VERITAS - br. 6/2006

>[SADRŽAJ]<

PRIČA

DIONICI DAROVA DUHA SVETOGA

Odlučio sam...

Tolikim lijepim uspomenama Dana nije mogla odoljeti. Zaplesala je, mahala rukama iznad glave kao i fra Zvjezdan i Ivan Pavao II, "otkačila se" tako da se i za nju, kao za Petra i sudionike silaska Duha Svetoga moglo reći: "Napila se slatkog vina!".


ANA PENIĆ

Sportska dvorana osnovne škole, u kojoj je fra Zvjezdan upravo odslužio svetu misu, tresla se u ritmu koji je on pjevanjem i pljeskanjem diktirao: "Odlučio sam slijediti Krista... Neću se vratiti nikada!"

Nadahnuti radošću, oduševljenjem, spontanošću prvih Duhova, svi sudionici ovog duhovskog "happeninga", a bila je puna dvorana, dali su oduška i duši, i tijelu, i emocijama u pjesmi, plesu, pljeskanju - onako, kako je jubilarne 2000. Rim pjevao, plesao, pljeskao i slavio Duha Svetoga, okupljen oko dragog pape Ivana Pavla II.

Dana, novinarka lokalnog radija susjednoga gradića, i sama je bila ponesena cijelim ugođajem. U trenu joj se tako poklopilo mnogo lijepih stvari: susret s fra Zvjezdanom kojeg se sjeća još sa studija, sjećanje na Rim i susret mladih na Tor Vergati, ali i sjećanje na Danu, imenjakinju koju je srela u Londonu.

Dana je bila njezina vršnjakinja koja je, odjevena u bijelu haljinu zatvorenu do vrata i s dugim rukavima, u danima njihove prve mladosti cijelu Europu šarmirala ljepotom, mladošću i ljupkošću, a pobijedila je s pjesmom "All kinds of everything reminds me on you".

Srele su se na jednom ovakvom karizmatskom susretu i malo razgovarale. Ona je danas suradnica Sestara milosrdne ljubavi Majke Terezije, udata i majka četvoro djece.

Tolikim lijepim uspomenama Dana nije mogla odoljeti. Zaplesala je, mahala rukama iznad glave kao i fra Zvjezdan i Ivan Pavao II, "otkačila se" tako da se i za nju, kao za Petra i sudionike silaska Duha Svetoga moglo reći: "Napila se slatkog vina!"

A nije! Dapače, taj je dan, kako je fra Zvjezdan preporučio, postila. Njena prijateljica Ilona, majka četvoro djece, nije mogla, a da je, barem pogledom, ne opomene.

I ona je pjevala. Ima prekrasan glas, ali je u iskazivanju emocija puno suzdržanija. Život ju je naučio da nikada ne otvori srce do kraja jer je uvijek postojala opasnost da ga netko, pa makar i nehotice, zgazi. Kad im se približila jedna od organizatorica ovog duhovnog spektakla u malom gradu s velikom sportskom dvoranom uz "šminkersku školu", Ilona je bila sigurna da će i ona raspjevanu i rasplesanu Danu pokušati primiriti. Kad ono...!

"Ne mogu vam reći koliko mi je drago što vas vidim. Obje. Sjećate me se? Ja sam Marina, iz Udruge udovica i roditelja poginulih i nestalih, a vi ste nam pripremili duhovnu obnovu, najprije u Crvenom križu, a potom kod isusovaca u Osijeku... Ovaj uz patra, što 'sređuje' tehniku, to je moj sin. Sjećate se, bio je uvijek sa mnom, jer djecu nisam imala kome ostaviti. On je sada bogoslov. Poslije mise i kad završi program predmolit će klanjanje pred Presvetim. Obično ostane dosta ljudi i tako završi oko ponoći."

Ilona i Dana slušale su bez daha ovu mladu ženu. Nju godine kao da nisu ni dotakle. Prepoznale su je kad im se predstavila, ali je trebalo nekoliko minuta da im se "vrati film" i da je stave u pravo vrijeme i prave okolnosti intenzivnog druženja.

Prije nekoliko godina odselila se s djecom i, malo po malo, u žrvnju života posve su je izgubile. Ostale su na klanjanju do kraja... I razmatrale kako je Bog maštovit, duhovit, nepredvidiv i zaista s onima koji ga ljube u svemu surađuje na dobro, kako ih uvjerava sv. Pavao.

   

Bila je još ratna 1993. godina. Premda iz okupirane Baranje više nisu prijetile iznenadne "opće opasnosti", jer tamo je bio UNPROFOR, rat se ipak osjećao u zraku. Bilo je proljeće i cvijeće je ukrasilo balkone, park i crkvu, no Dani i Iloni taj dan je bio crn.

