Blagdan Svih Svetih je prelijepi jesenski dan i prebogat kršćanski spomen na sve one koji Boga gledaju licem u lice, zahvaljuju mu i ljube ga, u potpunosti uživajući u sigurnosti da i On ljubi njih. Doduše, ovog biblijski natopljenog optimizma kršćanske vjere u život poslije života vjerojatno nedostaje i nekima koji, s cvijećem i svijećama, ili lampionima u ruci, dolaze na grobove svojih roditelja, ili braće, ili sestara, ili prijatelja, ali nimalo ne umanjuje želju da se grob, vječno počivalište tijela oca, majke, djeda, bake, dostojno uredi i blagoslovi. U mnogim, pogotovo gradskim sredinama, blagdan Svih Svetih je kao svadba: svi su svečano obučeni i tu se susreću i oni koji se katkad i godinama, pa i desetljećima nisu vidjeli.

Tako su neki, koji su iskoristili ovaj blagdan i slobodne dane da posjete svoj rodni grad i groblje, pa makar nikoga tu ne imali, bili iznenađeni kad su na grobu sreli Stipu, potresenog, zamišljenog, suznih očiju. A pamtili su ga posve drugačijeg.

Stipa je bio veseljak, stariji bi rekli "pravi bećar", koji bi, čim bi uzeo u ruke tamburicu, ili harmoniku, ili usnu harmoniku, ili bilo što na čemu se može svirati, lako započeo pjevati slavonske bećarce, dalmatinske klapske pjesme ili domoljubne (sjajno bi otpjevao onu "Kome bi svirale moje mandoline da Hrvatske nije, da Hrvatske nije"), a kad bi netko započeo "Ne dirajte mi ravnicu" ili "Pjevaj majko ratara i bekrija pjesmu onu što je život stvara, konje vrane kad osedla Slavonija…", ne bi mogao izdržati. Raširio bi ruke, visoko, teatralno, zagrlio prvu osobu do sebe i sav se dao i zemlji i pjesmi. Nije čudo da mu je jedan od najljepših filmova bio "Sokol ga nije volio", koji je uz njegovu njivu sniman. "Rođen sam s pjesmom", znao bi reći. "Recite samo koju želite, i vidjet ćete, odmah ću je i otpjevati i odsvirati." Ipak, najdraže su mu bile hrvatske božićne pjesme, uz njih bi se kao malo dijete raznježio. Pogotovo kad je dobio svoju djecu.

Stipa je, unatoč tome što su ga mnogi doživljavali kao površnog i zabavnog čovjeka, koji život uzima s osmijehom i zamahivanjem "lako ćemo", sve svoje životne zadaće "odradio" puno prije svojih vršnjaka. Odmah poslije srednje škole odslužio je JNA, potom je diplomirao na jednoj višoj školi, zaposlio se, oženio i s navršenih dvadeset i tri godine postao otac prelijepe djevojčice, Ive. Nekoliko godina kasnije rodio mu se i sin Ivan.

Iva je bila još djevojčica kad su Stipa i njegova supruga primijetili da je dijete osjetljivije nego druga djeca. I krenuli su pregledi, terapije, obilazak bolnica, Zagreb… Bubrezi…

Iva je izrasla u milu, pomalo plahu djevojčicu, i djevojku, plavih očiju na oca i mirne, suzdržane naravi na majku. Nikada se ni u čemu nije željela isticati, nikada nije govorila o svojoj bolesti i bolima s kojima je živjela. Zato je osmrtnica s njezinim likom, koja se na mnogim mjestima pojavila u gradu, za sve koji su je poznavali bila šok. Gledajući je na odru onako mladu, časna sestra, njezina bivša vjeroučiteljica, rekla je: "Ona je u svojoj 21. godini ispunila misiju koju joj je Bog namijenio. Tiho, samozatajno i nenametljivo kako je živjela, tako je i umrla."

Stipin svijet se posve urušio... Počeo je nestajati... Njegova ljubimica, njegova Seka, kako je svoju kćer zvao, iznenada je (smrt je uvijek iznenadna, tješili su ga prijatelji) nestala iz njegove kuće, iz njegova dvorišta, iz njegova života... Njegova žena se u toj tragediji pokazala jačom i sabranijom. Svoje dijete je ponovno prikazala Bogu kao onda kad ju je i kao novorođenče donijela na krštenje.

