VERITAS - br. 10/2006

>[SADRŽAJ]<

PRIČA

PROLJEĆE 2004. - PROLJEĆE KOJE TRAJE

Rocca di Papa

Tijekom svoga studentskog i laičkog, apostolskog života susreo je tisuće, desetine tisuća, bezbroj, ustvari, lica, ali ni jedno mu nije tako "sjelo na dušu" kao lice djevojke koja blago i strpljivo odgovara na pitanja zbunjenih studenata s različitih kontinenata. I jedno i drugo su počeli shvaćati da im je sve ljepše kada su zajedno, da su im zajednički trenuci sve kraći i da si imaju toliko toga reći, a ne stignu.


ANA PENIĆ

Horizonti

Sve je već bilo viđeno. Na ovakvim skupovima bio je već bezbroj puta. Njegove organizacijske sposobnosti, još u ranom mladenaštvu, zamijetio je o. Božidar, koji mu je povjeravao najodgovornije dužnosti u udruzi "Euharistijski pokret mladih". U ime tog pokreta je upravo na Međunarodnom kongresu mladih pod naslovom "Mladi i sveučilište" bio zadužen za normalno organiziranje predavanja i izvanastavnog vremena u ime oko 2,000.000 članova ove Udruge iz cijeloga svijeta. U sjećanju mu je ostao neponovljivi doživljaj susreta mladih s papom Ivanom Pavlom II., jubilarne godine 2000. Bio je zadužen za organizaciju hodočašća "Horizont", od Akvileje do Rima, kad je i sam, s mladima iz mnogih zemalja, u tjedan dana prepješačio 150 kilometara. Ni štandovi, ni gužve u centru za prihvat sudionika iz 90 zemalja nisu mu bili novi. Jedan je detalj ipak bio poseban: lice i ljupkost mlade djevojke, koja je u ime organizatora, Međunarodnog centra za mlade Sv. Lovre, koji djeluje pri Vijeću za laike, bila za štandom. Tom licu, tom pogledu, toj ljupkosti jednostavno se nije mogao oduprijeti. Tijekom svoga studentskog i laičkog, apostolskog života susreo je tisuće, desetine tisuća, bezbroj, ustvari, lica, ali ni jedno mu nije tako "sjelo na dušu" kao lice djevojke koja blago i strpljivo odgovara na pitanja zbunjenih studenata s različitih kontinenata, iz različitih kultura, na različitim jezicima, a vrlo uspješno komunicira, blagošću i osmijehom i s onima koji loše ili jedva govore bilo koji od svjetski priznatih jezika (engleski, njemački, francuski...)

Proljeće 2004.

Svakom stankom između predavanja, pa za ručak, pa u poslijepodnevnom odmoru za kavu (koju je on nazvao "hrvatskom kavom", koja traje toliko koliko ima tema za razgovor), pa nakon večernje mise, koristio se da bude s djevojkom o kojoj nije znao ništa, a po cjelokupnom izgledu reklo bi se da je Poljakinja.

Nije bila. Bila je Talijanka, iz Bergama, pored Milana, najmlađe, osmo dijete mjesnog učitelja i majke, domaćice i čuvarice brojne obitelji. Stjepan je, s druge strane, Hrvat iz slavonskog gradića, opjevanog u narodnim pjesmama, najmlađi od troje djece, koji je ostao bez oca u dvanaestoj godini... Njezin krivudavi životni put vodio je od odbacivanja Boga u pubertetu do ponovnog, intenzivnog i prelijepog druženja s Isusom, kojeg je dušom dotakla na susretu mladih u Parizu (1997.) na kojem je bio i Stjepan, ali se tada, između stotina tisuća mladih nisu upoznali, premda postoji mogućnosti da su se, negdje, u prolazu, i susreli. Ona je tada, u Parizu, upoznala i srcem prihvatila katoličku zajednicu "Emmanuel", koja joj je iz korijena promijenila život. Zavoljela je Boga, pjesmu, meditaciju, molitvu, rad s mladima, davanje sebe za spas tijela i duše drugoga, pogotovo mladog čovjeka. Rad u zajednici "Emmanuel" "nakon gora i godina" (kako u jednoj pjesmi kaže Ivan Golub) doveo ju je u Rim, gdje je dobila stalno zaposlenje (po struci je magistrica likovne umjetnosti) pri Vijeću za laike. Izmedju ostalih kardinala, koji su dolazili u njihov Centar (Međunarodni centar za mlade Sv. Lovre) bio je i kardinal Ratzinger. Plijenio je svojom jednostavnošču, suzdržanošću, urođenom stidljivošću s jedne strane, jer takvih se ljudi ne možeš bojati, dođe ti više da ih zaštitiš, a s druge strane jasnoćom izlaganja, teološkim bogatstvom i ljubavlju spram Boga, Crkve i mladih. Nikoga nije mogao ostaviti ravnodušnim. Bio je suprotnost šarmantnom, dragom i otvorenom Ivanu Pavlu II., ali su njih dvojica na mlade vjernike imali isti učinak, kakav ima dragocjeni zlatnik: dvije različite strane medalje tek u potpunom jedinstvu, istosti zapravo, imaju neprocjenjivu i neponovljivu vrijednost.

