VERITAS - br. 7-8/2006

>[SADRŽAJ]<

ANTUNOVE STRANICE

KRUH SV. ANTUNA ZA SIROMEHE

Tješitelj i pomoćnik

Već je u članku u prošlom broju ovoga lista istaknuto da su glavne karakteristike sv. Antuna bile njegova ljubav prema Isusu Kristu i prema siromasima. Prema siromasima, dakako, ne samo u materijalnom nego i u širem smislu: koji su gladni Božje riječi ili im je potrebna milost Božja.


ZVONIMIR ZLODI

Kruh sv. AntunaSv. Antun s Isusom na jednoj ruci i kruhom u drugoj. Po ovim ga je dvjema karakteristikama već za njegova života prepoznao Božji narod, te je upravo takav postao i uvijek ostao toliko omiljen da je osim Majke Božje, kako je i rečeno, najštovaniji svetac u Crkvi Kristovoj. Pa to i jest za nas doista sve: Isus i bližnji, naročito tko je u potrebi. Duhovnoj ili materijalnoj. Kao i za sv. Antuna.

Čitajući prva djela o životu i djelovanju sv. Antuna, možemo proširiti horizont svoga gledanja na njegov lik i na sve što nam on kazuje kao štovateljima i kao onima koji mu se kroz stoljeća dive, od sela do grada, od jednoga kraja zemlje do drugoga, sve do danas. Tu nam se sv. Antun prikazuje, da spomenemo tek nešto, kao čovjek savršena evanđeoskog duha, neumorna apostolskog djelovanja i nesebična darivanja svima, pun žara i velikodušnosti, pomiritelj s Bogom i među ljudima, ponizan i učen franjevac, u jednoj riječi svetac kojega je kao takva i prepoznao i proglasio vjerni puk i prije nego je to, službeno, učinila Crkva. Bit će o tome, nadamo se, i više govora na ovim stranicama, no zadržimo se za sada na dvjema oznakama koje ga očituju, među ostalima, kao tješitelja i pomoćnika u raznim prigodama našega života.

Kruh sv. Antuna

Danas se ne samo po franjevačkim crkvama nego gotovo i po svima drugima nalazi 'škrabica' s natpisom "Kruh sv. Antuna". Naravno, radi se o kruhu (milodarima) koji se u ime i pod pokroviteljstvom sv. Antuna dijeli siromasima. Kada je i kako došlo do tog običaja, pravog izraza i svjedočenja kršćanske ljubavi prema bližnjemu?

Nedugo nakon što je u Padovi izgrađena bazilika sv. Antuna, neki se dječačić, po imenu Tomasino, igrao nedaleko od nje i nesretno pao u veliku posudu s vodom. Kad ga je njegova majka nakon duljeg traženja našla, bilo je prekasno. Izvadivši ga iz vode, nije više pokazivao nikakve znakove života. Očajna majka tada zavapi velikom čudotvorcu, sv. Antunu, uz obećanje da će siromasima udijeliti toliku količinu brašna koliko teži njezin nesretni sin. I bi uslišana. Dječačić je istoga trenutka živnuo, kao da mu se ništa nije dogodilo. Od tada je nastao običaj da štovatelji sv. Antuna na razne načine pomažu siromasima, u prvim vremenima nazvan 'težinom dječaka', a kasnije 'kruhom siromaha' te naposljetku 'kruhom sv. Antuna'.


Neki se dječačić, po imenu Tomasino, igrao i pao u veliku posudu s vodom. Kad ga je njegova majka nakon duljeg traženja našla, bilo je prekasno. Očajna majka tada zavapi velikom čudotvorcu, sv. Antunu, uz obećanje da će siromasima udijeliti toliku količinu brašna koliko teži njezin nesretni sin. I bi uslišana. Tako je nastao "Kruh sv. Antuna".


Taj se pobožan način pomaganja potrebnih pod pokroviteljstvom sv. Antuna posebno proširio od 1887. god. brigom padovanskog svećenika Antuna M. Locatellija i fratara bazilike sv. Antuna. Veoma je proširen i u našim krajevima. S pravom se, dakle, sv. Antun naziva i "Otac siromaha".

