedanja". Krhki smo i mi sami koji Božju riječ prenosimo. Uvijek smo u opasnosti mjesto da budemo sluge riječi, da postanemo nametnici koji iskvaruju riječ. Nevjerni smo svom kršćanskom pozivu, obeščašćujemo riječ, dok jedno govorimo, a drugo činimo. Zato veliki Pavao preporuča ozračje molitve. Pavao poziva svoje vjernike na molitvu za obraćenje: "Molite, braćo, za nas, da riječ Božja trči i proslavlja se kao i u vas." (2 Sol 3, 1) Moramo moliti ne samo za naše propovjednike, nego i za sebe, da budemo u svojoj sredini zaista vjesnici Kristove poruke.

Živimo u sekulariziranom svijetu, gdje se osjeća "Božja praznina", u vijeku "smrti Boga". I tom i takvom svijetu moramo navješćivati Božju poruku, Evanđelje Kristovo. To je zahtjev naše vjere koju ispovijedamo. Suradnici smo Božji. U svakom čovjeku možemo otkriti onu skritu vjeru i štovanje "nepoznatog Boga", kojega mu mi naviještamo. Moramo mu se u ljubavi približiti, otkriti mu zemlju da je učini plodnom te da sjeme Božje riječi donese obilno ploda.

Moramo svoje svjedočanstvo za Krista svjedočiti svojim životom, svojom radošću u Gospodinu. Svjesni svoje slabosti i krhkosti bit ćemo ponizni u svojim nastupima, osjetiti potrebu molitve. Ali uvijek otvoreno, smjelo i radosno prenositi evanđeosku poruku. Jer to je "Božja sila i Božja mudrost", koje smo i mi postali suradnici.


MALOVJERAN - ONAJ KOJI NEMA POVJERENJA

Predanje Bogu

Moramo dobro lučiti ono što mi tražimo od onoga što nam je Bog spreman dati. Mi tražimo zdravlje, sreću, mir, ljubav, obilje svega, zemaljski raj. Bog nam je sve to spreman dati. Međutim, moramo se prisjetiti da je Bog veći od bilo kakva zemaljskog raja.


CELESTIN TOMIĆ

Isus je s apostolima u lađi. Umoran na krmi, na uzglavlju mirno spava. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. Apostoli, vrsni ribari i pomorci, poznaju dobro opasnosti na jezeru. Vide da su izginuli. Probude Isusa da mu iznesu stanje: "Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?" Koliko se puta taj uzdah izvija iz naših grudi!

Isus se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: "Utihni! Umukni!" I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: "Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?" Malovjeran je onaj koji nema povjerenja u Boga.

Isus često govori o vjeri. Nije to priznanje Božje opstojnosti, niti samo vjera u ono što je on rekao i objavio i Crkva predlaže vjerovati, već je to da "čovjek svega sebe posvema predaje Bogu". (KKC 1814)

Ta vjera je značajka onoga koji se opredijelio za Krista, za Kraljevstvo Božje. I temelji se na Božjoj ljubavi i skrbi za svakoga pojedinca, za mene. Bog me ljubi, on je moj Bog, osobno se brine i za mene. To je posvjedočio Krist svojim utjelovljenjem, postao je čovjekom i dao nam vrhunsko svjedočanstvo prinoseći sebe na Križu za spas svijeta.

"Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?" (Mk 4, 38)

I vjernik može doživjeti tjeskobu i strah. Tjeskoba je neodređena nelagodnost, koja proizlazi iz svijesti i iskustva opće nesigurnosti i upitnosti života, iz nekoga neugodnog doživljaja. Strah je mnogo određeniji, izaziva ga konkretna opasnost koja dolazi od neke osobe, predmeta, događaja, katastrofe (F. Mušura).

Bog Biblije je Bog tremendum et fascinosum, koji straši i privlači. Ne straši kao neprijatelj, zli Bog, demon, već svojom veličinom. Zato je "strah početak mudrosti", strah ljubavi da ga ne izgubimo.