Ali je Stipa, kad god može, uz njezin grob. U dvorištu su posadili ružu da njihovoj djeci bude ljepše i ugodnije, pa sad bere cvijeće i odnosi ga na Ivin grob. "Ne znam koliko sam ruža odnio. Sto? Petsto? Ne znam. Ali znam… Ne pomaže. Praznina ostaje… tu…", govori pokazujući na srce, " tu nema više ništa". Nemoguće je to riječima iskazati. Bol i praznina neiskazivi su.

Ni sam ne zna kada točno, ali malo po malo, kao jutarnja zraka sunca koja dotiče zemlju i mrak nestaje, dušu je počelo obasjavati svjetlo vjere. Kao ministrant, u djetinjstvu je išao u crkvu, kasnije je na "to" zaboravio (osim na polnoćku, naravno!), ali kako je išao na groblje (uvijek je išao pješice, da putem sa Sekom razgovara), sve češće bi mu se u srcu, posve spontano, počela javljati molitva "Oče naš" i "Zdravo Marijo". I što je češće molio, to je radije molio, što je više vremena provodio s "Očenašima" i "Zdravomarijama", sve bi se bolje osjećao. I, nekako mu je njegova Seka, njegova ljubimica, njegova kći postajala bliža. Sad je osjećao da je ona živa, da su joj drage njegove molitve, a sam je osjećao sve bližom Isusovu Majku. Počeo je moliti i krunicu.

Za Veliku Gospu odlučio je. Propješačit će tih 60 kilometara kao biblijski hodočasnik,od svog grada do Aljmaša, i moliti krunicu. Desetak kilometara prije cilja više nije mogao izdržati od bolova. Bilo mu je jasno: bubrezi! Nazvao je suprugu. Došla je autom i vratila ga kući. Uzeo je lijekove, malo se primirio, sad je sam sjeo u auto i točno na mjestu gdje je morao prekinuti svoje hodočašće ostavio auto i nastavio pješice. Pjesma Gospi koja se sa svih strana čula razgalila mu je srce. Radost je bila iscjeliteljska! Osjećao se preporođenim. Kad ga je nakon nekoliko dana posjetila novinarka lokalnih novina, imao je što pričati.

Ali, to nije sve! Isusova Majka, hodočasničko ozračje, tišina i tama mrkle noći, koja podsjeća na "tamnu noć duha" o kojoj pišu duhovnici, pokora, umor, sve je to kao melem djelovalo na njegovu dušu. Već za Malu Gospu hodočastio je u Marijino svetište Mariagyud u Mađarskoj. Također šezdesetak kilometara. Mnogi su ga odgovarali. Osmijehom, koji su neki prepoznali iz njegovih "bećarskih dana", razoružao ih je: "Ma, da vi znate kako je to lijepo ovako biti sam i s Majkom Božjom putem razgovarati". "Ja njoj izmolim krunicu, Ona meni uzvrati osmijehom, ja Njoj zapjevam, Ona mi uzvrati mirom, a kad mi postane baš teško, kad žuljevi na nogama prokrvare, a san sklapa umorne oči, kažem svojoj Seki: Seko, ne brini. Tebi će tvoj tajo sad izmoliti još jednu krunicu. I osjetim kako je mom djetetu zaista bolje. Ma ona je živa! Na drugačiji način nego što je bila ovdje. Njezina duša živi, njezini osjećaji žive, ja sam siguran da na nju sad umjesto mene i žene čuva i pazi Isusova majka."

Kad se u Mariagyudu pred crkvom pojavio nasmijan, vedar, premda umoran i iscrpljen, njegovi prijatelji, koji su ga najprije odgovarali od tako teškog puta, a kad su shvatili da ga neće slomiti, pa su, drugim putem, autima došli u Mariagyud, zaplakali su. Ovakvog Stipu nisu nikada vidjeli. Sad je zračio nekom drugom snagom, mirom, krotkošću, radošću kakvu nije imao ni u vrijeme svoje neobuzdane mladosti i sav mladenački šarm bećarski "prosipao". Na jutarnjoj misi bili su zajedno. Nakon mise, sad već vidno ganut, ne objašnjavajući ništa, Stipa je rekao: "Moje sljedeće hodočašće je Majci Božjoj u Mariju Bistricu. Molit ću za svu djecu koja su umrla i za njihove roditelje. Neka i njima Majka Božja pomogne ovako kako je pomogla meni. Jer, Ona zna kako je to kad ti dijete umre."

Na obljetnicu smrti svoje Seke Stipa je krenuo u Mariju Bistricu. S krunicom u ruci i pozdravom ganutih prijatelja.