Nakon izdaje u padovanskom Klaustru magnolija i otmice pred Bazilikom sv. Antuna, nije moguće ni danas točno rekonstruirati slijed događaja koji će vrtoglavo dovesti do smrti creskoga Kolbea. Bilo ih je u početku koji su mislili da je Cortese najprije odveden na preslušavanje u policijsko sjedište ovoga grada, ali većina danas misli, zbog važnosti ulovljenog plijena, da je fra Placido nakon tehničke promjene vozila, izravno prevezen u Trst. Takvu je sudbinu, premda je i njemu politika bila strana doživio i slovenski slikar Anton Zoran Musič, koji je također "zaslugom" prijatelja Fritza Werdnika uhićen, osam dana ranije od Cortesea, i preko Venecije transportiran u Trst, u Gestapovo sjedište na Piazza Oberdan. Ondje će dočekati i nakratko susresti creskog fratra, da bi potom Musič bio prebačen u Dachau, gdje je dočekao oslobođenje. Njegova su svjedočanstva preuzeta iz razgovora koji su s njim vodili mnogo kasnije tršćanski novinar Ivo Jevnikar (1982.) i Marco Coslovich (1997.)

No, prije toga valja razjasniti zašto je Cortese završio svoju Golgotu baš u Trstu. Ondje se, naime, nalazio njemački "Adriatisches Kuestenland" s apsolutnom kontrolom područja između Udina, Gorice, Ljubljane, Rijeke i Pule. Sve policijske poslove, a to znači političku, rasnu i protupartizansku represiju, vršile su esesovske snage, kojima je u to vrijeme bio na čelu tršćanski Slovenac Odilo Lotario Globočnik, fanatični pristaša Himmlerovih metoda i prokušani organizator masakra Židova u poljskim logorima odakle je, vjerojatno kao za nagradu, vraćen i premješten u rodno mjesto. Svoja prethodna iskustva mogao je sada potvrditi i dokazati i nad osumnjičenima i najčešće nevinim žrtvama iz ovoga područja. A ovamo je svakako spadao i creski fratar, Placido Cortese.

Susret slovenskog slikara Antona Zorana Musiča s Placidom Corteseom opisan je u novinskom prikazu koji je Janez Gregorc objavio pred nekoliko godina u Ženevi: "Slikar Musič mi je pričao kasnije u Dachau, a i nakon rata, da se, u početku nakon uhićenja, u gestapovskim zatvorima Trga Oberdan u Trstu, nalazio u ćeliji blizu o. Cortesea. Ćelije su se provjetravale jedino iz hodnika, te su se zbog toga mogli međusobno čuti. Pričao mi je o torturama i gladi koje je o. Cortese trpio. Lomili su mu prste, što je i sam vidio kad su se susreli u atriju Zimmera. Musič mi je također pričao kako je fratar stalno molio, poluglasno. Najviše ga se dojmila volja, čvrstoća i vjera maloga i krhkoga fratra, koji se nije predao i koji nije nikoga izdao."

Iz razgovora s Coslovichem doznajemo još neke pojedinosti koje je Musič uočio na fra Placidu: "Sjećam se da je u bunkeru Trga Oberdan bio jedan svećenik, neki pater Cortese iz Padove… Bio je gotovo dječak, mlad, vrlo dražestan, kojega su unutra izbatinali. To sam zapazio jer smo jednom prigodom zajedno bili prebačeni na kvesturu (koja se nekoć nalazila blizu crkve sv. Antuna na kanalu Ponte Rosso), gdje su nas sve fotografirali, i bio je to prvi put da vidim ovoga patra Cortesea, koji je imao cijela leđa…, na jakni je bila velika krvava mrlja. Istukli su ga. Bio je istaknuta ličnost."

A Ivo Janez Gregorc dopunja sjećanja na fra Placida: "Pater Cortese je bio strašno uništen. Batinali su ga, izudarali, u razderanoj odjeći, okrvavljena lica. Još i danas pred svojim očima vidim njegove izobličene prste, sklopljene kao u molitvi. Prepoznali smo se. On mi je ulijevao hrabrost, potaknuvši me da ostanem ustrajan, da se pouzdam u Boga i da nikoga ne odam."

