VERITAS - br. 6/2006

>[SADRŽAJ]<

UZORI

PLACIDO CORTESE - CRESKI KOLBE (17)

Stezanje obruča

Fra Placidovo gotovo konspirativno djelovanje oko spašavanja ugroženih Židova i ostalih žrtava Drugoga svjetskog rata, koliko je god bilo diskretno i daleko od očiju javnosti, ipak nije moglo izmaknuti uvijek otvorenim očima njemačke tajne policije, koja je sve više počela stezati okvir kretanja creskog fratra.


LJUDEVIT MARAČIĆ

Gotovo u isto vrijeme kada se Placidova djelatnost proširuje na spašavanje ugroženih Židova, on isto tako tajno surađuje u pothvatima skrivanja i prebacivanja savezničkih vojnika, uglavnom padobranaca iz srušenih bombardera, i spašavanja iz ruke neprijatelja. Iz posmrtnog odlikovanja koje je engleski admiral Alexander podijelio fra Placidu Corteseu, bjelodano proizlazi da je creski fratar svojim dobrim vezama uspio prikriti i prebaciti priličan broj ugroženih vojnika do savezničke baze na otoku Visu.

fra PLACIDO CORTESEU spašavanju ugroženih ljudi fra Placido se služio i jednim trikom, koji bi u normalnim okolnostima trebalo osuditi i proglasiti pronevjerom i kriminalom. Kao urednik popularnoga glasnika sv. Antuna, on je svakodnevno primao pisma čitatelja koji su se preporučivali u molitve i slali svoje slike da ih urednik položi na Svečev grob u bazilici sv. Antuna, kako bi im sveti zaštitnik posredovao milosti. Uostalom, ta je praksa i danas poznata u većim svetištima svijeta. Urednik p. Cortese po želji pošiljatelja slike je redovito stavljao na grob, da se ispune njihova iščekivanja, ali bi ih nakon nekoliko dana noću pokupio i pažljivo ih razvrstavao, birajući one koje su mogle poslužiti za pripremanje nužnih osobnih dokumenata osumnjičenih i ugroženih ljudi, u bijegu od smrti, u potrazi sa slobodom. Lidia Martini Sabbadin, franjevačka trećoredica u Padovi, prisjeća se kako je u ono vrijeme pomagala patru Placidu u njegovu radu oko zbrinjavanja ugroženih židovskih obitelji i prikrivenih savezničkih vojnika. Cortese bi joj u sakristiji bazilike sv. Antuna dao novac za put, a ona bi ispratila pojedine do sigurnije adrese, s krivotvorenim dokumentima i fotografijama. Dogovorena tajna šifra glasila je: "Treba nam dvanaest grančica", pa bi zajedno otišli na grob sv. Antuna, dok nije bilo puka u crkvi, pažljivo pregledali zahvalnice i fotografije koje bi mogle koristiti.

U prisjećanju ove starice i danas lebdi fra Placidov lik uvijek nekako okružen dahom umiljatosti, strpljenja i određenih namjera: "Izvanredan čovjek! Taj Placido Cortese, od braće sv. Antuna, bio je najvažniji organizator spašavanja ugroženih." A jedan članak, potpisan kraticama L. B., u listu "L'Ora del Popolo", odmah po svršetku rata, 1. kolovoza 1945. ističe potrebu upoznavanja javnosti s ovim opasnim djelovanjem ovoga divnog čovjeka: "Bilo bi vrijeme da naše informiraju savezničke vlasti o kolosalnom djelu, opsegom i trajanjem, koje je u prilog njihovih ratnih zarobljenika i padobranaca palih na naš teritorij… obavljao taj nestali svetac kojemu je odgovaralo ime patra Placida Cortesea."

