Ljubav - agape izražava predanje, život za drugoga, čovjekovo postojanje koje se daje, živi i rasipa za drugoga. To je nešto bitno, životno u čovjeku. Odgovora naravi čovjeka. Bog koji je ljubav stvorio je čovjeka. Bez ljubavi čovjek je bijednik, siromašan, jadan, jezivo usamljeno biće, on umire. Po ljubavi dolazi do svoje punine, postaje novo stvorenje, dionik božanske naravi.

Kad čovjek stvara bogove, zamišlja ih kao moć i snagu, kao sunce i izvor života. Prikazuje ih likovima životinja koje su snažnije, brže i više od čovjeka, kao sunce i mjesec kome pripisuju svoje postojanje.

Za filozofe Bog je ideja dobra (Platon), prvi pokretač, svrha svega (Aristotel). Ali Bog za njih nije osoba, pogotovo ne ljubav. "Da je čovjek savršen, ponovimo Platonove riječi, dostatan bi bio samom sebi, i ne bi imao potrebe ljubavi. Ima potrebu ljubavi jer je nesavršen i teži za savršenstvom." Bog ne može ljubiti, jer je savršen.

Kada filozofi gledaju u Bogu osobu, to je opet biće zatvoreno u svojoj punini, koje ne treba nikoga. Stoga ne treba i ne može ljubiti. Ako prihvaća stvaranje to nije očitovanje ljubavi već ledeno stvaranje svijeta kao što današnje potrošačko društvo proizvodi tolike predmete, ali ih ne ljubi. Ljubav je samo ljudska pojava. Za ljubav su potrebne bar dvije osobe. A Bog je jedan! Tako misle.

Bog nam se u objavi objavljuje kao ljubav. Sveto pismo ne kaže samo: "Bog je Duh" (Iv 4, 24), "Bog je Svjetlo" (1, 5), Bog je Istina, Život, već i Bog je ljubav. Ne kaže Bog da ima ljubav, pokazuje nježnost, dobrotu, blagost, u Bogu je ljubav, već: "Bog je ljubav", ponavlja apostol Ivan (1 Iv 4, 8.16). Božje biće je ljubav. Nije to neka slika, alegorija, metafora kao da je Bog duh, svjetlo, istina, već izriče najdublju stvarnost Božjega bića.

Bog se već u Starom zavjetu ukazuje kao ljubav, dok objavljuje svoje ime Mojsiju: "Jahve!" Što je htio Bog s tim imenom reći? Da on postoji dok su bogovi naroda ništa; da postoji za svoj narod, da je prisutan u svojem narodu; da je živi Bog, dok su bogovi pogana mrtvi; da je on onaj koji svemu daje postojanje, uzrok svega, dok su bogovi pogana tvorevine ljudi. Bog koji je nedostižan, neizreciv, nedostupan, a opet blizak svome narodu. Bog koji ljubi.

To će ime Bog sam objaviti Mojsiju u velikom bogojavljenju na Sinaju. Jahve prođe ispred njega te se javi: "Jahve, Jahve, Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću." (Izl 34, 5 s.)

Bog stvara jer je ljubav. Bog spašava Izrael, jer je ljubav. Ljubav milosrdna koja silazi, koja se brine za svoj narod, koja je prisutna u svom narodu. Ali ova ljubav postaje očita tek u objavi Isusa Krista.

Nije nas Bog ljubio samo tako da se nagnuo nad nas, već se i utjelovio za nas grešne ljude. Bog je dao "svoga Sina Jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni" (Iv 3, 16). I nije samo prešao pregradu stvorenog, čovječjeg utjelovljenjem već i pregradu ljudske patnje i smrti. Njega "Bog za nas grijehom učini." (2 Kor 5, 21) Svojom smrću poništio je grijeh i svojim uskrsnućem smrt je pobijedio.