Nove i osobito dragocjene podatke o posljednjim danima života i umiranja fra Placida, koji su dali dodatni poticaj da se krene u dublje istraživanje života i smrti creskoga fratra, iznijela je Adele Lapanje Dainese, rođena 18. veljače 1921. u istarskom Višnjanu. Ona je u pismu fra Placidovu subratu p. Fulgenciju Campello, iz Gorice 8. lipnja 1995. iznijela mnogo važnih detalja, te pismo prenosimo u cijelosti: "Dragi p. Campello! U ovom pismu ponavljam ono što sam vam bila rekla za susreta, 19. travnja protekloga, u crkvi sv. Franje u Padovi. Ujesen 1944. bila sam zatvorena u tršćanskom zatvoru 'Coroneo'. Kada su me pozvali na preslušavanje, prebacili su me u zgradu u kojoj je bilo sjedište njemačkih esesovaca (ta zgrada, karakteristična po svojim lukovima na pročelju, nalazi se na kraju samoga trga, a na početku uspona prema 'Coroneu'. To preciziram, budući da nisam iz Trsta, a uvijek sam mislila, to sam i vama rekla, da je ondje sjedište gradske uprave, koje se ipak nalazi na Piazza Unitá, uz more). Bilo nas je četvoro: ja, Maria Lazzari iz Padove i dva Hrvata. Mlađi od ove dvojice bio je brbljav i znatiželjan. U iščekivanju odveli su nas u podrum. Tu je bilo nekoliko ćelija, tri ili četiri kratke i uske krletke, s nekom vrstom otvora na gornjoj strani. Gospođa Marija se približila ćelijama pitajući za imena i tako je otkrila patra Cortesea. Glas koji je do nas iz te rupe dopirao bio je tanak, izmučen, odavao je mnoga trpljenja. Priznao je da ga svakodnevno podvrgavaju torturama. Vidjelo se da je bio jako iskušavan, gotovo pri kraju svojih snaga. Ipak, nije odgovorio ni na jedno izravno i ne baš prerazborito Marijino pitanje. Ja nisam razgovarala s njime. Dan kasnije, u zatvoru, javili su mi (povjerljivi talijanski čuvari) da je mladi Hrvat njemački špijun i da se zove Mirko, a da je drugi Hrvat kao partizan strijeljan baš toga jutra. Tjedan dana kasnije, opet zahvaljujući zatvorskoj tam-tam vezi, doznala sam da je pater Cortese upravo izdahnuo pod mukama, a da mu nisu uspjeli izvući imena suradnika.. Trebalo je to biti prvih dana mjeseca studenog 1944. godine. Ne pamtim datume, ali pamtim opće uvjerenje o toj smrti: mučenik ili heroj, već prema tome kako se promatra. Ne znam što su učinili s tijelom: možda su ga prenijeli u rižarnu sv. Sabe, žalobno mjesto poznato u Trstu po tome što su se tu vršila strijeljanja i spaljivanja. Dragi oče, ponavljam ono čega sam bila svjedokinja i što sam, mislim, jedina preživjela. Maria je deportirana u Njemačku i nije se vratila. Moj muž, tada moj zaručnik, umro je 1981. godine, a bio je također u ono vrijeme zatvoren u 'Coronesu', te je i on isto tako odmah doznao za strašan svršetak patra Cortesea."

U svojemu kratkovjekom trajanju života fra Placido je brižno čuvao, kao dragocjeni polog, sva povjerenja i tajne onih koji su se borili protiv zla, za slobodu i dostojanstvo svakoga ljudskog bića. I nije se predao niti izdao nikoga, pa ni pod strašnim mukama i prijetnjom smrti. Njegov izdajica, "brbljavi i znatiželjni" Mirko, čovjek naše krvi, vjere i jezika, stekavši veliko povjerenje creskoga fratra, poput Iškariota Jude, pojavljuje se opet i pri kraju Placidova života. Nije doista jasna njegova uloga pri ispitivanju i preslušavanju osumnjičenog prijatelja u Trstu, ali smo slobodni misliti da je i ovdje pokušao prodati dio povjerenja koje je možda preostalo nakon Placidove spoznaje da su ga izdali prijatelji. Nije nam isto tako poznat ni njegov svršetak i nestanak s javne pozornice zbivanja, a neki kasniji dokumenti samo spominju nekoga Mirka u padovanskom zatvoru koji je ispaštao svoju bliskost s nacističkim režimom. Možda se radi baš o prijatelju i izdajici creskoga Kolbea.