Posrednik za izgubljene stvari

U najpoznatijoj pjesmi u čast sv. Antuna "Ak' čudesa tražiš, gle…" nalazi se i refren "More, lanci padaju, uda, stvari propale mole i dobivaju mladi pa i starci". Stvari propale, tj. izgubljene ili na bilo koji način s dobrom nakanom poželjne. Pjesma kaže da ih dobivaju "mladi pa i starci" - svi! I doista, postoje mnogobrojna svjedočanstva o čudesima koja se odnose na izgubljene stvari, po zagovoru sv. Antuna opet pronađene. U knjizi "Sv. Antun Padovanski, evanđeoski čovjek" (Padova, 1995.) autor nabraja svakovrsne pronađene predmete: prstene, ogrlice, naušnice, novac, novčanike, knjige, dokumente, pa čak i nestale životinje (ovce, pse). No, što je i mnogo važnije, pouzdani Antunovi štovatelji svojim molbama što mu je upravljaju nalaze i slogu u obiteljima, pomirenje među prijateljima, strpljivost u trpljenju, jakost u suočenju s mnogim životnim teškoćama i kušnjama, zaposlenje, štoviše i životnog druga ili družice… Iznad svega treba ipak naglasiti - a što bi i bilo važnije od toga - da mnogi i mnogi, po svojoj pobožnosti i pouzdanju u sv. Antuna, nalaze opet mir u Bogu, osobito grješnici po obraćenju i kajanju za svoje grijehe. Novi život, ispunjen dobrim djelima i radošću pronađena životnog smisla.

Bilo u duhovnom, bilo u materijalnom smislu, sve su to događaji u kojima se očituje pouzdanje u zagovor sv. Antuna i njegova dobrota prema onima koji mu se vjerom preporučuju, a samo dobivanje milosti ujedno je i znak i svjetlo za nas, siromašnih putnika na ovome svijetu.

Sv. Antun je uvijek pred prijestoljem Božjim da nam od Svemogućega isposreduje svaku milost za koju ga opravdano i pouzdano zamolimo. Uvijek otvorena srca za naše potrebe, kao - doista - velik tješitelj i pomoćnik na našem putu prema sretnoj vječnosti.


BEZ KRISTA I KRIŽA, NIŠTA, NI NEBA!

U potrazi za nebom

Jutrom, svaki dan jednako, otvorila bi crkvena vrata, pogledom pomilovala svece. Zadržala se duže pred oltarom, koliko traje jutarnja molitva. "Moram mu zahvaliti za novi dan", reče gledajući prema svetohraništu.


SLAVKO VRANJKOVIĆ

Djeca su je voljela, stariji prihvaćali kao svoju. Učinilo im se neobično njezino redovničko ime: Viktima. I ona se prisjećala s nelagodom dana kada ga je dobila, od svojih je tajila, da bi se na kraju opravdavala šalom na svoj račun. "Viktima na latinskom znači 'žrtva, žrtvena životinja'." Željela se žrtvovati u svemu.

Imala je prozirne ruke, kao da su satkane od svjetla. Bilo je nešto posebno u njezinom dodiru, riječima, susretu. Sve je prihvaćala majčinski široko s osmijehom i boli koja joj se nazirala u očima. Sagorijevala je poput svijeće. Voljela je djecu i cvijeće. Kada nije bila nedjelja ili blagdan, dvorište je vrvjelo djecom. Pomagali su joj oko uređenja crkve, zalijevanja cvjetnjaka. Svaki dan, a ne samo nedjeljom, crkva je mirisala opojnim mirisima, blistala u raskošnim bojama proljeća. Imala je poseban odnos prema ljepoti. Znala je cvijetu odrediti mjesto u velikom obojanom slapu podno Svetohraništa, kipa sv. Antuna i oltara.

Znala je s ljudima, siromasima. Imala je srca za beskućnike. Davala im je iz "Kruha svetog Ante", ne milostinju, nego nešto što im pripada i što su zaslužili. Nastojala je da ne povrijedi njihov ponos.

   

Imala je odgovor na mnoga pitanja, lijepu riječ za svačije uši. Izgledom omalena, korakom i teškim hodom prerano sazrela. Bolest joj je promijenila odnos prema životu. Male su joj stvari postale važne. Znala je uživati u svakom danu kao da joj je posljednji. Dijelila je s Bogom dan i dočekivala noć, a jutro započinjala psalmom: "Bože, u pomoć mi priteci!"

Već više godina je potajno, a sada i vidljivo, uselila opaka bolest u njezino tijelo. Nemoć je krila pred drugima da ih ne optereti i ne izazove samilost. Ipak su svi znali. Jutrom bi u molitvi otkrila dušu, prinijela svoju bol na oltar, kao što se kalež prinosi. "U skladu s imenom", dodala bi gledajući u križ.