U Kristu nam je zasjalo Božje lice. U njemu "Božje srce u naše je nakalemljeno. (sv. Augustin), "to je srce koje se žalosti" (Lk 7, 13), "koje plače" (Iv 11, 36), koje "traži vode da utaži svoju žeđ" (Iv 4, 7), koje "traži nešto za prismok" (Iv 21, 5). "Srce koje ljubi svoje ljubavlju neizrecivom, neuništivom, do kraja, i to potvrđuje što svoj život žrtvuje za svoje prijatelje" (Iv 15, 13).

U Isusu Kristu i u objavi Duha Svetoga otkrivamo da je Bog ljubav. Za ljubav se traži dvoje inače nema ljubavi. Bog nam se objavljuje kao Trojstvo: Ja i Ti u Ljubavi koja ih povezuje u jedno. Jedan Bog u tri Osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. U tom najdubljem otajstvu, neprodornom, u tom plamenu nedostupnom svjetlu i ljubavi, otkrivamo nešto od Božjeg bivstvovanja, a to je da je Bog ljubav. Stoga sva djela njegova, djelo stvaranja i djelo spasenja, samo su izljevi ljubavi njegovog Bića. Bog stvara, on nas otkupljuje, spašava, jer je ljubav. "Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan." (Rim 5, 5), "po kojemu se preporađamo na novi život, na život Božje djece" (Iv 3, 5). Ljubav nas uvodi u Božji život. "Tko ne ljubi, ne upozna Boga, jer Bog je ljubav." (1 Iv 4, 8)

Onaj koji ne upozna da je Bog ljubav, nikada neće upoznati Boga. Za njega će Bog uvijek biti nešto tamno, hladno, ledeno biće, neki tiranin i neumoljivi sudac, čak laž, hipokrizija, zlo!

Samo u objavi, u Utjelovljenoj riječi - Bogu, upoznajemo božje lice, upoznajemo Boga koji je ljubav, posebno u Raspetom koji se iz ljubavi prema nama predaje za ljude, dok smo još bili grešnici, neprijatelji njegovi.

Ljubav ostaje zato jedini Zakon i jedini raspoznatljiv znak Kristovih učenika: "Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubavi jedni za druge." (Iv 13, 34 s.)

Središnji Isusov navještaj je navještaj o Kraljevstvu Božjem (Mt "nebeskom"). To je srce i jezgra Isusova navještaja. Riječ u sinopticima (Mt, Mk, Lk) dolazi oko 70 puta, a u Ivanu samo dva puta. U ostalim novozavjetnim spisima rijetko se pojavljuje i nije jezgra apostolskog navještaja. To nam je veliki pokazatelj da shvatimo: što je to zapravo kraljevstvo Božje koje Isus naviješta?

Židovi u Isusovo vrijeme očekuju Kraljevstvo. Farizeji uče da će se mesijansko kraljevstvo ostvariti kada svi Židovi budu opsluživali do u tančine Zakon. Zeloti zamišljaju mesijansko kraljevstvo kao političko-religiozno i smatraju da ga mogu ostvariti oružanom borbom protiv rimske vlasti. Apokaliptičari očekuju kraljevstvo Božje na novim nebesima i novoj zemlji i ispituju znakove njegova dolaska.

Isus naviješta kraljevstvo Božje u kojem će biti uništene sile zla, ostvariti će se savršeno jedinstvo ljudi međusobno, puno spasenje, blaženo stanje i zajedništvo s Bogom. Isus govori da je ono već prisutno u njegovoj osobi i u djelovanju.

Naviješta više sadašnje Božje kraljevstvo nego buduće. Govori u slikama i prispodobama o Kraljevstvu. Vrijeme je "narativne kulture", kada se životna mudrost izriče u pričama, mudrim izrekama, poslovicama. Isus se uključuje u tu kulturu. Govori kako "zora Kraljevstva već puca, svjetlo se ukazuje" (Mt, 4, 21), "vrijeme žetve je tu" (9, 37), "smokva već baca svoje lišće kao najava mesijanskog vremena" (Mk 2, 22).

