Naš je vjeroučitelj prešao ravno na stvar: Isus je bio ili nesmiljeni lažac, ili mahniti čovjek u zabludi oko vlastita identiteta, ili je pak govorio istinu. Za rođena katolika već i sama pomisao na to kako bi Isus bio nesmiljeni lažac ili mahniti čovjek, bila je jednostavno nepodnošljiva. Jedina je preostala mogućnost stoga morala biti istinita. On je bio ono što je govorio da jest, ma koliko se nevjernicima to moglo činiti sumanuto. Upravo ga te tvrdnje odvajaju od drugih mudraca, poput Konfucija, Bude, ili Sokrata, koji su mu prethodili, kao i od onih poput stoika, koji će ga kasnije slijediti. Možda su svi oni i vjerovali kako imaju jedinstvenu poruku što je trebaju prenijeti drugima, no nitko od njih nije držao kako je išta više od grješnoga ljudskog bića u potrazi sa savršenstvom na koje su i druge poticali.

Naizgledno proturječje vezano uz Isusa sastoji se u tome, iako je njegovo podrijetlo bilo skromnije od podrijetla bilo kojega od navedenih mudraca, dok mu je smrt bila daleko sramotnija od svih njih, što su mu tvrdnje daleko nadmašivale one i najumišljenijega među samozvanim mudracima, a svakako i one najmahnitijega čovjeka, ili pak najnesmiljenijega lašca. Ne samo što je tvrdio kako je njegovo podrijetlo božansko, te je u tome smislu jednak drugim bogovima, kao što su to činili i drugi prije njega, već je tvrdio kako je on jedno s jedinim Bogom. Tvrdio je kako je sjedinjen s njime i kako mu je jednak u svakom pogledu, putem beskrajne oseke i plime neiscrpive i nadnaravne sile. Tu je silu ljudskim jezikom moguće opisati jedino kao ljubav, iako božanska stvarnost doslovce beskrajno nadilazi išta što ljudska bića mogu iskusiti u ovome životu kao svoje krajnje ispunjenje i radost. Upravo ih ta beskonačna osobna ljubav vječno združuje u beskrajnome ekstatičnom blaženstvu što ga čovjek ne može niti zamisliti.

Ako su njegove tvrdnje razumljivo uznemirile one koji su ih prvi put čuli, njegov je poziv, upućen svim onima koji su ga htjeli slušati, bio jednako uznemirujući i potresan. Bili su, naime, pozvani uključiti se u tu uzajamnu ljubav, koja započinje u ovome životu, a nastavlja se u onome koji slijedi iza njega do u vječnost. Da bi slabe ljude osposobio za primanje takva poziva, on je sam svojim učenicima prenio onu istu nadnaravnu ljubav, koja ga je i samoga pokretala. Jedino je tako, uz takvu jednu duhovnu silu, bijeda ljudskoga nastojanja mogla biti potpomognuta božanskim, kako bi se trajno uzdigla iznad same sebe, dok napokon ne nađe počinka u sudbini na koju nas je Isus došao pozvati.

Ljubav već po samoj svojoj naravi može biti potaknuta jedino iskazivanjem ljubavi, pa je Isus svojim učenicima zapovjedio poticati je tako što će ljubiti Boga te ljubiti njega u drugim ljudskim bićima, baš kao što je on to činio. Vlastitim je primjerom pokazao kako ljubav prema Bogu izravno proizlazi iz molitve, a neizravno iz služenja njemu u drugima. Naposljetku, kako ljudsko biće biva ispunjeno onim božanskim, dosiže se duhovna točka zapaljenja koja ga preobražava u čistiji i duhovniji vid samoga sebe. Upravo taj čistiji oblik ljudske ljubavi vjerniku omogućuje sjedinjenje s božanskim. Mistično jedinstvo koje tako nastupa moguće je iskusiti u sve uzvišenijem obliku, kako se ljudska ljubav počinje stapati i miješati s božanskom. Zahvaljujući tome, vjernici mogu iskusiti nešto od one ekstatične radosti što će je u potpunosti osjetiti tek u idućem životu, dok im istovremeno omogućuje vidjeti plod tog iskustva, koji se prelijeva u kristoliko ponašanje što sada počinje odlikovati njihove međuljudske odnose.