"Blagdan je blizu. Trebali bismo je povući iz župe u samostan. Nemoćna je", nakon razmišljanja reče časna majka. "Ostavite je još sada, za Antunovo", zamoli predstojnica, "bila bi nesretna… otpisana prije vremena. Neka ostane." Zaključi.

Vitražni prozori blistaju svjetlom, jarkim bojama obojanih stakala. Unutar crkve veliko spremanje. Predblagdanski dani.

Voljela je glazbu. Gdje god se čula pjesma, znali su da je i ona tu. Pjevala je stare i nove crkvene napjeve satkane od vjere, čežnje i zahvale. Pjesme su govorile o Bogu i o vječnosti, o životu i smrti, radosti.

U svemu je bila aktivna. Pomagali su joj mnogi, osobito oni s kojima je pjesmom hvalila Boga.

Župnik se nije miješao u pripremu, kićenje, izbor pjesama, premda je mislio da bi i njega za neke stvari trebalo pitati. Pomoć nije tražila. Rad joj je bio radost.

"Mirta, preuzmi i vodi!", oglasi se između dva daha. "Malo ću se odmoriti… umorna sam". Djevojke su je pratile pogledom dok je teško prelazila svetište. Primijetili su da je sve slabija, samo su joj oči ostale iste: vedre od smijeha i svjetla.

"Mama kaže da umire", kroz plač reče Marija. "Ima rak. Čula sam od brata liječnika", doda druga. "Požurimo s poslom!" Mirta reče zapovjednički. "Pjesmom ćemo je oraspoložiti!" "Izgledaš kao časna", reče jedna kroz smijeh. "Još ti samo nedostaju veo i križ." "Sve u svoje vrijeme", zaključi i započe pjesmu.

Nisu ni primijetile njezin povratak. Sjedila je u zadnjem redu, sva ozarena. "Ako i umrem prerano", pomislila je, "imala sam zašto živjeti."

Djevojke su, redajući pjesmu za pjesmom, zapjevale "Kad se budemo gledali oči u oči ja i ti. Sjeti se da sam samo čovjek, a Bog da si ti…"

Pjesma im se učini posve drugačijom od drugih. Ona je pjevala zajedno s njima. Imala je ugodan, lijep glas. Začuđene stadoše. Čulo se samo njezino pjevanje. Odzvanjalo je kao da dolazi s onog svijeta. Jednoj se oteo plač, pa onda i drugoj. Okružiše je i zagrliše, a ona njih obgrli pogledom. "Čemu plač? Još sam živa i živjet ću dok se ne udate!" Ni trunka straha. Govorila je o smrti kao što se o životu govori.

   

Otkada je ona u župi svaki posao ili vježba pjevanja, završili bi razgovorom. Sjedili bi uokolo, kao težaci nakon napornog posla, uz čašu soka, izmjenjivali iskustva, postavljali pitanja, tražili odgovore.

"Zašto ste otišli u samostan?", upita Mirta.

"Duga je to priča" - odgovori. "Izgledaju sve iste, a različite su. Rasla sam kao i vi, školovala se, imala prijatelje, zabavljala se, dakako vjerovala. Bilo je to jednog dana, iznenada, nakon nedjeljne mise. Umjesto u crkvi, ostali smo vani podno stare lipe. Ništa nismo čuli, još manje vidjeli. Pamtit ću samo zvona. Zvonila su kao da meni zvone."

"Kao da se u meni ponavlja vaš doživljaj", nastavi Mirta. "Dojadilo mi je 'gluvarenje', neka čudna besciljnost. Odjednom su mi postali dosadni tračevi koje prepričavamo, laži kojima se drugačije prikazujemo. Sve se vrti oko zabave, provoda, pića, izlazaka. Nitko ne pita: Hoćemo li sutra na misu? Hoćemo li i gdje u disco? To da!"

"Na dobrom si putu da odrasteš", zaključi sestra.

"Jeste li bili zaljubljeni?", zapita netko. "I danas sam", reče. "Moja ljubav je Isus, moja ljubav je Crkva, moja ljubav ste vi. Nisam se udavala niti samo jednom čovjeku poklonila ljubav da je sada mogu poklanjati svima."

   

Odvezli su je jedne večeri. Nakon više mjeseci vratili su je iz bolnice u samostansku bolesničku sobu. Neizliječena. Nevelika soba s jednim krevetom i križem iznad uzglavlja. Ležala je blijeda, na bjelini kreveta, umornih ruku.