Šok je bio potpun. Njihovu ideju da u župi organiziraju duhovnu obnovu za udovice i roditelje poginulih i nestalih hrvatskih branitelja župnik je hladno i posve jasno, bez "ali" i "možda" odbio: "Što vama pada na pamet? Nemam ja za to vremena. Uostalom, tko ste vi da tako nešto organizirate. Zna se tko o tome brine!"

One su mu pokušavale objasniti da upravo u tome i jest problem! Za njih se nitko ne brine! Ni Crkva, ni župa, ni lokalna samouprava, nitko! Država se brine za tijelo, ali za dušu? Nitko! Nije ih htio ni saslušati. Ipak, dao im je blagoslov da uspiju. Ako uspiju! Bez njega i crkvenih prostorija.


Bila je prva subota u lipnju. Velečasni je održao krasno razmatranje o Majci Isusovoj, supatnici i suputnici, ispovjedio je sve prisutne i poslije imao misu. Nakon toga svi su se spontano okupili u grupe i pričali o svojim životima. Dana je za svoj radio snimila "govor o opraštanju" mlade udovice koja je oprostila svima koji su prouzročili njenu patnju i patnju njene djece.


Nekoliko dana nisu mogle doći k sebi. Da ih se ovako "otepe" u Crkvi, zbog koje su na poslu bile ponižavane do nepodnošljivosti (Dana kao novinarka "javne ustanove", Ilona zbog svojih četvero djece, "što je tako primitivno"), sad je bilo bolno do suza.

Ipak nisu odustale. Znale su, Isus ima za njih rješenje. "Bacit će mrežu na drugu stranu". I, dosjetile su se. Pokušat će u Crvenom križu. Dana je tamo i tako bila gotovo svaki dan, kao novinar ili kao volonter (u komunizmu se to zvalo "aktivist"), Ilona je iz crkve poznavala sve zaposlene, kao i suprugu ravnatelja.

Najavile su se, došle, i u nekoliko rečenica objasnile što žele. Osoblje, uključujući i ravnatelja, bilo je oduševljeno!

Svi su oni poznavali udovice i roditelje poginulih, pogotovo nestalih, jer su im svakodnevno dolazili i u suzama pitali znaju li što novo i imaju li novih saznanja o mladićima koji su ostali možda ranjeni, možda zarobljeni, možda mrtvi, tko zna gdje.

Svi su oni doživjeli iskustvo ljudske nemoći pred misterijem patnje. Često su se osjećali bespomoćnima i znali su da njihove riječi nisu doprle do srca ovih patnika niti njihove ruke mogu zagrljajem utažiti žeđ za ljubavlju, prihvaćanjem i odgovorom na sve brojnija pitanja. Tu je bila potrebna božanska riječ i božanska utjeha. Pa i njima. I oni su se još osjećali i te kako iscrpljenima.

I tako... Crveni križ je pripremio prostorije, donirao kavu i sokove, Dana je dovela svog prijatelja, mladog svećenika, kapelana jedne "užarene župe" u Osijeku, Ilona je našla sponzore za domjenak, cvijeće i svijeće, a od kuće je donijela prelijepi Gospin kip.

I same su se iznenadile kako su im sva vrata bila otvorena i koliko im je ljudi htjelo na bilo kakav način pomoći. Kao da je sama ideja bila dovoljna da se srca otvore Suncu i pokaže sućut s onima koji su najviše propatili.

Bila je prva subota u lipnju. Velečasni je održao krasno razmatranje o Majci Isusovoj supatnici i suputnici, ispovjedio je sve prisutne i poslije imao misu. Nakon toga svi su se spontano okupili u grupe i pričali o svojim životima.

Dana je za svoj radio snimila "govor o opraštanju" mlade udovice koja je oprostila svima koji su prouzročili njenu patnju i patnju njene djece, uključujući vršnjake njezina muža, koji su u najkritičnijim trenucima pobjegli u Mađarsku, a sad se po gradu "šminkaju" u skupim autima. Bila je to Marina.

   

Dok su, pred Presvetim, slušale mladog bogoslova kako vodi meditaciju, u mislima su posložile sve kamenčiće Božjeg mozaika svojih života.

Bog je zaista nepredvidiv i duhovit. Možda je njihovo davno poniženje i omalovažavanje u župnom uredu bilo potrebno da jednom, "u svoje vrijeme", ovaj mladić, Marinin sin, prepozna glas Učitelja, osjeti koliko ga On voli i na posve jasan, premda neobjašnjiv način govori duši: "Ostavi sve i pođi za mnom."

Možda su njihove tadašnje boli, kao i boli njegove majke, utkane u njegovo radosno pjevanje uz fra Zvjezdana: "Odlučio sam slijediti Krista!"

>[SADRŽAJ]<