Predanje u Boga je povjerenje u Boga, želja da nas prati svojom ljubavlju i pomoći. Život je pun tjeskoba i straha, udesa i bolesti; tu je i materijalna bijeda: danas posebno nezaposlenost, ratovi, revolucije, glad, neizlječive bolesti; zatim duševne brige: očaj, besmislenost života, neuspjeh u poslu. Iako mnogo toga možemo otkloniti, ipak ostaju neki trenutci u životu kad nam se čini kao i apostolima: "Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?"

   

Moramo dobro lučiti ono što mi tražimo od onoga što nam je Bog spreman dati. Mi tražimo zdravlje, sreću, mir, ljubav, obilje svega, zemaljski raj. Bog nam je sve to spreman dati. Međutim, moramo se prisjetiti da je Bog veći od bilo kakva zemaljskog raja. I samo u njemu možemo biti istinski sretni, pa i onda kad moramo popiti po koju čašu gorčine i patnje života. I tada moramo imati živu i jaku vjeru.

Isus nas u tom poučava. Moli: "Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež!" (Mt 26, 31) Ali odmah nadodaje: "Ali ne moja nego tvoja volja neka se vrši!" Isus osjeća i osamljenost, napuštenost i od strane Oca, te moli: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!" (27, 46) On prihvaća "tamnu noć" i "ludost križa". Životni nas neuspjesi i promašaji ne smiju odijeliti od Boga, već pojačati naše predanje u Boga, oživjeti našu vjeru.


U svim životnim zbivanjima, u svim životnim olujama, u svemu što ugrožava ovaj naš krhki život, valja imati povjerenje u Isusa, u Gospodina. Sam Isus nas potiče da molimo, tražimo, kucamo, dok nam ne otvori vrata milosrđa, dok nas ne usliša, dok nam se ne smiluje.


Vjera u Boga ne oslobađa nas vlastite odgovornosti, rizika, planova, korištenja sredstava i prirodnih sila i ljudske pomoći. Vjera mora biti u svim trenucima života živi doživljaj da nas Bog prati svojom ljubavlju i milosrđem, pa i onda kad nam se čini da je sve propalo, sve izgubljeno, da su se potopile sve ljudske nade. Tada se vjera očituje da nije "opijum" već velika i utješna stvarnost.

Povjerenje u Boga je povjerenje u život. Kršćanin ne smije pasti u očaj, pesimizam, zdvojnost. Kršćanin mora biti optimist, gledati i u najtežim trenucima života pobjedu vjere. Često se navraćao na tu misao i bl. Alojzije Stepinac u svojim pismima iz svojeg zatočeništva u Krašiću. "Čovjek, s obadvjema nogama u grobu, samo što se još nisam srušio", "teški bolesnik", piše da je "monstrum" - čudovište kršćanin pesimist, da nije dostojan nazivati se velikim imenom kršćaninom, da treba svim silama koje nam pruža Evanđelje izbaciti tu "kugu" iz srca vjernika, posebno mladeži.

   

U svim životnim zbivanjima, u svim životnim olujama, u svemu što ugrožava ovaj naš krhki život, valja imati povjerenje u Isusa, u Gospodina. Sam Isus nas potiče da molimo, tražimo, kucamo, dok nam ne otvori vrata milosrđa, dok nas ne usliša, dok nam se ne smiluje.

Rekao je: "Otac vaš zna što vam je potrebno i prije nego ga zamolite!" A ipak nas potiče da molimo ustrajno i uporno i jamči nam svojim bićem da će nas uslišati.

I onda, kad nam se čini da je sve propalo, da tonemo u vrtlogu uzgibanih valova, moramo tada još čvršće vjerovati da će zapovjediti vjetru i moru: "Utihni! Umukni!" I nastat će velika utiha, da naš životni brod mirno plovi i doplovi u luku vječnosti – sretno.

>[SADRŽAJ]<