VERITAS - br. 10/2006

>[SADRŽAJ]<

UZORI

PLACIDO CORTESE - CRESKI KOLBE (20)

"Prokletstvo zaborava"

Dovršeno je! Amen. Bile su to i završne fra Placidove riječi prvih dana mjeseca studenoga ljeta Gospodnjeg 1944. Mislimo da ovim riječima umirućega fratra smijemo s punim pravom dodati i uskrsni poklik, koji nam odjekuje i nakon Spasiteljeve smrti: aleluja!


LJUDEVIT MARAČIĆ

Možda se u času umiranja creski fratar prisjetio riječi koje je za Uskrs 1940. bio istaknuo u uvodniku svojega glasnika "Messaggero di S. Antonio", kada je ispisao ove riječi, ni ne sluteći sigurno da zapisuje svoj nekrologij: "Crkva prije nego će uzdignuti hvalospjev radosti, 'Exsultet' subotnje radosti, prolazi kroz tjedan dana boli. Krist je morao trpjeti prije nego će unići kao pobjednik smrti u svoje kraljevstvo. Njegov put je naš put ako se želimo u svemu oblikovati njemu. On je trpio i podnio muku za nas jer nije želio da naš život bude vođen obmanama i praznim nadama. Nadzemaljska nagrada blaženstva bez kraja pripada samo onim dušama koje će znati svakog dana uzeti vlastiti križ i slijediti njega."

   

Teško je svakome prihvatiti smrt, pa i kada vjeruje da je ona konačna potvrda krajnjeg junaštva i svjedočanstvo vrhunske ljubavi. Pogotovo pak kad ostaju nepoznati mnogi detalji koji se danas u Placidovu slučaju sve više naziru i otkrivaju.

Ne treba se stoga čuditi ni onom bolnom kriku koji se poput vapaja bez odjeka odbija o zid nemoći, kao u pismu koje je fra Placidova majka iz Cresa, godinu dana poslije, poslala padovanskom provincijalu: "Znam da malo previše inzistiram, ali ćete vi oprostiti nevoljnoj majci koja s tjeskobom toliko vremena iščekuje vijesti o sinu. Željela bih znati, pa makar vijest bila i zlokobna, željela bih znati istinu ili bar biti upoznata sa svime što vi o tome znate."

Kao da u tom zdvojnom pitanju prepoznajemo najavu sličnih upitnika koje su brojne majke postavljale na mnoga mjesta i nakon Vukovara, Škabrnje ili Srebrenice, svejedno. I zato nas ne začuđuju ove tjeskobne riječi-pitanja. Majka je majka i neće mirovati dok ne dozna istinu o svojem sinu, pa bila ona i bolna, u najviše slučajeva. Majka više od svakoga drugoga.

Padovanski provincijal p. Andrea Eccher nije mogao ni djelomice utješiti ožalošćenu majku, jer ni sam nije imao nikakve dobre ni potpune informacije. On je doduše odmah nakon otmice o. Placida, sluteći da se creski fratar vjerojatno nalazi u tršćanskom zatvoru, zamolio porečko-pulskog biskupa, mons. Raffaela Radossija, redovničkog subrata creskog fratra, koji je fra Placidu bio ne samo sugrađanin po rođenju, već i odgojitelj u zvanju, da pokuša doznati istinu. Biskup Radossi je odmah pošao u Trst, uložio sav svoj crkveni autoritet, do kojega gestapovci, uostalom, nisu ništa ni držali, po zatvorima potražio informacije i doznao samo to kako se Nijemci čude što se brzo doznalo da je Cortese doveden u Trst. Prema sačuvanom biskupovu pismu provincijalu u Padovu, svi s kojima je kontaktirao bili su zatvoreni i suzdržani, a naslutio je samo to kako je taj slučaj jako težak, gotovo beznadan. A provincijal p. Andrea nadodaje: "Ono što me najviše boli jest činjenica da je Placido umro možda uvjeren da su ga braća zaboravila, ni ne pokušavši išta učiniti za njega."

Istini za volju, nisu ni mogli puno učiniti. Ipak, možda su ga se bar mogli češće prisjećati, a kao da je ta "damnatio memoriae" (prokletstvo zaborava), brisanje svakog sjećanja iz spomena, pogodilo i creskoga fratra. Nerado se govorilo o nestalom fratru, možda i zbog podsvjesne grižnje savjesti što ga za života nisu bar dovoljno podržali i tako mu olakšali poslanje. Netko je zorno pokušao usporediti njihovu šutnju sa slučajem pogibije onog planinara koji je, da olakša teret ostalima, sve uzeo na svoja leđa, ali se uslijed toga strmoglavio u ponor. Mučeni grižnjom savjesti što mu nisu pomogli i zadržali svoj teret te mu tako olakšali hod i očuvali od pada, sudionici najradije o svemu i dalje šute.

   

No, nisu ga svi zaboravili. Godine 1946. poznati engleski maršal H. R. Alexander potpisuje povelju ovog sadržaja: "Ovu potvrdu izdajemo patru Corteseu kao znak zahvalnosti i priznanja za pomoć koju je iskazao savezničkim oružanim snagama, kojima je uspio osigurati spas i bijeg da ih neprijatelj ne zarobi."

Dvije godine kasnije stigla je i medalja "Brončanoga križa", koju je 1948. tadašnji čehoslovački predsjednik Edvard Beneš posmrtno podijelio o. Placidu Corteseu zbog njegova nesebična zalaganja u pomaganju i spašavanju čeških vojnih izbjeglica u sjevernoj Italiji.