Mirta se sagnu, posluša, prihvati ruku bolesnice tražeći bilo. Učini joj se da ne diše. "Još sam tu. Nisam otišla", prošapnula je. Ruke su se spojile u blagom stisku.

Nedugo nakon zadnjeg razgovora, kad su sestru opet odveli u bolnicu, Mirta se uputila u samostan. Nije bilo lako ostaviti staro društvo, način života, roditelje. "Ne ostavljaš svijet, mijenjaš način života!" Prisjeti se njezinih riječi.

"Odlazim u samostan", otkri i svojim prijateljicama.

"Prolupala", rekoše joj. "Razočarala se u ljubavi! Zaluđena od sestre Viktime."

"Ni jedno, ni drugo", odgovorila je. "Ja sam u potrazi za nebom!"

Jedva je dobila dozvolu da bude uz bolesnicu. Premlada.

Smjestila se na uskom ležaju, da joj bude od pomoći.

Dok je sestra spavala, prisjećala se njezinih riječi: "Tužit ćeš se da te poglavari ne razumiju. Razumiju oni tebe, ali ne onako kako bi ti željela. Tu nastaje raskorak. Poslušnost je jedini izlaz."

Posljednji tjedan dana nije govorila mnogo. I kad bi nešto rekla, teško se razumjela izgovorena riječ. Gledala je nekud unazad, preko uzglavlja. Križ joj se nazirao u očima.

"Kad umrem, znat ću odgovor na sva pitanja", promuca. Blagi smiješak joj razvedri lice uokvireno bijelom kapicom. Činilo se da je sazrela za smrt. Prisjeti se njezinih pouka: "Ja smrt ne prihvaćam. Kakav bi to bio život da smrću završi. Užas! Ne postoji ovaj i onaj život - odvojeno. On je jedan i smrću se samo mijenja, a ne oduzima!"


"Viktima na latinskom znači 'žrtva, žrtvena životinja'." Željela se žrtvovati u svemu. Zapisala je: "Nebo nije tamo gdje ga mnogi traže. I zavjetovani i oni u svijetu, misle da je ono na zemlji, u uspjehu, prividnoj radosti, položaju, časti i slavi, u ljudskoj ljubavi. Trče za njim, za srećom, a i kad im se načas učini da su ga dostigli, ono, poput obzora nestaje u daljini, poput duge ispod koje nitko nije prošao. Bez Krista i križa, ništa, ni neba!"


Iako je bila kandidatica, oblačila bi rado, potajno, njezino redovničko odijelo. "Lijepo ti stoji. Bit ćeš prava tek kad uz odijelo promijeniš i sebe." "Znam i trudit ću se", odgovori. "Ne očekuj da ćeš u samostanu naći nebo, ako ga nisi ponijela u sebi. Ne traži savršenstvo u drugima. Tu ćeš naći i mane i vrline." Isprekidan kašalj zaguši riječ. Vlažnom gazom joj obrisa suhe usne, namjesti jastuk, poravna pokrivače.

"Molit ćemo zajedno!" Soba se ispuni redovnicama. Stajale su, klečale i molile. Pratile su njezine polako izgovorene molitvene riječi. Uskladili su svoj ritam s njezinim.

Nad krevetom, uz križ, natpis. "Mijenjam sebe i svijet oko sebe!"

Bio je to njezin životni moto. Mlade su ga redovnice ponijele kao svoj.

Samostan se uznemirio skorom smrću. Započele su priprave za ukop i misu. Među stranicama Časoslova pronašle su ispisani list. Časna majka ga uze. "Dat ću ga biskupu" - pomisli. "Može mu biti poticaj za posmrtni govor."

Našli su je jednog jutra smirenu, ruku prekriženih na prsima, širom otvorenih očiju, kao da gleda u vječnost. Soba je mirisala na ljiljane. Biskup je pročitao ono što je pisalo na pronađenom listu: "Nebo nije tamo gdje ga mnogi traže. I zavjetovani i oni u svijetu, misle da je ono na zemlji, u uspjehu, prividnoj radosti, položaju, časti i slavi, u ljudskoj ljubavi. Trče za njim, za srećom, a i kad im se načas učini da su ga dostigli, ono, poput obzora nestaje u daljini, poput duge ispod koje nitko nije prošao. Bez Krista i križa, ništa, ni neba!"

Nad grobovima su jecala posmrtna zvona.

>[SADRŽAJ]<