Zahvaljujući tome, kadri smo uvidjeti i drugu ključnu razliku koja Isusa izdvaja od svih drugih mudraca s kojima ga redovito, iako pogrješno, uspoređuju. On se od svih njih razlikuje ne samo po onome što tvrdi da jest, već i po duhovnoj snazi koju daje onima koji ga slijede. Ta ih duhovna snaga ne samo osposobljuje dosegnuti božansku savršenost u idućem životu, već i ljudsku savršenost u ovome, dok je ona posve nedostupna bilo kome tko bi se oslonio isključivo na vlastite snage. Svi drugi mudraci mogu tek poticati svoje sljedbenike neka se oslone na iste one krhke ljudske mogućnosti koje su i njih same iznevjerile, kako bi pokušali dosegnuti moralno savršenstvo koje će im neizbježno izmaći.

U stoljećima koja su uslijedila, obraćenici koji su odabrali slijediti Isusa, prečesto su se obmanjivali kako je Isus prvenstveno učitelj morala, iako nadmoćan u odnosu na onoga kojega su prije slijedili. Budući da znamo kako ljudi teško napuštaju stare navike, sljedeća zabluda kojoj su bili izloženi glasila je kako se njegovo učenje može - barem u praksi - ostvariti isključivo ljudskim naporima. Ukratko, pali su u krivovjerje što ga teolozi nazivaju polupelagijanizmom.

Iz najrazličitijih razloga oni koju su rođeni u kršćanskoj vjeri mogu pasti u istu tu zamku. Pod snažnim utjecajem svjetovnjaštva kojime su okruženi, u nastojanju kako bi svoju vjeru učinili shvatljivom onima koji ih okružuju, polako je, nehotice, počinju "razvodnjavati", naglašavajući ono moralno nauštrb onoga mističnoga. Zbunjeni činjenicom kako bi ono što osjećaju druge moglo dovesti u nelagodu, Isusove "zbunjujuće" tvrdnje i njegov uzvišeni poziv na mistično sjedinjenje s Bogom dolazi u drugi plan, dok se ističe njegova uloga moralnoga vođe, popraćena dubokim učenjem, za koje svaka razumna osoba mora priznati kako bi - provedeno u djelo - ovaj svijet učinilo ljepšim.

Problem leži u tome što smo skloni Isusov život, a isto tako i živote svetaca, čitati unatrag. Čitamo o njihovim junačkim krjepostima, brizi i sućuti s kojima su se odnosili prema drugima te njihovim junačkim žrtvama i, razumije se, kako smo potaknuti slijediti njihov primjer. No, ako pokušamo steći sve one krjeposti što su ih oni uspjeli steći, i nasljedovati junačke žrtve što su ih oni postali kadri činiti zahvaljujući nadnaravnoj ljubavi koja ih je pokretala iznutra, sva će naša nastojanja neminovno biti osuđena na propast. Prvo moramo naučiti Isusov život i živote svetaca čitati ispravnim redoslijedom, a onda ćemo naučiti i tajnu njihove svetosti. Vidjet ćemo kako su mnoge godine proveli ustrajući u dubokoj osobnoj molitvi i nesebičnom služenju drugima, zahvaljujući čemu su postali sposobni primiti nadljudsku ljubav koja je nadahnjivala sve što su govorili i činili.

Molitva je tek riječ kojom opisujemo način na koji se učimo odvajati dovoljno vremena i mjesta za svakodnevno okretanje primanju Božje ljubavi u našim životima. Tada, jedino tada, kada Božja ljubav počne ulaziti u naše živote, osposobit će nas za uzvraćanje njegove ljubavi. Jedino ćemo tada biti kadri početi ljubiti druge, jer u Evanđelju jasno stoji: "Bez mene ne možete ništa učiniti."

Možemo imati pregršt ideja i biti prepuni ideala za čovječanstvo, no, potrebno je nešto više, ako se ne želimo pretvoriti u obične sanjare. Lijepo je govoriti o skrbi za potlačene i odbačene, protiviti se rasnim i sličnim predrasudama, biti otvoreni prema izbjeglicama te onima koji to odbacuju nastojati donijeti mir i sklad, no sve su to tek puke riječi, ukoliko se naša srca iznutra ne preobraze. Božja je ljubav jedina sila koja je kadra trajno promijeniti ne samo naše umove i naša srca, već i način na koji se ponašamo, u korist svijeta kojemu Krist po nama želi nastaviti služiti.

Zbog toga je sv. Terezija Avilska vrlo jasno kazala: "Samo je jedan put k savršenstvu, a to je molitva. Ako vam bilo tko pokazuje u nekome drugom smjeru, znajte da vas želi obmanuti!"

(Prevela: Aleksandra Marija Chwalowsky)