Otišao je nečujno, kao što je tiho živio i još skromnije radio. Oni koji su bili uz njega znali su da se neumitno bliži vrijeme odlaska, prijelaza iz ovoga u drugi život. Visoke godine (89), uznapredovala bolest i oslabljeni organizam učinili su svoje. "Pustite me da odem", govorio je često sestri koja se nesebično trudila oko njega da mu olakša posljednje trenutke. Sav je bio prožet mišlju na prijelaz. I nije otišao nepripravan.

Teško je o čovjeku koji je obilježio odgojnu fazu mnoge mlađe subraće (među koje spada i onaj koji ovo potpisuje), koji je u obrazovnom procesu utisnuo ljubav prema svetim knjigama, koji je godinama bio nenametljivi suradnik u listu koji čitamo, teško je o tom čovjeku na rastanku pisati a da ne bude patetike koju je on najmanje volio. Bio je doista skroman, jednostavan, blag, dobar, pobožan čovjek, biblijski rečeno: pravednik. Nije to nikakvo kanoniziranje nakon smrti, već uistinu uvjerenje koje s autorom ovih redaka sigurno dijele mnogi poznavatelji o. Celestina.

Bio nam je odgojitelj. Potkovan u tradicionalnoj praksi pedagogike, koju je sam prošao i upio u Vječnom Gradu, pokušavao je i nastojao očuvati svoje odgajanike od bure koja je pomela i ispraznila mnoga sjemeništa i bogoslovije nakon prvih pokoncilskih godina. "Koga su bogovi zamrzli", govorili su stari Latini, "učinili su odgojiteljem". Tu gorku istinu klasike osjetio je nesumnjivo i naš o. Celestin, pa kad je zapazio da vrijeme traži nove prilagodbe, tiho se povukao i prepustio te brige mlađim silama, a svoju pažnju usmjerio prema velikoj ljubavi: biblijskoj poruci.

Bio nam je profesor biblijskih znanosti. Poput većine svojih predšasnika, prenosio je ljubav i strast prema svetim knjigama. "Rabi", kako smo ga znali nazivati, neumorno je sadio sjeme tamo gdje je ubrzo niknulo zrnje. Mnogi naraštaji pamte ga po blagosti, čak i stidljivosti, kojom je zakrivao svoj pogled pred studentom na ispitu da ne vidi njegovu nelagodu. Takav njegov postupak mnogima je više koristio nego eventualna nepopustljiva strogoća, koja obično ne resi profesore biblijskih znanosti. I "rabi" je tome ostao vjeran sve do umirovljenja, sve do svojeg odlaska s učilišta.

Bio je pisac i suradnik u mnogim listovima i časopisima. Sve do smrti. Kao mladi bogoslov, bilo mu je svega dvadesetak godina, počeo je objavljivati svoje kratke radove u tadašnjem "Svetištu sv. Antuna", da bi kasnije, kada su se uslijed represivnih mjera Crkvi nesklonog režima stidljivo počela otvarati vrata i vjerskom tisku, neumorno započeo svoju suradnju u našem "Glasniku sv. Antuna Padovanskoga", kasnijem i sadašnjem "Veritasu", suradnju koja još uvijek traje i koja će se, živimo u nadi, nastaviti i nakon smrti, jer je ostavio mnogo građe za koju bi bila prava šteta da propadne.

U Uredništvu ga opet pamtimo kao tihoga, blagoga, neumornog i skromnog radnika. Četrdesetak godina suradnje u listu i u isto toliko popratnih knjiga, koje su pratile i slijedile njegovo pisanje u mjesečniku, potvrda su i trajno svjedočanstvo vjernosti o. Celestina i našem glasniku, ali i brojnim drugim listovima, časopisima i izdavačima. Zahvaljujući njegovu trudu i zalaganju, popularizacija Biblije na stranicama ovog mjesečnika, ali i drugdje, nije jenjavala. Stalna i neprekinuta suradnja dobivala je nove zalete uvođenjem stalnih rubrika i iz Starog i Novog zavjeta, gdje je o. Celestin iz Povijesti spasenja iznosio "novo i staro". Polazeći od prvih uzbuđenja Postanka, sve do posljednjih uzdaha Otkrivenja, o. Celestin je nudio čitateljima izvor vode da utaže duhovnu žeđ, da bolje upoznaju Sveto pismo i da još više zavole svaku njegovu stranicu.

I moglo bi se još nabrajati. No, bit će i to dovoljno. Na nama ostaje najprije dužnost zahvale za njegov život istrošen u službi Riječi, ali i osjećaj ponosa što smo dio svojeg života mogli vezati i provesti uz toga pravednika, koji se sada sigurno smješka nad ovim nezgrapnim pokušajem oproštaja, kada svaka riječ samo pompozno zvuči i umanjuje iskrene namjere koje priliče ovom trenutku.