VERITAS - br. 10/2006 |
>[SADRŽAJ]< |
|
U MALO GODINA PUNO ŽIVOTA Život u Bogu - put do svetosti Tko govori o nebeskim stvarima, mora nebeski i živjeti; ako želi, i mora, u srce grješnika uliti i u njemu gajiti skrušenost, prije mora sam u sebi gajiti prijezir prema svjetovnim i suvišnim stvarima, mrtviti čuvstva, čuvati osjetila, prakticirati kreposti, živjeti čisto, biti milosrdan i očinski. Život se svetaca pismeno prenosi kasnijim vjernicima da bi se… uvijek i u svemu slavio Gospodin i da bi im se pružio primjer kršćanskog ponašanja i poticaj da napreduju u žaru pobožnosti. ZVONIMIR ZLODI Životni put sv. Antuna Padovanskog bio je prilično kratak. Po općem mnijenju rođen je 1195. godine, prema prastaroj tradiciji 15. kolovoza, na dan Velike Gospe, i posve sigurno u portugalskom gradu Lisabonu. Umro je u Padovi, zapravo u tadašnjem mjestancu Arcelli pokraj Padove, danas njezinu predgrađu, 1231., u predvečerje 13. lipnja. Pokopan je u Padovi, na mjestu gdje je s vremenom njemu u čast podignuta velebna bazilika. Kako je pri koncu svoga života u Padovi boravio, djelovao i bio pokopan, a osim toga se od tamo širila i njegova slava i štovanje nakon njegova proglašenja svetim već 1232. god., dobio je i naziv "Padovanski". Budući da nije poznat točan datum njegova rođenja, ne znamo je li umro s navršenih trideset i šest godina života ili tijekom trideset i šeste godine. Svakako, dosta brzo, tako da je njegov životni put bio doista, pa i za ondašnje prilike, vrlo kratak. A ipak, kakvu je i koliku svetost u tako kratkom životu postigao i kakvu i koliku djelatnost razvio! Teško je - ako ne i nemoguće, bar u potpunosti - prodrijeti u tajne čovjekove duše. "Tko od ljudi zna čovjekove tajne, osim čovječjega duha koji je u njemu?", pita sv. Pavao (1 Kor 2, 11). Tako je i sa svecima, ako ne još i teže. Tko će znati nutarnji, duhovni život sv. Antuna Padovanskog? Njegov život s Bogom i u Bogu? Njegovo predanje njemu i njegovo sjedinjenje s njime? Njegovu prisnost s Isusom, koji mu se pred kraj života ukazao i kojega je primio na svoje ruke? Njegovo stalno odricanje sebe da bi živio samo za Boga? Njegove žrtve, molitve i uzdahe, u prvom redu za sebe a onda i za sve, naročito za siromahe, bijednike i obraćenje grješnika? To više što je bio, kao uostalom i svi istinski sveti ljudi, duboko ponizan, pa nije isticao, nego je štoviše prikrivao svoje vrline i milosti Božje? Može se sigurno reći da se, kao duhovni sin sv. Franje i u njegovu duhu, smatrao "najvećim grješnikom na svijetu". Dakako, svoju svetost ipak nije mogao sakriti, ona je bila očita, te su i sama padovanska djeca prigodom njegove smrti počela uzvikivati po ulicama: "Umro je svetac, umro je svetac!" Danas je ta njegova svetost poznata i priznata u svekolikom Božjem narodu, u sveopćoj Katoličkoj crkvi, a donekle i izvan nje. Na temelju čega je poznajemo i priznajemo? Njegovi suvremenici mogli su je vidjeti svojim očima, a nama je to, naravno, moguće tek po zapisima koje nam ostaviše razni biografi nakon njegove smrti. Jedan je od njih bio i njegov suvremenik, po svoj prilici i očevidac njegova života, a njegov je životopis napisao samo godinu-dvije poslije njegova svetog preminuća. Na žalost, iako