Sv. Antun rođen je 1195. god., ili možda nešto prije, u Lisabonu, tadašnjoj portugalskoj kraljevskoj prijestolnici. Potječe iz plemićke obitelji, no otac mu se - kako se čini - zapravo bavio poljodjelstvom na prilično velikom posjedu izvan grada. Njihova se kuća nalazila u samom središtu grada, na glavnom trgu, tik do same katedrale. U toj je katedrali i kršten pod imenom Ferdinand, vjerojatno prema svom stricu Ferdinandu, kanoniku iste katedrale.

Čim je poodrastao, roditelji su ga dali u školu koja je bila u sklopu katedrale, kako tvrdi Assidua, njegov prvi životopis: "Bijaše upravo ta crkva, posvećena Majci Božjoj, kojoj ga povjeriše da uči Sveto pismo te, kao da ih je vodilo neko predviđanje, Kristove službenike ovlastiše da odgajaju budućega Kristovog glasnika."

U ozračju uzorne kršćanske obitelji i crkvene škole došao je i do svoje petnaeste godine. Assidua za njegovu mladenačku dob posebno ističe kako se i koliko borio da sačuva nevinost, svetu čistoću: "Budući da su se s pubertetom povećavale i tjelesne požude, te iako je bio napastovan više nego obično, nije se predavao nasladama, već je prevladavajući ljudsku slabost čvrsto držao na uzdama te tjelesne požude." Vrlina - sveta čistoća - koja će ga resiti kroz čitav život i po kojoj će zaslužiti da ga, u raznim prikazima njegova lika, promatramo s ljiljanom u ruci, simbolom nevinosti.

U želji da se posvema posveti Bogu, mladi se Ferdinand opredjeljuje za redovnički život: ulazi u samostan reda sv. Augustina. Tu, u molitvi i učenju, ostaje samo dvije godine. Osjećajući, naime, da zbog čestih posjeta rodbine i prijatelja ne može u miru provoditi svoje Bogu posvećene dane, zamoli i dobiva premještaj u samostan istoga reda u Coimbri, u kojem je bio ne samo daleko od tih uznemiravanja već je tu našao i željenu veću disciplinu i veću sabranost. Tu je, uz često i intimno sjedinjenje s Bogom, proučavao mudrost svetih i posebno Božju riječ, i to toliko da je u kratkom vremenu, kaže Assidua, "pokazao takvo poznavanje Svetog pisma, kakvom se nitko ne bi nadao". Oko 25. godine života zaređen je za svećenika.

Tko zna kakav bi bio daljnji Antunov životni put da se nije zbio događaj koji ga je duboko dirnuo. Kraljevski princ don Pedro upravo je prenio posmrtne ostatke franjevačkih mučenika iz Maroka, gdje su oni propovijedali i prikazali svoj život za obraćenje nevjernika, pripovijedajući kako se i sam njihovim zagovorom izbavio iz zarobljeništva. Dočuo za to i Ferdinand. Žudeći uvijek za višim, odluči da i on postane franjevac, no uz uvjet da i njega poglavari pošalju u Maroko obraćati nevjernike, u nadi da će tamo žrtvovati svoj život za Krista. Mala braća sv. Franje radosno ga primiše.

Nije to bilo prvi put da je Ferdinand čuo za redovnike sv. Franje Asiškog, niti jedini razlog da im se i on priključi. Viđao ih je često, posebno kada su kucali na vrata njegove opatije moleći kakav milodar, ili kada bi dolazili u crkvu sv. Križa da se poklone pred raspetim Spasiteljem. Njihovo siromaštvo, njihova poniznost i blagost, njihova pobožnost sve su ga više oduševljavali, privlačili, uznemiravali. I počeo se u bogatoj opatiji osjećati sve nelagodnije. Iz dana u dan sve upornije salijetale su ga misli i pitanje: Čega sam se do sada zapravo odrekao? Koliko sam postao sličan siromašnom i raspetom Kristu, u kojega su se Franjina subraća tako žarko zaljubila i hrabro pošla za njim?

Bili su to jaki razlozi da je Ferdinand težio za franjevačkim životom, no povod je ipak bio, kako je već gore rečeno, događaj oko povratka posmrtnih ostataka franjevačkih mučenika iz Maroka. Ferdinand se više nije kolebao. Poći će k sljedbenicima sv. Franje i ponizno ih zamoliti da ga prime kao svoga brata.