Što se tiče same Placidove smrti, nema pouzdanih naznaka kada se to i kako točno dogodilo. Slovenski pukovnik Vladimir Vauhnik, svojevremeni suradnik Placidov u Padovi, kad je uočio opasnost u kojoj se nalazi, prebjegao je u Švicarsku, odakle se 1948. otisnuo u Argentinu, poput mnogih slovenskih i hrvatskih političkih emigranata, gdje je umro 1955. godine. On je na njemačkom jeziku ostavio zanimljiv rukopis, koji je kasnije u Argentini i objavljen na slovenskom jeziku. Tu spominje i jezovitu smrt svojega prijatelja fra Placida, o čemu ističe samo kratku i stravičnu zabilježbu: "Fratru su gestapovci iščupali oči, odrezali jezik i živa zakopali." Bila je to njihova kazna što nije htio progovoriti o onome što je vidio.

Placidovu šutnju na ispitivanju, kada je bio u silnoj kušnji da pod mukama i prozbori, ističu brojni svjedoci. Placidov prijatelj Vojko Arko napominje: "Unatoč poznatim neljudskim torturama njemačke policije, naš je prijatelj dobro izdržao i nije odao ništa što bi nas moglo kompromitirati." A za svoje uhićenje, koje je uslijedilo nekoliko tjedana nakon one izdaje u Klaustru magnolija, Arko izrijekom kaže da je to bilo plod puke slučajnosti.

Spomenuti Carlo Declich u svojim razgovorima o fra Placidu dodaje da je od dva hrvatska svećenika doznao za herojski svršetak patra Cortesea, "koji nije progovorio za vrijeme ispitivanja".

Adele Lapanje Dainese u svojem krunskom svjedočanstvu o posljednjim danima života i umiranja fra Placida u Trstu zaključuje da se radi o heroju ili mučeniku, već s kojega se gledišta motri i pristupa. Radi se dakako o komplementarnom smislu pojmova. Creski Kolbe je doista bio i istinski heroj otpora, ali i autentični mučenik-svjedok kršćanske ljubavi. Jer da toga nije bilo u njegovu srcu, teško bi bilo shvatiti toliku zauzetost za braću u nevolji.

Nedavno se na stranicama poznate katoličke revije "La Civiltá Cattolica", koju uređuju i izdaju talijanski isusovci, pojavio uvodni članak u kojemu se autor osvrće na slične pojave u suvremenijoj povijesti Crkve: "Da bi se moglo govoriti o mučeništvu u strogom smislu, od strane progonitelja mora postojati namjera i volja da se bori protiv kršćanske vjere i da dosljedno tome uništi one koji ne priznaju i koji odbijaju odricanje od nje: to znači da motiv zbog kojega se jednoj osobi određuje smrt mora biti mržnja protiv vjere ili neke kršćanske kreposti koja je usko vezana uz vjeru, kao što su ljubav, pravda, obrana čistoće. Tako je mučenik ne samo onaj koji je ubijen iz mržnje prema vjeri, već i onaj koji je izvršio čin ljubavi, zato što je branio i obranio pravdu, zato što se odupro onome koji je počinio ili počinja tešku nepravdu prema slabima, siromašnima, nevinima, nesposobnima da se brane." (Ožujak 2000., 112)

U svjetlu ovih tvrdnji čini se da je danas otvoren put pokretanju i sretnom zaključenju postupka uzdizanja creskog fratra na čast oltara, premda taj hod sigurno nailazi i na mnogo očekivanih teškoća i otpora. No, prije toga trebalo je proći pedesetak godina "prokletog zaborava", koji je gotovo zaprijetio i fra Placidovoj smrti i skončanju da budu izbrisani iz sjećanja…