znamo da je to bio franjevac, Antunov redovnički subrat, ne znamo za njegovo ime niti išta drugo. Njegovo se djelo, životopis, po prvoj svojoj riječi jednostavno naziva "Assidua" (ta riječ ima više značenja, no ovdje je možemo prevesti sa "uporno" odnosno "upornim": "Upornim molbama moje subraće bio sam potaknut…"). Kao prvi životopis i pisan od Antunova subrata uskoro nakon njegove smrti, izvorni je i temeljni životopis svim kasnijim biografijama, u prvom redu onima koje su pisane do XIV. stoljeća. Potrebno je uzeti u obzir i te životopise, pogotovo jer tu i tamo nadopunjuju "Assiduu". Pisani su, uostalom, prema još uvijek živoj predaji i, kako ističu sami autori, nakon savjesnog istraživanja i proučavanja Antunova života. Ovima se može nadodati i "Knjiga čudesa" ili "Cvjetići sv. Antuna", djelce objavljeno oko 1350. (prevedeno i na hrvatski 1995. god.), jer i ono može nešto kazati o karakteru i vrlinama Antunova svetačkog života (moćni njegov zagovor kod Boga, ljubav prema potrebnima, suosjećaj sa siromašnima i nevoljnima…). Napokon, moraju se uzeti u obzir i Antunove "Nedjeljne i blagdanske propovijedi". Prve je pisao 1229-1230., a druge završio 1231. Budući da u njima govori i o raznim krepostima i načinima evanđeoskoga, svetačkog života, može se i iz njih mnogo toga zaključiti o njegovu evanđeoskom, svetačkom životu. Sam on, uostalom, kaže u svojim propovijedima: "Tko govori o nebeskim stvarima, mora nebeski i živjeti; ako želi, i mora, u srce grješnika uliti i u njemu gajiti skrušenost, prije mora sam u sebi gajiti prijezir prema svjetovnim i suvišnim stvarima, mrtviti čuvstva, čuvati osjetila, prakticirati kreposti, živjeti čisto, biti milosrdan i očinski." Ne pada nam ni na pamet da on nije tako živio i radio. No o tome, o njegovim propovijedima, više u 2. dijelu, kada bude govor o njemu kao "evanđeoskom naučitelju". Prvi životopis o sv. Antunu, "Assidua", već u prologu kaže: "Život se svetaca pismeno prenosi kasnijim vjernicima da bi se… uvijek i u svemu slavio Gospodin i da bi im se pružio primjer kršćanskog ponašanja i poticaj da napreduju u žaru pobožnosti." Na početku svoga javnog djelovanja Isus kaže, gotovo uzvikuje: "Obratite se i vjerujte Evanđelju!" (Mt 1, 15). Drugim riječima, napustite svoj dosadašnji grješni život, pokajte se, i činite sve što vam navješćujem, a to, u biti, znači: posvetite se i spasite se! Ne živite za ovaj prolazni život, nego za vječni život u nebu, kod Gospodina i s Gospodinom! To je srž Radosne vijesti (naravno, uz Isusov otkupiteljski čin na križu i njegovo uskrsnuće) radi koje je Isus, Sin Božji, došao na ovaj svijet i koju je objavio i navijestio svim ljudima na ovoj našoj Zemlji. Sv. Antun Padovanski jedan je od onih koji je tu Radosnu vijest svim srcem prihvatio, po njoj savršeno živio, i ne samo sam postigao vječno spasenje nego je i mnoge svojom svetošću i djelima doveo do istoga vječnog spasenja. Sv. Antun je doista "evanđeoski
čovjek". O tome svjedoči njegov sveti život, što i ne znači drugo nego savršeno
živjeti po Evanđelju, po Isusovoj Radosnoj vijesti. O tome i želimo govoriti u
ovom prikazu njegova svetačkog života. LJUBAV JE DRUGO IME ZA BOL Most
Svećenik je pohađao bolesnike i nju. Često.