Vrijedi pribilježiti kako to opisuje prvi životopis Assidua: "Jednoga dana, pošto im se Božji čovjek prema običaju pridruži, razgovarajući s njima reče: 'Predraga braćo! Iskreno želim odjenuti se odjećom vašega reda, no pod uvjetom da me odmah pošaljete u zemlju saracena. Nadam se, naime, da ću i ja zaslužiti da postanem dionikom slave svetih mučenika.' Kada čuše riječi ovoga krjeposnog čovjeka, redovnici se obradovaše i odlučiše donijeti mu odjeću već sljedećeg dana, bez odlaganja. Bojali su se, naime, da bi u protivnom mogle nastati poteškoće. Vratiše se, dakle, u svoj samostan. Božji sluga Antun ostade međutim kod kuće, kako bi od opata mogao izmoliti potrebnu dozvolu. Ne treba se čuditi što ju je izmolio teškom mukom. Prema obećanju, franjevci dođoše - kako bijaše dogovoreno - rano ujutro i odmah odjenuše Božjega slugu odjećom svoga reda."

Dogodilo se tom prigodom nešto zanimljivo i znakovito, što pisac Assidue nije propustio zabilježiti: "Tek što završiše s oblačenjem, jedan od dotadašnje njegove subraće reče: 'Idi, idi, postat ćeš svetac!' Nato mu se Božji čovjek Antun obrati i ponizno odgovori: 'Budeš li čuo da sam to zaista postao, hvalit ćeš Gospodina!'"

Pisac Assidue već ovdje Ferdinanda naziva Antunom. To je novo ime, naime, dobio kod samog primanja u red sv. Franje Asiškog i odijevanja u franjevački habit. Osim toga, odmah je položio i redovničke zavjete i postao punopravnim članom toga reda, jer tada u njemu još nije postojao novicijat, godina kušnje.

Sve se to zbilo ljeti 1220. godine, kada je Antun imao dvadeset i pet godina ili koju godinu više. Bio je sretan i presretan. Osjećao je da je tek sada istinito počeo nasljedovati Isusa Krista.

Sada mu se mogla ostvariti i želja da pođe u Maroko. Odobrenje za to dobio je već ujesen gore navedene godine. Ukrcao se na brod i otplovio prema cilju svojih svetačkih težnja.

Međutim, bolest mu, ili radije Božji planovi, osujetiše ostvarenje tako uzvišena nauma. Kada se, naime, našao već na tlu Afrike, teško je obolio, te se morao vratiti u domovinu. Dakako, opet brodom. No, dogodi se da je brod kojim je putovao zbog nevremena - ili opet prema Božjem planu? - pristao uz obale Sicilije, nedaleko od Messine. Tamo ga prihvatiše tamošnja njegova subraća franjevci.

Kako se doskora u Asizu trebao održati generalni kapitul, tj. opća skupština reda sv. Franje, i Antun se s ostalom subraćom uputi u Asiz. Tu ga, ponizna kakav je bio, nitko nije ni zapazio. Ni nakon kapitula, kad su se fratri počeli razilaziti. Što sada? Fratrima na Siciliji nije pripadao - našao se među njima tek slučajno, a ovdje se na njega nitko ne osvrće. Zamolio je zato provincijala Romanje fra Gracijana da ga kao člana svoje redovničke zajednice povede sa sobom. Ovaj je to, diveći se - kaže prvi životopis - njegovoj izvanrednoj pobožnosti, rado učinio. Čim je, međutim, stigao u Romanju, ishodio je da se povuče u zabitan samostan u Monte Paolu. Otkrivši da jedan njegov subrat danju u obližnjoj spilji provodi pokornički život, odluči da ga i on u tome slijedi. Tako je, s malo kruha i vrčem vode, trapio svoje tijelo i uronjavao u molitvene zanose pred Gospodinom.

Ali ne zadugo. Antun je u svojoj težnji za evanđeoskom savršenošću išao svojim putem, no Svevišnji je htio da u toj težnji krene drugim pravcem, da je ostvaruje na drugi način. To se doskora i zbilo. Antun, uvijek poslušan Duhu, i ovoga će puta smjerno prihvatiti Božju volju.

Jutro. Bolesnici omamljeni nesnom i bolešću, uokvireni bijelim paravanom.