Dogodila se ljubav

Koliku važnost mladim vjernicima svijeta daje Papinsko vijeće za laike pokazuje i svakodnevno klanjanje pred Presvetim za potrebe mladih Crkve, te kateheze, koje je, između ostalih, držao i prefekt Kongregacije za nauk vjere.

Stjepan, koji je već bio magistrirao na Gregoriani i pripremao doktorat iz filozofije na Urbaniani, svaki dan je, na povratku s fakulteta navratio u Centar i s Leonildom prisustvovao misi, predavanjima, a ostajao bi i na klanjanju. I jedno i drugo su počeli shvaćati da im je sve ljepše kada su zajedno, da su im zajednički trenuci sve kraći i da si imaju toliko toga reći, a ne stignu. Počeli su razumjevati da im se dogodila ljubav i da od toga ne trebaju bježati, jer je upravo ta bliskost, ljepota druženja, razgovor, pa i tišina koja katkada govori više od riječi, znak da ih Bog želi zajedno kao supružnike i kao buduće roditelje.

Stjepan je studirao cijelo vrijeme kao laik, ali se intenzivno družio sa svojim prijateljima svećenicima, koji su s njim bili na studiju, Leonilda se dvoumila bi li se posvetila djevičanskom pozivu u zajednici "Emanuel" (koja ima i oženjene i neoženjene, i zaređene i zavjetovane članove) i od prvog susreta, kada su shvatili kako je lijepo u društvu onoga drugog, počeli su moliti Sv. Josipa za svjetlo i snagu u ispunjavanju Božjeg plana u njihovim životima. I sve su bliže bili tome; svome zajedničkom, obiteljskom životu. Svoje planove stavili su na dlan Onome, koji je s uspjehom prošao kroz sva iskušenja obiteljskog života Sina Božjega i Njegove Majke.

Osijek ih privukao

Na blagdan Gospe Karmelske 2005. u "osječkoj katedrali" bilo je prelijepo i znakovito vjenčanje pred devetoricom svećenika, koji su služili misu i bili svjedoci svečanih obećanja Stjepana i Leonilde. Bili su to njihovi prijatelji sa studija iz Rima. O ovom vjenčanju objavljene su reportaže u dnevnom tisku, a naglasak je osim samog čina, bio u neshvatljivoj odluci ovih mladih katoličkih intelektualaca s diplomama prestižnih sveučilišta da ostanu živjeti u Osijeku!

Posebna čestitka, osobni dar pape Benedikta XVI. svojoj suradnici, uz blagoslov, bio je manje senzacionalan.

Sveti Josip, kojem su molili svoju molitvu, koju su zajedno sastavili, a koju i danas svaki dan mole, pokazao je svoju svetačku darežljivost i istinu da Bog ne može ostati po strani onih koji ga istinski ljube i iskreno žele živjeti sav njegov zakon. Kao što je Josip živio.

Predbračna čistoća, molitva, koja je u Stjepanovom životu "ozračena" duhom isusovca, a u Leonildinom srcu, duhom i pjesmom zajednice "Emmanuel", oni su uvjereni, po zagovoru sv. Josipa, plodonosna je na svim područjima. Danas su roditelji sinčića Luke. Oboje su dobili posao u Osijeku, a Božjom dobrotom i providnošću, imaju i svoju kuću.

Proljeće koje traje

Bila je subota, kasno ljeto 2006. Stjepan, Leonilda i Luka uživali su u prijepodnevnom suncu i toplini "hrvatske kave", kako Stjepan i sada naziva bogatstvo druženja uz kavu, koja traje. Naišla je njegova prijateljica, koja je bila na hodočašću u Rimu 2000. godine, iskreno su se obradovali ovom susretu. Upoznao ju je sa suprugom i sinčićem, djetešce je spavalo na očevom krilu. Pričali su o onome što im je svima prelijepo iskustvo: susret s tolikim mladima (milijunsko mnoštvo!) i Sv. Ocem, koji je s njima pjevao, molio se i radovao. Prijateljica je zamolila njegovog prijatelja i njegovu ženu da zajedno otpjevaju pjesmu, "zaštitni znak" Jubileja "Emmanuel"... I tiho, ali sa srcem, zapjevali su, i za svoju dušu.

Siamo qui
Sotto la stessa luce
Sotto la sua croce
Cantando ad una voce
È l'Emmanuel
Emmanuel, Emmanuel,
È Emmanuel, Emmanuel…

Ovdje smo,
Pod istim svjetlom,
Pod njegovim križem,
Pjevajući jednoglasno:
On je Emanuel,
Emanuel, Emanuel
On je Emanuel, Emanuel

>[SADRŽAJ]<