Bilo mu je lakše u kući bolesnika koji su nagriženi bolešću i godinama. Osjećao
je strah u suočenju s mladom ženom. Ona je znala što gubi, nesigurna u ono što
dolazi, jer dolazi prerano. Pomisli da je najbolje šutjeti i moliti. Nije smjela
osjetiti nesigurnost i nemoć da objasni tajnu patnje i Boga koji se naziva
Ljubav. Govorio je o sjemenu i klasu, o Kristu koji je umro za nas, o njegovoj
ljubavi prema čovjeku i Ocu. SLAVKO VRANJKOVIĆ
"Samo vjerom gradimo most od zemlje do vječnosti, svijetli luk do neba, a on
opet i iznova pada, nikako da se spoji nad ponorom smrti, s polovinom mosta koji
raste s druge obale." Čuo
je to u Crkvi. Uznemiren. Nije im do kraja shvatio smisao, još manje svrhu. Sve
mu se to pričinilo kao uzaludan napor da se prijeđe granica. Nesiguran.
Netom, prije nekoliko mjeseci, izgubio je sina, a sada, od svega i nakon svega,
razboljela se i žena. Prepukla od tuge.
Svjetlo na njezinu licu. Obasjana u polutami sobe izgledala je kao da je sišla s
Caravaggiova platna. Tople tamne sjene u kosi naglašavale su anđeosku bjelinu
lica i mali madež na gornjoj usni. Učini mu se da spava. Primjetni trzaji
poluzatvorenih očiju odavali su nemiran san i bolest koju je nosila.
"Umro bi' za tebe", ponavljao je uznemiren, "da ti moja smrt može vratiti
zdravlje. " Otvorila je
oči. Sjale su kao dvije nemirne žeravice. U njima se ogledavalo svjetlo noćne
lampe. "Probudio sam te.
Strah me da te ne izgubim", prošapta nježno vlažeći vlažnom maramicom njezine
ispucale usne. Šutjela
je. Soba je mirisala na lijekove i jorgovan.
"Nisam ni spavala", oglasi se s mukom. "Pokušala sam moliti. Sve sam zaboravila,
i riječi i molitve. Sve! "
"I patnja ti je molitva", reče. "Ti si me tako učila kad je naš sin bio na
umoru." "Vjerujem da je
tako", prošapta. "Tako bi trebalo biti. Misli mi lutaju. Nikako da ih skupim, da
se usredotočim na vas koji ostajete. Prepustim se nemoći i tonem, tonem u meke
jastuke, maglu, ponor. Slušam: cijeli dan i jučer pada kiša. Moje su oči izvori.
" "Popij vode." Htio je
prekinuti njezino kazivanje, vratiti joj vedrinu.
"Ništa se nije promijenilo to što si u krevetu, a mi sami. Marija kuha. Na tebe
je. Ivan se vraća kući odmah nakon škole. Pomaže mi. Kaže da je zaljubljen.
Molim te, zamisli, on više nije mali mamin dječak, on je…"
"Odrastaju bez mene i moje pomoći, savjeta", prekinu ga u kazivanju. "Djeci ću
napisati neke opomene, savjete, da kad me ne bude…"
"Dovoljno si učinila za njih i činiš. Slušam te noću dok moliš. Misliš da
spavam? Zatomljujem plač i molim s tobom. Potiho. Možda je ova bolest trebala da
nađeš vremena za mene, da mi…"
"Bio sam razasut u stotine stvari i poslova. Oprosti!"
"Opraštam, naravno. Koliko smo
godina zajedno, a zaboravio si datum moga rođenja, našeg vjenčanja. Sada mi
donosiš cvijeće." "Brinuo
sam se, radio, novce donosio, gradio", odgovori. U glasu mu se nazirala srdžba.
"To je dobro, ali bih voljela
da si više bio sa mnom i djecom, kao sada, u bolesti." Dugo su šutjeli rukom u
ruci. Njezine su bile hladne. Imala je pravo. Ni sada, dok je drži za ruku, nije
siguran koja je boja njezinih očiju.