Soba miriše na dah smrti, lijekove i bolesnike. Užurbani koraci. Zastori se otvaraju kod svakog kreveta. Jedan ostaje zatvoren. Noćas je preminuo bolesnik. Smrt još nije napustila sobu. Uznemireni.

"Koga obavijestiti?", prošapta dežurna sestra, "odavno mu nitko nije dolazio u posjet."

"Nekoga vjerojatno ima ili je imao", doda druga tražeći bolesnikov karton.

Odnekud se začu molitva: "Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. "

"Kasno je za molitvu!", reče jedan od bolesnika.

"Njemu možda, za njega nikad."

"Čudni ste vi svećenici. Molite za žive jednako kao i za mrtve. Živi, ponekad, nerado slušaju, a mrtvi ne čuju."

"Čuje Bog!"

Od kad su mu otkrili tešku bolest, nije napuštao bolnicu. Naučio je na samoću, na jutarnju molitvu bez mise. Službu Božju zamijenio je služenjem bolesnijima od sebe.

Kreveti su zamijenili oltar, bolesnici Krista.

Nekima se nije svidjela njegova nada, koju je nosio kao što se nosi svjetlo u mraku.

"Postoji li vječnost kad je sve oko nas prolazno?"

Njih četvorica su bili intelektualci. Razgovorom su kratili vrijeme i dosadu.

"Prolaznost, raspadljivost, to je privid", odgovori svećenik. "Premalo smo svjesni promjena u svijetu i ljudima. Ništa se ne gubi. Kap vode. Zašto bi nestalo sve što je čovjek? Istrune i ništa od njega...za nekoliko godina u grobu samo šaka zemlje."

"Našli ste temu, svaka čast", dobaci sestra u prolazu.

"Tema je našla nas, ovakve bolesne i dotrajale."

"Što je čovjek, povijesno gledano...u ratovima, tamnicama, sistemima?"

"Malo manji od anđela. Tako je zapisano."

"Jedno je zapis, drugo stvarnost."

"Na starogrčkom čovjek se zove "anthropos". U prijevodu: onaj koji gleda gore. Mi kršćani kažemo: "Čovjek je slika Božja."

"Ako je slika Božja, onda bismo morali vidjeti Boga u njemu, zar ne?"

"Nije ni čudo da ste bolesni kad izgovarate tako velike i prazne riječi", reče bolesnik do prozora. "Mislim da je to jalova muka, uzaludan napor da se bude ono što nisi, da živiš i kad te ne bude."

"Napor je. Uzaludan nije! Ako spoznam na času smrti da ništa od toga nema, neće mi biti krivo. Čitav sam život živio u nadi."

"I to je bolje nego u beznađu", reče jedan. "Negdje sam već čuo tu misao."

Iznosili su mrtvaca. Ruka mu je virila ispod plahte. Činilo se da očekuje drugu ruku. Preživjeli iz sobe stoje uznemireni. Strah u očima.

"Bio je dobar čovjek", reče svećenik.

"Bogat. Djeci je ostavio mnogo."

"Zato su ga posjećivali", nadoda jedan gorko. "Mjesecima je ovdje i nitko mu nije došao."

"Zašto bi i dolazili? Čitav život učimo djecu kako je važnije imati, steći, osvojiti, biti 'glavni'. Na kraju, kad im više nismo od koristi, odbace nas kao dotrajalu odjeću."

Hodnikom su prolazili bolesnici ne dotičući se pogledom. Izdvojeni.

Svećenik je stajao uz prozor, okrenut blistavom nebu iznad krovova i sebi. Nakon uzaludnih molbi došlo je odobrenje da onima, koji to žele, održi predavanje u "dnevnom boravku".

Bio je to široki prostor na koji su gledali hodnici mrtvim vratima bolesničkih soba.

Znao je o čemu će govoriti, osobito pred Dušni dan. Mjesecima sluša kako ljudi polako umiru jedni drugima, sebi i vjeri. Tu i tamo oraspoloži ga proplamsaj uskrsne radosti koju neki nose i svjedoče.

Znao je da ga neki neće razumjeti kad im bude govorio da je čovjek "određen za nebo", da se "smrću život mijenja, a ne oduzima", da je Isus za sebe rekao: "Ja sam uskrsnuće i život, tko u mene vjeruje, živjet će i ako umre...i ja ću ga uskrisiti u dan posljednji." Nije se bojao svjedočiti, bojao se neshvaćanja, da neke ne povrijedi, razljuti, još više udalji od istine.

