VERITAS - br. 10/2006

>[SADRŽAJ]<

SVOJEDO-ČANSTVA

RAFAEL DROPULIĆ - RAFO

Potrebno je uvijek tragati

I onda sam sebi rekao: Rafo, kad si već napravio taj problem da te ljudi gledaju kao idola, imaš zadatak da, ako si im već idol, onda bar ličiš na idola. Vjeru sam imao onu tradicionalnu koju su mi moji roditelji usadili i iako sam u jednom određenom periodu života odlutao od vjere, ona je bila duboko ukorijenjena u meni. I jednostavno me grizla savjest što se meni kliče, što se meni dižu ruke, izvikuje moje ime i što djeca lijepe moje slike preko postera.


DEA BOIĆ

Svoje iskreno i snažno svjedočanstvo na Festivalu mladih u Međugorju, pred oko 30.000 mladih iz cijelog svijeta dao je i Rafael Dropulić-Rafo, koji je 2003. godine pobijedio na Story super Nova music talents i postao vrlo popularan. Izdao je singl "Ja sam Rafo" koji je postao hit, a 2004. nastupio je na Splitskom festivalu s pjesmom "Dvi ribe i dva krumpira". Potom je nestao iz javnosti. O tome je posvjedočio svojom neposrednom, intimnom pričom:

"Kada nešto moram pričati, nisam od onih koji to spreme na papiru nego zamolim Duha Svetoga nek' me prosvijetli da kažem bar jednu pametnu od svega što ću reći. A moja priča ide ovako:

Prije par godina bio je u Hrvatskoj jedan reality-show, što je tada kod nas bila velika novost, dok u zapadnim zemljama takvih zabava ima već godinama. Bio je to pjevački show, tražio se pjevački talent. Ja se bavim glazbom od malena, išao sam u muzičku školu, svirao sam po bandovima i uvijek sam vidio sebe da mi je to put: biti glazbenik. Dobro mi je išlo i jednostavno sam osjećao kao da je to poziv od Boga. I onda se pojavio taj show, zvao se "Story super Nova" nisam bio baš ljubitelj toga, ali sam mislio, ovo je mala zemlja pa ako pobijedim angažirat ću svoj band pa ćemo ponovo svirati rock. Prijavio sam se i pobijedio. Onda su se počele događati neke čudne stvari. U onom momentu kad su me proglasili pobjednikom, bio sam na bini. Dali su mi neku nagradu, oko 15.000 ljudi je skandiralo moje ime plješćući. Neki bi se ljudi vjerojatno zanijeli, bili bi oduševljeni. A ja sam u tom momentu osjetio nešto sasvim drugo, nešto čudno. Makar sam i ja digao ruke i počeo svima mahati, to je bilo zato jer sam znao da se to od mene očekuje. No u mojoj glavi su prošle sljedeće rečenice: evo sad stojiš tu Rafo, svi ti plješću, sada te svi vole, sve su oči uprte u tebe. To je sad', a što će biti sutra, što prekosutra? Znao sam isto tako da me mladi, srednjoškolci gledaju kao nekoga svog uzora, idola. A ja sebe nisam mogao doživjeti kao idola jer sam točno znao kakav sam.

Vjeru sam imao onu tradicionalnu koju su mi moji roditelji usadili i iako sam u jednom određenom periodu života odlutao od vjere, ona je bila duboko ukorijenjena u meni. I jednostavno me grizla savjest što se meni kliče, što se meni dižu ruke, izvikuje moje ime i što djeca lijepe moje slike preko postera. A znao sam da sam iznutra jedan običan grob koji ne zaslužuje ništa drugo nego da ga izbace iz te dvorane na ulicu. Tako sam se osjećao.

I onda sam sebi rekao: Rafo, kad si već napravio taj problem da te ljudi gledaju kao idola, imaš zadatak da, ako si im već idol, onda bar ličiš na idola. Već sutradan sam počeo tražiti po internetu. Otišao sam i do crkve i tražio ima li išta ili itko (kakav seminar ili razgovor) ili tko mi može pomoći da se popravim, da izliječim one rane iz svog srca, da ih zacijelim i da ponovno budem onakav kakav sam bio kad sam bio mlađi, a mlađi su obično neiskvareni. Ja sam se za vrijeme srednje škole dosta iskvario.

Sad mi je bilo u glavi kako što prije popraviti sebe kao osobu da se mogu pojaviti ispred svih tih ljudi koji su glasovali za mene. Tako je počelo moje obraćenje. Makar se može reći da sam i prije vjerovao u Isusa, ali to je bila ona vjera: ja vjerujem u Isusa, ali me ne zanima Crkva. I tada je počela moja istinska potraga za Bogom.