* * *

U svojem odvažnom ali vrlo opasnom djelovanju spašavanja ugroženih, posebice židovskih obitelji, fra Placido nije želio uvlačiti svoju redovničku subraću, makar se rado služio njihovom spremnošću da pomognu, čak i onda kada im nije bilo sve jasno i razvidno. Tako imamo zapisano jedno dragocjeno, prilično duhovito sročeno svjedočanstvo redovničkog subrata, vršnjaka iz mladosti i školovanja, pred nekoliko godina preminulog p. Tarcisija Lupierija iz Pirana. "Pater Placido me vrlo toplo zamolio za jednu uslugu do koje mu je bilo jako stalo. Radilo se o jednom dobro svezanom paketiću. Što je sadržavao? Moju smrt, čudno? Pater Placido mi je pristupio predajući mi bombu, a to su bile putovnice i dokumenti, uz upozorenje: 'Pažljivo to sakrij i ostani miran za vrijeme putovanja, ne pružaj nikakva sumnjiva znaka i ni s kim ne razgovaraj.' Uvjeren sam da je p. Placido tog trenutka molio kako bi sve išlo prema našoj želji. Zahvaljujući ovom dobrom anđelu (p. Placidu), sve je dobro svršilo, ali uz mnogo straha. Dakle, ja, p. Tarcisio, nalazio sam se u 14,35 na padovanskoj postaji čekajući vlak koji iz Venecije dolazi u smjeru Torina. I evo, vlak je stigao. Sve do Milana ostao sam na hodniku, gotovo se ni ne maknuvši. I tu baš počinje sudbonosna drama. Na dnu hodnika opazio sam dva njemačka vojnika kako su počeli pregledavati dokumente. Gotov sam! Počeli su s kontrolom, a ja sam se privio uz prozorčić što se više moglo. Ponekad sam otvarao oči da vidim što se događa toga tmurnoga podvečerja. Neki su ljudi svojim ponašanjem prekidali tišinu toga slavnog popodneva. Nijemci su došli i do mene. Drhtao sam od straha i već sam gledao kako spremaju sprovod za moj ukop. A nije se ništa dogodilo! Jedan od dva esesovca pogleda me i ljubazno se osmjehne, možda zbog toga što sam nosio franjevačko odijelo. I tako je drama svršila bez teških posljedica. A čim sam istupio iz vlaka u Milanu, ljudima koji su me s velikom zebnjom čekali, predao sam bombu (putovnice i dokumente)."

Ponekad bi za slične usluge zamolio osobe koje mogu pobuditi najmanje sumnje, te npr. jedan petnaestogodišnji pomoćnik u tiskari Glasnika, Mario Gobbin, opisuje taj svijet ljubavi i solidarnosti prema ugroženoj braći: "Mogu ustvrditi da me je p. Placido više od jednog puta zamolio da neke osobe, ponajvećma strance prebjegle iz zatvora ili pristigle ni ne znam odakle, pratim u određena mjesta koja mi je pater naznačio. Govorio sam: 'Šalje me p. Cortese'. Upućivao me: Nikada ne razgovaraj s onima koje pratiš, a odmah kad ih smjestiš na određenu adresu, vrati se kući… Često je bio zabrinut. Jednom mu je izbjegla rečenica: 'Jadnici, nadajmo se da će uspjeti!'"

   

Postojala je još jedna skupina ratnih nevoljnika kojima je fra Placido priskočio u pomoć. Bili su to češki vojnici, koji su nakon raspada Čehoslovačke, kao pripadnici "Vojske vlade češko-moravskog protektorata", dakle njemačkih saveznika, poslani u Italiju, iz straha da se ne pridruže Crvenoj armiji, koja je imala sve više simpatizera u Češkoj. Oko 4.500 čeških vojnika našlo se tako u svibnju 1944. u sjevernoj Italiji, a kako su mnogi počeli dezertirati, za osvetu su preostali vojnici poslani da podižu obrambene bedeme prema rijeci Po, za slučaj probijanja tzv. "Gotske linije", koja je dijelila Nijemce od savezničkih trupa. Među ovima je vladala totalna zbrka, a kako je fra Placido govorio hrvatski jezik, s kojim se donekle može sporazumjeti i na češkom, sve je češće bio zamoljen da posreduje i pomogne u spašavanju odbjeglih čeških vojnika, što plemeniti fratar nije znao ni htio odbiti. U posvemašnjoj nevolji prihvatio se i te delikatne uloge posrednika između češke strane i talijanskih predstavnika otpora. I zbog toga će posmrtno Placido Cortese dobiti visoko češko priznanje.