Zamrli glasovi. Bolnički hodnici opustjeli. Tu i tamo se čuje tihi razgovor, jecaj, povik.

U "dnevnom boravku" skupilo se desetak bolesnika. Neki su pristizali. Zaboljela ga je primjedba dežurne sestre. Napomenula je da je ovo bolnica, mjesto gdje se susreću i liječe mnogi, crkva ponajmanje. Zahtijevala je razgovor podglas, da ne ometa miran san bolesnika.

"Što je život, ovakav, nikakav, ako nema vječnosti?", započeo je drhtavim glasom.

"Zadnju riječ nema smrt nego život !"

Slušali su ga bez riječi. Nijemi. Govorio im je da čovjek ne umire odjednom, iznenada, već da je to dugi proces, od djetinjstva. Podsjetio ih je kako umiru svaki dan nekim svojim željama, strastima, prohtjevima. Toliko toga se odvija bez nas. "Izgurani smo", kako netko reče, "s pozornice života, ali smo zato dobili ugodnu ložu". Promatrači.

Citirao je odlomke iz Biblije o pšeničnom zrnu koje mora pasti na zemlju, te umrijeti da donese obilat rod.

"Smisao života ostvaruje se samo ovdje. Nema Boga! Nema neba! Nema novog života! Ničega nema! Ničega!" Netko je povikao glasno. Šutjeli su zatečeni i preplašeni povikom. Skamenjeni.

Nije bio iznenađen žestokom reakcijom. Nekad cijenjeni profesor, pisac, danas ogorčeni starac. Otpisan. Imao je on u sebi neodoljivu želju da izađe iz toga začaranog kruga samoće, snage mu je ponestajalo. Ostao je samo gorak talog nemoći.

Slušao je njegovo kazivanje, slažući se s njime da je trenutak smrti najvažniji čovjekov događaj. Jedino se nije složio da je to kraj svega što je čovjek.

"Gdje je raj?", nastavi nakon što je došao do daha. "Davite nas mjesecima tim glupostima!"

Zašutjeli. Gotovo su se mogli čuti otkucaji srca.

Sestra se pojavi odnekud. "Razlaz!", reče ljutito. Glasovi se osuše, usprotiviše. Uzalud.

Jutro. Doručak. Svećenik je, kao i svaki dan do tada, sjedio s trojicom za malim stolom.

Jutros je profesor bio sam. Činilo se da mu podrhtavaju ramena. Utonuo nad šalicu mlijeka.

"Slobodno?" Susreli su im se pogledi. Svećeniku se činilo da gleda u bezdanku, jamu. Prozirne staračke oči, a u njima jezero bez dna. Nigdje obale.

Doručak je prošao u šutnji.

Dušni dan. Ćudljiva raskošna jesen. Uvelo lišće. Grobovi. Jesen i smrt, smrt i jesen. Umiranje.

Imao je toliko snage da na kraju svog života, progovori o vječnosti. Nakon bolničkog iskustva još je manje cijenio "zakašnjele izljeve nježnosti" na grobljima. Na misu zadušnicu za sve pokojne nisu mnogi pristigli. Zabavljeni oko uređenja grobova, razgovora. Zauzeti. Čula se pjesma, molitva, sve se razgovijetno čulo preko razglasa. Njegova propovijed ličila je mnogima na pobunu. Dok su mu jedni odobravali, ne pronalazeći se, drugi su negodovali. Prozvani.

"Ovo što vam danas želim reći može biti istina, a i ne mora. Neki bi se trebali posramiti s buketom cvijeća u naručju, neki obradovati još jednom gestom ljubavi prema pokojnicima!"

Nagledao se svega. Ova strka oko spomena mrtvih i Svih svetih učinila mu se kao uzaludno bacanje novca, zakašnjela ljubav. Iz iskustva je znao, posebno iz proteklih bolničkih dana, kako neki s olakšanjem izriču tuđu smrt, ne skrivajući radost što se zajednička muka završila.

"Prijatelji moji i braćo", nastavio je propovijed, "kad bi se samo dio pažnje, dio vremena i novca, dio ljubavi poklonio živima umjesto mrtvima…starost bi bila lakša, bolest snošljivija, uzajamna blizina životnija. Inače bez prethodne ljubavi i poštovanja ovo je još samo jedna lakrdija koju samo čovjek može smisliti."