"Da bar načas možeš pobjeći od sebe i svojih misli, odmoriti se, bilo bi ti
lakše. Ne brini se za nas. Što nam nedostaje osim tebe?" Govorio je dugo i brzo
ne bi li joj oduzeo priliku da progovori. Bojao se da ga ne podsjeti na propuste
koje je u posljednje vrijeme htio nadoknaditi.
"I jutros sam našla jorgovan na jastuku", reče. "Hvala ti. Voljela sam cvijeće.
Je li to zakašnjela nježnost?"
"Nije! Ne govori o sebi kao da si nekadašnja", procijedi kroz suze. "Postoji
nada. Mnogi su se zauzeli da te prime u kliniku, u Padovu, a tamo presađuju, a
tamo je sveti Antun zagovornik, i naš zemljak Leopold."
Osjeti njezinu ruku na usnama. Zašuti. "Ima li smisla nadom tješiti beznadne,
zdravljem i čudom bolesne?", pomisli.
"Kad ozdravim, ako ozdravim, zajedno ćemo u Baziliku zahvaliti Bogu i Svecu."
"Jedva čekam taj dan!", reče.
"Sve ove godine, od kad nam se sin razbolio, umro, do sada, nudim ti samo
nevolju. Imaš ženu kao da je nemaš. Ne zaslužuješ to ni ti ni djeca. Žao mi je
što ti nisam pružila više."
"Zar mi nisi darovala najbolje godine, djecu, ljubav? Meni, nama, nije ništa
teško kad te volimo!"
"Tako si pažljiv i dobar. Ljubav je, kažu, drugo ime za bol. Zbog toga se
osjećam lijepom i kad sam ovakva, nikakva, bolesna."
"Smiri se! Da te nemam, oko koga bih ruke ovio?"
Digao se naglo da mu ne primijeti suze. Osjeti nesvjesticu. Uokolo njega soba,
predmeti, slike pokojnih roditelja i crnim florom označena slika mrtvog sina,
koloplet živih i mrtvih kao na freskama Vincenta od Kastva. Bolest je došla
nenadano, iznenada, kao što zlo dolazi. Uzroci su bili mnogi, uključujući mnoge
životne nedaće. Tek su nedavno ugasili svijeću ispred slike pokojnog sina.
Gorjela je osvjetljavajući njegovo lice. Činilo im se, kad bi god otvorili vrata
njegove sobe, da ih pozdravlja pogledom i zagonetnim smiješkom mlada čovjeka. I
na grobu su gorjele uz svježe cvijeće koje je donosila svaki dan.
Tih mjeseci dobila je otkaz. Više od dvadeset godina rada otišlo je u nepovrat.
Osjećala je umor. Groblje joj se pričini svakim danom dalje. Imala je, počesto,
neodoljivu želju da zagrli križ i ostane na grobu zauvijek. Trebali su je živu
živi. Bolest je napredovala. Svaki novi dan bivao je mučniji i teži. Povraćala
je osjećajući bol u trbuhu, mučninu, glavobolju, temperaturu. Nakon učestalih
pretraga rekoše: "Hepatitis C". U njoj se srušilo nebo.
Na povratku iz bolnice navratila je u crkvu. Tražila je smirenje kao i toliko
puta ranije. Lutala je pogledom od Svetohraništa do kipova na zidu. Tražila je
zaštitu. Uplakana. Izašla je iz polutamne crkve smirenija. Dan je pozdravi
svjetlošću. Da ne padne u očaj, čitala je na nagovor svećenika Bibliju.
Prepirala se s Bogom poput Joba patnika. "Što sam učinila loše da me tako
kažnjavaš?" Muža je mukom
privela vjeri, a on je nakon sinovljeve i njezine tragedije gubio pouzdanje.
Svećenik je pohađao bolesnike i nju. Često. Bilo mu je lakše u kući bolesnika
koji su nagriženi bolešću i godinama. Osjećao je strah u suočenju s mladom
ženom. Ona je znala što gubi, nesigurna u ono što dolazi, jer dolazi prerano.