Isusova čudesa su znak da je kraljevstvo Božje već prisutno u svijetu. Isus ne čini čudesa samo iz samilosti prema ljudskoj bijedi, niti da bi posvjedočio svoje božanstvo, već da dokaže kako je kraljevstvo Božje nastupilo. Posebno izgonom đavla iz opsjednutih. "Ako ja po Duhu Božjem izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje." (Mt 12, 27)

Kraljevstvo Božje nije politička, nacionalna, ovozemaljska sila, ali nije ni čisto duhovna vladavina. Kraljevstvo Božje djeluje u svijetu, nije ravnodušno za povijest i čovjekovo djelovanje. Ne postavlja program društvenog uređenja, ali ono u korijenu mijenja političko-društvene nepravde, strukture koje čine čovjeka robom nekih ideologija, struktura, terora. Isus se obraća siromasima i grešnicima, onima koje je društvo odbacilo, s kojima i religija raskida, kao s carinicima, vojnicima, bludnicama.

Kraljevstvo Božje nije ljudsko djelo, ali čovjek mora sudjelovati u ostvarenju Božjeg kraljevstva. Bog nudi spasenje, i čovjek ga mora prihvatiti, opredijeliti se. I tada kraljevstvo počinje u njemu djelovati. Ono nije vidljivo, omeđeno na neko područje, već ono je zajednica, prisutna među ljudima. Čovjek kraljevstva surađuje na spasenju i dobrobiti vlastitoj i drugih ljudi.

Objava Kraljevstva je novi Božji zahvat, vrhunac Božje objave, najveći domet približavanja Boga ljudima. To je otajstvo, stvarnost, a ne prazno obećanje, iluzija, utopija.

Kraljevstvo Božje nije neka stvarnost izvan Isusa Krista, tuđa njemu, koja dolazi, već je on sam u svojoj osobi Kraljevstvo Božje koje prodire u svijet. Isusove riječi i djela naviještaju jedan novi svijet u kojem neće biti nepravde i mržnje, plača i boli, bolesti i smrti. Kraljevstvo Božje je Isusova osoba.

Isus nije sebe predstavio u nekoj definiciji, u nekim okvirima, shemama. Njegova osoba razbija sve okvire i sheme. On je više od proroka, više od Davida, od Salomona, više od Abrahama, više od hrama, više od anđela... Isus je ljubav Oca, Božja Riječ, on je Kraljevstvo Božje.

Apostoli će sve to otkriti tek nakon uskrsnuća u svjetlu Duha Svetoga. I apostoli neće naviještati dolazak Kraljevstva, već smrt i uskrsnuće, o proslavi Sina Božjega, koji nam je donio konačno spasenje i ostvario sve zahtjeve i želje čovjekove.

U tom svjetlu shvaćamo Isusove riječi: "neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide da je Kraljevstvo Božje došlo u sili" (Mk 9, 1), tj. u proslavi uskrslog Gospodina, u razaranju Jeruzalema. Propovijedanje o Kraljevstvu Božjem u svijetu i u Izraelu neće biti dovršeno do Kristove proslave (Mt 10, 25). "Neće uminuti naraštaj ovaj, dok se sve to ne zbude" (24, 34).

Kraljevstvo Božje je ostvareno u Isusovu vazmenu otajstvu. Prva Crkva naviješta ostvarenje kraljevstva: vazmeno otajstvo, Isusovu smrt i proslavu. Ali kraljevstvo Božje i dolazi i ono će se ostvariti u punini istom na svršetku dana, na Posljednjem sudu. Stoga navještaj Kraljevstva za nas mora biti trajna budnost, spremnost i pripravnost. Treba rješavati i vrednovati zemaljske stvarnosti u vidu svršetka i konačnog smisla čovjekova života. Zato i molimo: "Dođi kraljevstvo tvoje!"