Nad grobovima laste osunčane nebom, u letu.

"Tolikima sam Isusa donosio, a nisu im došli ni rodbina ni prijatelji." Kažu: "Nemamo im što reći. Koju riječ utjehe da donesem?"

"Što je s vjerom, pitam ja vas, što je s besmrtnošću o kojoj govori Isus, što je s ponovnim susretom s onima koji su otišli obilježeni znakom vjere?"

"U susretu sa smrću, smrtnicima, naša vjera stoji ili pada. Davno je apostol Pavao rekao, otprilike, da smo najbjedniji od svih ljudi ako vjerujemo u Krista zemaljskoga. "Ali Krist je uskrsnuo!" .To je njegov i naš poklik. Naši mrtvi neće čuti vaše korake uz grob, a očekivali su ih nekada. Neće vidjeti upaljenu svijeću i skupi cvijet. Nije li im to prije trebalo? Želim vjerovati da su mnogi od vas ljubav prema svojima iskazivali prije, pa je lijepo da je i sada iskazuju. Nekima će, nažalost, sjećanje na mrtve biti toliko dugo dok ne izgori svijeća, dok ne uvene cvijet."

Ponovni susret u bolnici. Profesor je svaki dan bivao manji, kopnio je naočigled.

Razgovor se nastavio kao da i nije bio prekinut one večeri.

"Uskrsnuće? Mislim da je to filozofska misao, bijeg pred ugasnućem zavazda."

"To je povijesna činjenica. Stvarni događaj."

"Nesigurna sigurnost. Tko se vratio da kaže, tko je bio svjedok kad je Nazarenac, kad je….?" Riječi su dolazile odnekud iz dubine, izvirale iz nemira, iz duševne ponornice.

"Sveci, mučenici, sveti Antun i svi u njemu koji su s pjesmom išli u smrt, prihvaćajući je kao novo rođenje."

"Rođenje za vaš raj ili naš pakao? Gdje je raj, gdje je pakao? Dugujete mi odgovor."

"Iako je u Bibliji zapisano na ljudski način, imenicama za vrijeme i prostor - raj, pakao - nije to mjesto negdje, to je stanje."

"Šalite se? Nije li biblijski raj na nebu, a pakao u podzemlju,...u vulkanu?"

"Nije. Tamo gdje je Bog, tu je i raj. Možda u nekoj novoj, neshvatljivoj dimenziji."

"Pa vi ste učenjak, bravo, sveznalica, vi znate ono što ni Einstein nije do kraja znao."

"Ja znam ono što kaže Isus. On veli: "Ja sam s vama u sve dane…!" Tamo gdje je Bog, tu je i raj. Odsutnost Božja u čovjeku je pakao.

"Vrlo smjela tvrdnja! Vjerujete da postoje paralelni svjetovi?"

"Vjerujem da je istina ono što je On rekao, ali nisam siguran i kako se to događa. Biblija Boga naziva : Prisutni!"

"Kad je tako, ako je tako, gdje ga mogu sresti?" Profesorove su oči sjale nemirom. Činilo se da želi ostaviti sebe nekadašnjeg.

"Ima više načina prisutnosti, a jedna je čovjek. Susrećemo ga u ljudima, u svakom kome je naša pomoć potrebna. Pomažući njima, njemu pomažemo. Tako je rekao."

"Tko danas u čovjeku, bolesniku, siromahu, progonjenom, vidi Boga? Kamo sreće da vide, drugačije bi se prema njemu odnosili. Slažete li se?"

"Naravno da se slažem. U to sam, uvjeravajući i sebe i druge, utrošio čitav život. Pisano je davno: "Gospodine, lice tvoje tražim, ne sakrivaj lica svoga od mene!"

"Čini mi se da rijetki otkrivaju njegovo lice, još manje ga traže. Tolike sam kršćane sreo i razočarao se gledajući kako žive. Kako si ti, gdje si ti, kada, otkrio njegovo lice?"

"Otkrivam ga na puno načina: u njegovoj Riječi, u posvećenom Kruhu, danas do kraja u tebi, prijatelju!"

Negdje zazvoni telefon, njemu se pričini da to zvone uskrsna zvona.