Pomisli da je najbolje šutjeti i moliti. Nije smjela osjetiti nesigurnost i
nemoć da objasni tajnu patnje i Boga koji se naziva Ljubav. Govorio je o sjemenu
i klasu, o Kristu koji je umro za nas, o njegovoj ljubavi prema čovjeku i Ocu.
"Okrutan je taj vaš Bog koji traži da mu patnjom i križem Sin da zadovoljštinu
za grijehe." "Ti to ne
razumiješ dragi", oglasi se bolesnica. "Sve ima mjesto, pa i patnja, u Božjem
planu." "Nije on umro da
bi dao zadovoljštinu Ocu. Kad je sve učinio da ljude uvjeri u ljubav Očevu i
svoju, a nije uspio, htio je smrću pokazati koliko nas voli. Prihvatio je patnju
da patnicima osvijetli put. Uskrsnuo je da bismo i mi imali nadu sjemena i novih
klijanja." Svećeniku su drhtale ruke dok je govorio.
"Tko bi mu vjerovao da nije otišao na križ. Ljubav se pokazuje veličinom žrtve
koju netko podnosi za svoje."
"Sjetila sam se razgovora majke Terezije i one bolesnice kad joj je rekla da je
Bog ljubi, da su bolovi njegovi poljupci." A ova odgovori: "Recite mu da me više
ne ljubi." Šutjeli su.
Plamen se nemirno poigravao na križu dajući mu privid života.
"Patnja nije prokletstvo", zaključi župnik.
"Dakako da nije kad drugi pate!"
"Bila bi to nepravda da nema vječnosti."
"Toliki nevini trpe u sadašnjosti. Što oni imaju od vječnosti koja je
neizvjesna? Kako Bog može dopustiti zlo?"
"Ako i dopušta zlo zbog slobode čovjekove, on nije uzrok zla."
"Mislim, prema svemu sudeći, da nas je zaboravio."
"Nismo li mi njega zaboravili u dobru, a kad je teško, mislimo da je on nas
zaboravio?" "Je li vjera
odgovor na svako pitanje, na svaki problem?", upita bolesnica.
"I jeste i nije. Bog je dao ljudima razum i volju da neke probleme riješe sami.
Vjera im daje snagu!"
"Može li poraz biti pobjeda?"
S Kristom da! Sigurno može!"
Molili su, zavjetovali se, postili. Neki su sumnjali da Bog, kod tolikih
bolesnika u svijetu, želi riješiti baš njezin problem.
Kao što dolazi nesreća, tako i sreća dolazi. Iznenada. Izdaleka ih pozdraviše
krovovi grada i velike kupole na obzoru. Anđeo se, na najvišem tornju, okrenuo
prema njima. Životna
drama se nastavila. Liječnici su govorili o mogućem odbacivanju stranog tkiva, o
postoperativnoj krizi.
"Možete je vidjeti samo načas, kroz staklo. U komi je."
Nije znao sve molitve, a želio je moliti. Ono što je mukom naučio, zaboravio je
od šoka. Djeca su gledala široko otvorenih očiju. Nijemi. Nisu gubili nadu.
Pozvali su ih kao što se poziva na posljednji oproštaj. Ništa nije vidio od
suza, ni bjelinu kreveta, prikopčane aparate, osoblje. Gledao je njezino lice,
blijede ruke, svezane. Pričini mu se da su sputali krila golubice da ne poleti.
Pruži ruku. Osjeti meki dodir njezinih prstiju. Sve riječi koje je mislio reći,
sva nježnost na pragu "Velikog putovanja", ostale su neizrečene. Sve se svelo na
poljubac. Ozdravila je
nakon dugog liječenja zahvalna liječnicima i Svecu. Bazilika ih primi otvorenih
vrata kao mati. Redar im zabrani unijeti veliku zapaljenu svijeću. Ugasiše je.
Srca su gorjela molitvom.. |
>[SADRŽAJ]<