U crkvi nisam bio godinama. Nisam znao da možeš otići kod svećenika ili fratra i ispričati mu sve, razgovarati o svemu što te muči. Nisam znao da sve to Crkva nudi. Nisam znao da ti se nude seminari duhovnog ozdravljenja, posta i molitve. To mi nije imao tko reći, jer moje je društvo (iako su to sve dobri ljudi, da me ne bi krivo shvatili) bilo klasično društvo koje samo razmišlja kako će izaći van, kako će se napiti, kako će možda "zarolati džoint", otići na neki koncert i kako će doma dovesti neku djevojku, spavati s njom i tako to. A ja sam bio još najgori od njih. U tom traženju sam naišao na svjedočanstvo jednog mladića, gdje je točno napisao što je sve radio i što je sve prošao (a prošao je iste jade). I odmah sam se našao u njemu, jer je i on tragao za Bogom. Treba uvijek tragati i kad misliš da ga nisi našao, tragaj, traži i jednom ćeš ga naći. Možda za mjesec, možda za godinu, možda za deset godina. Ali ako ste na Božjem putu, ako stvarno želite Boga u svom životu - Bog će vam polako otvarati sva vrata, sve što ste tražili On će vam otvoriti i naći ćete.

I tako sam zbog tog svjedočanstva došao u Međugorje na seminar posta i molitve, u Kuću mira, gdje se sedam dana živi u šutnji, pije se voda i jede se kruh. Nisam odmah doživio neka čuda, ali sam nakon trećeg dana s fra Ljubom otišao na razgovor. Ispričao sam mu cijeli svoj život, što me muči, i kako jednostavno želim promijeniti svoj život. Pola razgovora sam plakao, a jadni fra Ljubo se umorio i rekao da ne može više, ali da ćemo sutra nastaviti čim se probudi. Tako da smo nastavili i sutra, a meni je tijekom ispovijedi srce malo omekšalo. Iz mene su izišli neki goli grijesi koje sam već bio zaboravio, jer moje je srce već bilo okamenilo. I vjerojatno se to događa da dođeš sa glavnim grijesima i misliš to je to. Ali onda se duša pročisti i izlaze i najmanji grijesi na vidjelo. Duh Sveti je bio uz nas i odjednom je iz mene izašlo što sam ja učinio mojoj majci prije par godina...ali to je ostalo u mom srcu, duboko se zabilo i začahurilo i srce je okamenilo. Sjećao sam se toga i prije ali nije u meni izazivalo nikakvo pokajanje - ništa. Mislio sam to nije ništa. Ali to je kočilo cijeli moj život, cijeli daljnji moj razvoj.

Bio sam totalno paralizirana osoba, nije mi se dalo odlaziti na fakultet, izlaziti, nisam vidio smisao. Zatvorio sam se u kuću i živio sam za sebe. Zahvaljujući seminaru posta i molitve u Međugorju, meni je srce uspjelo omekšati. I sve čahure su izišle kao leptiri iz srca i ja sam ih predao Bogu. I od tada je moj život počeo ići na bolje. I baš taj seminar bio je u meni jedna početna iskra koja je probudila svijest o Bogu u meni, a ja sam ga svaki dan "nogama tjerao u kut".

Prestao sam piti, a pio sam puno. Prestao sam pušiti travu, a popušio sam na vreće. To je najveća varka kad vam kroz novine i televiziju kažu da ima laka i teška droga, jer sve je to teška droga, ljudi moji. Laka vodi u tešku.

I tako, nakon početnog obraćenja, trudim se iz dana u dan biti sve više s Bogom, do te mjere da sam imao i problema s prijateljima, s djevojkom, a čak sam naišao na malo nerazumijevanje ukućana, jer kad bih molio sat, dva krunicu, njima bi to bilo nenormalno. Međutim, ja sam ustrajao na tom putu, polako shvaćajući stvari, shvaćajući na svetoj misi da je u hostiji stvarno živi Isus i da je u kaležu stvarno Krv Kristova. Kamo sreće da sam to odmah znao! Jer ta krv Kristova i to tijelo Kristovo na misi imaju takvu snagu da vam izliječe najgore boli i rane koje ste dobili u svom životu!"

Krajem 2005. godine Rafo sa svojim bandom "Legende" izdaje album "Mangipe", što na romskom znači ljubav ili Božja milost, s kojim se želi predstaviti u pravom svjetlu. Rafo sam potpisuje glazbu i velikim djelom tekstove koji svjedoče o novim životnim vizijama, a kritika ocjenjuje da zvuče zrelo, žestoko i moćno.

>[SADRŽAJ]<