VERITAS - br. 6/2006

>[SADRŽAJ]<

CRKVENI KALENDAR

A TI, PASTIRU, ZNADEŠ LI ČUVATI SVOJE STADO?

U potrazi za izgubljenom ovcom

Postajemo pastiri stada, no s vremenom ga gubimo po putu. Mislimo da ga više ne možemo pronaći, štoviše bojimo se da ne uspijevamo brinuti se za jedinu preostalu "ovcu": vlastiti život. Postoji ipak način - kaže sv. Antun - kako ćemo opet naći svoje stado.


LUCIANO FANIN

Iz evanđelja po sv. Luki (15, 4-7)

Tko od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu, ne ostavi u pustinji devedeset i devet i ne ide za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je, pun veselja, na svoja ramena te, čim dođe kući, pozove prijatelje i susjede te im rekne: "Radujte se sa mnom, jer sam našao svoju izgubljenu ovcu!" Kažem vam, tako će biti veće veselje na nebu zbog jednog grešnika koji se obrati, nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.

Iz propovijedi sv. Antuna

Taj čovjek predstavlja pokornika koji počinje živjeti kao novi čovjek i koji samoga sebe smatra prahom. Ima stotinu ovaca. Broj sto je simbol savršenstva. Sto ovaca predstavlja sve naravne darove i druge badava dane. Tko ih posjeduje, savršen je, razumije se u moguću savršenost na ovome svijetu. S pravom se naravni darovi i oni badava dani smatraju ovcama, jer kao što su ovce jednostavne, nevine i blage životinje, tako i naravni darovi i oni badava dani čine čovjeka jednostavnim prema bližnjemu, tj. bez zamke prijevare, nevin u samom sebi i podložan Bogu... Izgubljena ovca predstavlja prvotnu nevinost, koja je čovjeku dana u krštenju. Ta je nevinost naznačena dvjema stvarima, koje se pružaju kršteniku: bijelom haljinom i upaljenom svijećom... Čovjek gubi nevinost kada uprlja svoju krsnu haljinu i ugasi svijeću dobrih djela. I kada izgubi tu ovcu, čovjek to na najveći način mora žaliti.

Darovi koje treba ponovno otkriti

Svatko je od nas čuvar dragocjenih primljenih darova. Ima ih na desetke i desetke: "stado od sto ovaca". Oduvijek smo njegovi čuvari i pastiri. Slika je to puna poezije, no i odgovornosti: poezije, jer Isusovim slušateljima i nama današnjim čitateljima Evanđelja doziva u pamet familijarnu sliku; odgovornosti, jer nas stavlja pred život kao zvanje koje obvezuje. Iznenađuje nas broj koji je stavljen na naše raspolaganje, uvjereni, kao što jesmo, da naše "stado" nije toliko brojno jer smo, sada već, izgubili ne jednu, nego devedeset i devet ovaca. Često ih, stvarno, ne uspijevamo, u našoj kratkovidnosti, vidjeti i dati im ime. Štoviše, ovoga trenutka ne uspijevamo ni čuvati jedinu ovcu koju imamo, onu našega života. Ovca je to sada već u svojim godinama i koju s mukom nastojimo odvesti na pašu i njegovati. Stvar koja nas pomalo zabrinjava! No ne smijemo klonuti duhom! Možemo još uvijek ponovno zadobiti i prepoznati i druge darove, koje smo do sada tek izdaleka nazirali u boljim trenutcima, no koji, na sreću, svako toliko "proviruju". U to nas uvjerava sv. Antun. Dosta je da ponovno nađemo bjelinu "krsne odjeće" i zapalimo "svijeću" dobrih djela. Krsna se odjeća može preurediti i nanovo sašiti s raznobojnim koncem jednostavnosti, nevinosti i blagosti. Kreposti u općem smislu uvijek su vrijedne i sposobne da dadu - tko se velikodušno potrudi da ih usvoji - čiste i dalekovidne oči da bi se vidjele potrebe brata i da bi se prepoznala očekivanja koja nam dolaze odozgora.

>[SADRŽAJ]<