VERITAS - br. 6/2006

>[SADRŽAJ]<

FILM

KAO SLAVNE GODINE ZAGREBAČKE ŠKOLE

Uskrsnuće animacije u Hrvatskoj

Nacionalni festival srednjometražnog i kratkometražnog filma "15. Dani hrvatskog filma", koji je održan u Studentskom centru u Zagrebu od 25. do 29. travnja 2006., bit će upamćen po iznenađujućoj i uvjerljivoj renesansi hrvatskoga animiranog filma.


JOSIP SANKO RABAR

Prošle godine od animiranih filmova na "Danima" samo su se dva od njih mogla mjeriti s filmovima svjetskih festivala: "Duplex" Gorana Trbuljaka i "Spoj" Darka Bakliže. Ove godine takvih je filmova bar desetak.

Najjednostavniji i najkraći je "Evo što pričaju mornari..." (1') Vjekoslava Živkovića, prema pjesmi Daniela Harmsa, izvanredne likovnosti i ritma. "Željeli su dokazati da je nesretni petak obično praznovjerje, stoga su brod..." izgradili u petak, porinuli u more u petak, krenuo na plovidbu u petak, zvao se Petak, i potopio se u petak. Minimalna umjetnost izvrsne kakvoće, odlična naivna "dječja" likovnost. Poetičnost puna duha, jer su graditelji i vlasnici broda toliko opsjednuti dokazivanjem protiv nesretnog petka, da se čini sasvim logičnim što se brod potopio u petak. Pritajena parodija totalitarne borbe protiv "religijskog praznovjerja". Minijatura dostojna Zagrebačke škole 60-tih.

"Likovnost Dürerovog koda" (2'30'') Luke Hrgovića velemajstorska je. Što nije čudno, jer Dürerov nosorog juri kroz remek-djela najvećih svjetskih majstora i svugdje pravi duhoviti rusvaj dok ne nađe svoju draganu. Darko Bakliža je snimio novi, čak i ambiciozniji i bolji film od prošlogodišnjega. Ali, što mu to vrijedi uza takvu konkurenciju?

Neobično je da "Silencijum" (10'), dvaju autora, ujedno redatelja, scenarista, animatora, snimatelja i montažera, Davora Međurečana i Marka Meštrovića, u proizvodnji Kreativnog sindikata, nije dobio nikakvu nagradu. Uz riječi iz Krležinih Balada Petrice Kerempuha, i glazbu Borisa Vagnera i Cinkuša, ostvarena je najbolja likovna animacija ovog festivala. Ravnopravna najboljim ostvarenjima šezdesetih. Uskrsnuće Zagrebačke škole u postmodernu stilu. Vrlo maštovite vizije koje slijede više polusvjesnu umjetničku intuiciju nego neki racionalni program. Tematizira vječno izrabljivanje nižih klasa, vječni sadizam moćnika nad ostalima. Spaja srednjovjekovne prizore i moderne uređaje, viteške oklope i dalekovode, na halucinantan, upečatljiv i fantastičan način pun zaumne simbolike. U feudalno se doba društvena represija moćnika odvija putem fizičke sile, u moderno doba putem hipnoze preko masovnih medija.

Najviše je nagrada pobrao "Levijatan" (14'), redatelja, scenarista, snimatelja i montažera Simona Bogojevića Naratha, animacije Saše Budimira i Marija Kalogjere. Dobio je nagradu Hrvatskog društva filmskih kritičara "Oktavijan" za najbolji animirani film, nagradu žirija za najbolju glazbu, koja je pripala Hrvoju Štefotiću, i nagradu žirija za najboljeg producenta, koji je i u ovome slučaju Kenges.

Početna je ideja filma div sastavljen od mnoštva ljudi, prema motivima ilustracije knjige Thomasa Hobbesa "Levijatan" iz 1651. godine. Div Levijatan ilustrira državu, a njegovi su sastavni djelići podanici te države. Zapanjuje izvanredna kompjutorska animacija, na razini najboljih svjetskih studija, ali još maštovitija i originalnija, izvedena raskošnim bogatstvom detalja i originalno stiliziranim verizmom. Očarava nas vrlo maštovito zbivanje, fantastično i fantazmagorično. Nižu se fantastični i monumentalni prizori starih građevina, ruševina, mostova, jaraka, kanala, kula...

Koliko možemo prodrijeti iza hermetizma prizora, događa se opće uskrsnuće ljudi, u novim nagim tijelima, ali ne uskrsnuće u Bogu ljubavi, već nekakvo Levijatansko. To je kao da u vječnosti s ljudima uskrsava i Država, ali ne obična, već nekakva idealna, Država kao takva, koja utjelovljuje bit svih država. Država koja na svojim barjacima strelovito izmjenjuje zastave svih zemaljskih država. Nijedna zemaljska zastava nije njezina, sva ih izmjenjuje, sve ih sadržava i sve transcendira. Ljudske glave koriste se kao podnožja za stupove Države, a oni ih drobe kao lubenice. Film završava plesom smrti, pali ljudi uskršavaju i dobivaju uniforme. I ptice na nebu oblikuju formaciju nalik velikoj ptici-Levijatanu.

Što simbolizira takva Država? Eshatološku državu, državu koja transcendira sve postojeće države, pa i sve što uopće postoji. Takva je totalitarna država. Država koja odumire i uskršava. Država koja umirući jača, kako je to već Staljin formulirao.

Smisao poruke ne predstavlja samo kritiku zemaljske i ljudske države, pa bila čak i totalitarna. Simbolika je, kao svaka prava simbolika, otvorena nedogledu. Mnogosmislena transcendentna Država, koja poprima strahotne oblike kada je predočimo kako transcendira ovo postojanje, i ovjekovječuje se kao eshatološka monstruozna groteska. Film velike poetske, religiozne i filozofske snage, često zaumno simboličan, pa ipak misterijski jasan. Ne samo najbolji animirani film ovog festivala, već njegov najbolji film uopće.

>[SADRŽAJ]<