Padovanska općina 20. listopada 1951. priopćuje pismeno samostanu sv. Antuna u Padovi: "Općinsko vijeće na sjednici od 14. listopada ove godine odlučilo je nasloviti jednu novu gradsku ulicu slavnim imenom o. Placida Cortesea. Gradska uprava htjela je tako biti tumačem još žive uspomene svega građanstva na djelo neumornog rodoljuba koje je izvršio kao blagi Kristov vojnik, a koje je zaključeno herojskom žrtvom života, darovanog za svete ideale Boga i domovine."
Na stranicama mjesečnika "Il Messaggero di S. Antonio", kojemu je fra Placido bio posvetio mnoge godine života i djelovanja, u listopadu 1954. objavljena je i slika fra Placida s kratkim potpisom: "Spomen na o. Placida Cortesea. Ovoga mjeseca navršava se deset godina kako su našeg o. Placida Cortesea, bivšeg ravnatelja nabožnog djela 'Il Messaggero di Sant'Antonio', otele nepoznate osobe u mračnim okolnostima i preko bolnog niza vojnih sudova poslale u koncentracijske logore, u sudbinu koja je za sve nas još ovijena tajnom."

I potom pada zavjesa. Prokletstvo zaborava. Teški muk. Sve do pred desetak godina.

   

Velika zasluga za Placidovo potpuno otkriće iz zaborava i buđenje zanimanja javnosti za njegov herojski i mučenički čin pripada Ivu Jevnikaru, današnjem novinaru na slovenskom programu Talijanske televizije u Trstu, koji je u mladosti listao Vauhnikov rukopis i prilog Vojka Arka o fra Placidu. Od tada ne miruje i neumorno prikuplja dragocjena svjedočanstva o tom fratru, osobito u slovenskom kulturnom i društvenom okružju. Krajem osamdesetih godina susreo je tadašnjega goričkog nadbiskupa Vitala Bommarca, bivšega vrhovnog poglavara Reda franjevaca konventualaca, kojemu je pripadao i Cortese, rođenog u Cresu, zajedničkom mjestu rođenja i ove dvojice fratara. I nadbiskup Bommarco osjećao je tegobni teret zaborava koji se nadvio nad nesebičnim činom njegova sumještanina i subrata, kako je kasnije rado priznavao. Trebalo se sada žuriti, jer se sve više razrjeđivao broj onih koji su znali za Corteseovu žrtvu, a i rodbina je počela umirati.

Majka Antonija i sestra Nina pedesetih godina napustile su Cres u famoznom egzodusu koji je pomeo ne samo većinu Talijana iz Istre, Rijeke i kvarnerskih otoka, već i mnoge druge koji su disali tim duhom osjećaja i kulturnog utjecaja. A mnogi su otišli naprosto iz straha pred crvenim terorom koji je vrlo brzo počeo brati i žeti svoje žrtve, kao što je bio i divni istarski svećenik-mučenik don Miroslav Bulešić. Corteseova je uža rodbina tako napustila Cres i nastanila se u Milanu, gdje je već otprije živio Placidov brat Tone. Majka Antonija umrla je u Milanu 1963., a sestra Nina petnaestak godina kasnije, isto tako u ovoj lombardskoj metropoli. Do smrti je aktivno pomagala u župi sv. Antuna i Bezgrešne, u onoj istoj župi gdje je kao mladi svećenik fra Placido tri godine službovao. Pripadala je karitativnoj grupi koja se brinula za starije i bolesne ljude, često ih posjećivala i nosila materijalnu pomoć skupljenu u župi. Ostatak vremena, sve do smrti, a da se nikad nije udala, posvetila je pletenju odjeće koja se preko župske lutrije prodavala za pomoć potrebnima.

Od rodbine se dakle više nije mogla dobiti nikakva dodatna informacija, jer nitko ništa nije znao o Placidovu svršetku, dok je Nina ljubomorno čuvala i listala dragocjene zapise u pismima koja joj je nekoć brat slao iz Padove i koja je pažljivo bila pohranila kod sebe.

   

O pedesetoj obljetnici svršetka rata u padovanskoj crkvi sv. Franje, 19. travnja 1995. godine, priređena je prigodna komemoracija, sa svrhom da se podsjeti na neke svijetle likove iz mračnog razdoblja ratnih sukoba. Tom je prigodom nazočna Adele Lapajne, žena rođena u istarskom Višnjanu, iznijela neke pojedinosti o posljednjim trenucima fra Placidova života i kasnije sve stavila na papir te dopustila da se objave. I tako je sada s ubrzanjem, kojemu su sve hitriji ritam dali nadbiskup Bommarco i novinar Jevnikar, krenulo buđenje zanimanja i usmjeravanje pažnje na život i djelo fra Placida Cortesea, sve do nedavnog pokretanja postupka za proglašenje blaženim, kauze koju je službeno otvorio i brzo zaključio Tršćanski ordinarijat, i koja se sada nalazi u Rimu, kod nadležnih crkvenih vlasti, na daljnji postupak i dovršenje. U nadi da će ubrzo proslava creskog Kolbea i njegovo uzdignuće na slavu oltara zasjeniti "prokletstvo zaborava", koje ga je pratilo trideset i više godina.

(Završetak u idućem nastavku)


U pripremi je novi prošireni životopis sluge Božjega Placida Cortesea.

Prvi životopis "HEROJ I MUČENIK Placido Cortese - creski franjevavac konventualac", koji je uredio autor ovih članaka možete naručiti na adresi naše redakcije: Veritas, Sveti Duh 33, 10000 Zagreb, tel. (01) 37-77-125.

>[SADRŽAJ]<