Ovih smo dana na adresu naše redakcije zaprimili iznimno zanimljivo i bogato svjedočanstvo. Naša čitateljica (N. N. iz P.) i štovateljica svetoga Antuna zapisala je na papir riječi iz srca, a onda, kao da je malo čuvala sve to samo za sebe, da bi ipak nakon tri mjeseca poslala. Hvala joj zbog toga, jer na taj način daje poticaj nama koji uređujemo Veritas, a zacijelo i svima vama, dragi čitatelji i štovatelji sv. Antuna. Dok ovo pišemo, ujedno molimo našu čitateljicu da nam se javi u redakciju. Evo njezina pisma napisana sredinom srpnja:

EKSKOMUNIKACIJA

zgrozio sam se kad sam u jednim građanskim novinama pročitao izvještaj o ekskomunikaciji afričkog nadbiskupa E. Milinga zbog nezakonitog ređenja četvorice biskupa. Kao vjernik svjestan sam da je on svojim apsurdnim činom izazvao raskol s Katoličkom crkvom i da ga zbog toga treba primjereno kazniti, ali sam mislio da je "ekskomunikacija" u Crkvi nadiđena još od 1964. godine, kada su se papa Pavao VI. i carigradski patrijarh Atenagora I. u Jeruzalemu zagrlili i opozvali međusobne ekskomunikacije, koje su mrlja na obadvjema crkvama. Ako Katolička crkva još uvijek primjenjuje disciplinsku mjeru ekskomunikacije, onda Vas lijepo molim da mi pojasnite njezino pravo značenje i učinke, a po mogućnosti navedete i slučajeve u kojima se ona primjenjuje.

Vaš bi dopis zahtijevao dulji i višestruki odgovor, no to nam u ovoj rubrici nije moguće. Evo ukratko: Već u Evanđeljima nalazimo neke tragove "isključenja" onih koji ne prime apostole kao Isusove navjestitelje Radosne vijesti: "Ako vas gdje ne prime, ili ne poslušaju vaše riječi, iziđite iz te kuće ili grada i otresite prah sa svojih nogu..." (Mt 10, 14) "Ako li ni Crkve ne posluša, smatraj ga poganinom ili carinikom." (Mt 18, 17) A da je Isus istim apostolima, dakle njihovim nasljednicima, dao vlast da sude o moralnim postupcima, svjedoče njegove riječi: "Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im" (Iv 20, 23), što se u širem smislu može primijeniti i na isključenje iz crkvene zajednice.

Istina je da je 1054. god. došlo do obostrane ekskomunikacije po kardinalu Umbertu, papinu izaslaniku, za Zapadnu, i carigradskom patrijarhu Cerulariju, za Istočnu crkvu. Isto tako da su papa Pavao VI. i carigradski patrijarh Atenagora tu ekskomunikaciju opozvali i "pomirili se", no i s razlogom: osim ostaloga, mnoge optužbe navedene u jednoj i drugoj ekskomunikaciji u stvari su bile bez temelja. Ako još istaknemo da su tome pridonijele i tadašnje prilike (političke pretenzije...), onda je još opravdaniji spomenuti čin Pavla VI. i Atenagore.

To ipak ne znači da Crkva i općenito ukida ekskomunikaciju (hrv.: izopćenje). Primjenjuje ju, međutim, u posebnim slučajevima, kada se teško (i javno) krši pravovjerje, crkvena disciplina, jedinstvo Crkve, svetost i nepovrjedivost sakramenata i dostojanstvo vrhovne vlasti u Crkvi (pape). Zakonik kanonskog prava nabraja i neke druge slučajeve. Crkva, u svakom slučaju, ima pravo i želi da i na taj način brani pravovjernost, svetost sakramenata i jedinstvo Crkve i Božji narod čuva od teških i javnih sablazni.

Nema dakle razloga da se, kao vjernik, zgražate nad izvješćem o ekskomunikaciji nadbiskupa E. Milinga, za kojega i sami kažete da je "svojim apsurdnim činom izazvao raskol s Katoličkom crkvom...".

Jedna napomena: Neki su od svih slučajeva, za odrješenje i pomirenje s Crkvom, pridržani papi, a neki za to ovlaštenim svećenicima, no u slučaju neposredne smrtne opasnosti, može to učiniti i svaki svećenik, a ekskomunicirana osoba, ako je pri svijesti, mora se dakako prije odrješenja pokajati.

Odgovorio: fra Zvonimir Zlodi

Djetelina s četiri lista, bijeli slon, znakovi zodijaka, konjska potkovica… jednim imenom nazivaju se amajlije ili talismani, a spadaju u područje praznovjerja. Za razliku od okultizma, koji se služi zazivanjem okultnih sila, praznovjerje se temelji na neznanju i strahu, koji nisu samo stvar minulih vremena i primitivnih naroda, nego i danas igraju značajnu ulogu u suvremenoj kulturi. Kao što se može zaključiti već i iz samog pojma, riječ je o vjeri "u prazno". Nekim predmetima pripisuju se svojstva koja po sebi nemaju.

Razbijenom ogledalu, na primjer, pripisuje se nagovještaj nesreće. Ova praznovjerica potječe iz davnih vremena, kada su ljudi vjerovali da je nečija slika, bilo nacrtana ili u ogledalu, dio te osobe, i što god se dogodilo slici, dogodit će se i toj osobi.

U nekim neboderima nakon dvanaestog slijedi četrnaesti kat, jer žele izbjeći broj trinaest, koji smatraju nesretnim, s naročitim strahom pred petkom - trinaestim u mjesecu. Ova praznovjerica najvjerojatnije vuče korijenje od Vikinga ili drugih Nordijaca, koji pričaju o gozbi s dvanaest gostiju - svi su bili bogovi. Bog zla, imenom Loki, srdit što ga nisu pozvali, kradom se ušuljao, tako da ih je bilo trinaest. Jedan od trinaestorice je poginuo i otada se - kaže legenda - broj trinaest smatra nesretnim. Prema drugim izvorima, korijen ovog praznovjerja potječe iz kršćanstva. Na posljednjoj večeri sjedila su dvanaestorica apostola s Isusom - koji je bio trinaesti. Nakon večere, trinaestog člana - Isusa - čekala je okrutna smrt i to baš u petak! Kad bi se Isusovoj smrti na križu pridalo značenje otkupljenja ljudskoga roda - kakvo mu pridaju kršćani - onda bi taj petak trinaesti spadao u sretne dane. Ali, to je obilježje praznovjernih ljudi, oni su vjeru u živoga Boga zamijenili vjerom u prazno, a ljubav prema Bogu ustupila je mjesto strahu.

Što bi nam tek imale napričati ispljuvane crne mačke koje su se, sirotice, praznovjernim ljudima slučajno zatekle na putu, ili konji čije dotrajale potkove ljudi prikivaju na dovratnike svojih kuća da im donesu sreću? I to sve u 21. stoljeću - kada se čovjek već odavno popeo na Mjesec!

Da, djetelina s četiri lista donosi sreću, ali samo nerazumnim životinjama koje se njome prehranjuju.

Odgovorio: fra Josip Blažević