   

"Evo, vidiš, umjesto da radi u Glasniku, on ide pohađati Hrvate i Židove", govorio je pomalo sažalno jedan Placidov subrat sugovorniku koji ga je pitao kamo to odlazi creski fratar natovaren paketima. Mnogi su već znali da fra Placido velik dio svoga vremena izdvaja za pomaganje ugroženih. No, sve do kapitulacije Italije i ulaska esesovskih trupa u sjevernu Italiju, fra Placidu nije prijetila neka ozbiljnija opasnost. Fašistički režim pratio je njegov rad u logoru, ali nije smatrao potrebnim intervenirati. Dovoljno im je bilo kontrolirati stanje i tek izdaljega se informirati. Fra Placida nisu nijednom zvali na informativni razgovor. Kada je u prosincu 1942. godine bio uhićen mladi student Carlo Declich, koji je surađivao u pomaganju interniraca iz Dalmacije i Crne Gore, među ostalim iz zapisnika se vidi da su ga ispitivali i o aktivnostima fra Placida Cortesea. Ali, čini se da nisu imali namjere intervenirati. Možda je kraj fašizma i tome pridonio.

No, kada su nacistički gestapovci preuzeli kontrolu unutarnjih pitanja Italije u svoje ruke, nisu više olako svoj plijen ispuštali iz vidokruga. Služili su se lažnim prijateljima da bi što više doznali i zahvatili što šire. U prosincu 1943., nekoliko mjeseci nakon njemačkog preuzimanja kontrole nad većim dijelom Italije, bivši jugoslavenski poručnik Snoj pokušao je uplesti u mrežu i jednoga Corteseova suradnika, povezavši ga s Placidovim djelom spašavanja savezničkih padobranaca, no ovaj se u posljednji čas dosjetio mogućoj klopki i s time upoznao creskog fratra, koji je dobro bio zapamtio lažnog prijatelja. Cortese je odmah s time upoznao šefa tiskare Carla Bolzonella, koji mu je često pomagao i u stvarima izvan dosega tiskarskih usluga: "Pazite, Carlo, mi smo izdani. Sjećate li se Snoja?" I dometnuo: "Ne otvarajte nikome, ništa ne dajte bez moje naredbe."

   

Ipak, još nije bilo dozrelo vrijeme za konačno stezanje obruča. Gestapovci su željeli dobiti što više informacija i što više ljude obuhvatiti konačnim obračunom, pa je i fra Placido još uvijek uživao relativni spokoj u samostanu koji je bio pošteđen i zbog svoje ekstrateritorijalnosti, kao vlasništvo Svete Stolice (i danas s asiškim svetištem sv. Franje i loretskim prošteništem Majke Božje predstavlja trolist svetišta koja izravno pripadaju Vatikanu, pa uživaju i politički imunitet ekstrateritorijalnosti, što su formalno poštivali i gestapovci).

Nacistički bijes u Padovi ne preže od krvavih obračuna, pa tako, samo u jednom danu, tragičnoga 17. kolovoza 1944., javno vješaju tri partizana, a šestoricu istog dana strijeljaju u logoru Chiesanuova. Jednog od njih, bio je to Luigi Pierobon, prija smaknuća ispovjedio je fra Placido, koji je tako bar duhovnom utjehom pokušao ublažiti prijetnju terora, a u isto se vrijeme osobno uvjerio u nevinost mnogih žrtava.

Ipak, creski fratar osjeća sve više neku osamljenost i zapuštenost, jer se većina subraće boji surađivati u ovoj zaista opasnoj djelatnosti, a neki ni ne slute o čemu se zapravo radi. U jednom trenutku takve napuštenosti fra Placido traži podršku svoje sestre Nine u Cresu, koju je posjetio u ožujku 1944. godine: "Nina, bar me ti nećeš prekoriti, nego podržati, a tvoje su riječi most bačen nad prazninu između duše i duše. Malene su naše duše, ali prikladne da se shvate."

Kao da naslućuje kraj života. U svojoj velikoj ljubavi bez granica, u ljubavi prema Bogu u braći, Cortese je ponudio pomoć i razdijelio sebe na sve strane, bez obzira na opasnosti i rizike, jer ljubav pruža najmoćniji anestetik protiv straha. I dalje preko mora šalje poruke saveznicima kojima spašava padobrance, izvlači još preostale sakrivene Židove iz gestapovskih mreža, pomaže izbjeglicama raznih slavenskih pripadnosti. Gestapovci, ipak, sve više i više stežu zamku u kojoj će se Placido uskoro naći.

>[SADRŽAJ]<