VERITAS - br. 7-8/2006

>[SADRŽAJ]<

PRIČA

KULTURNO I DUHOVNO BLAGO SLAVONIJE

Pokraj Karašice

Povod je bilo posve netipično i ekskluzivno iskustvo muža i žene, Zlatka i Ljilje, koji će u sklopu programa zajedno pjevati. Njihova priča toliko ih je zainteresirala da su svima odlučili ispričati slikom i tonom kako Slavonija nije samo zemlja zlatnog žita, zlatnih hrvatskih ruku, nego i ljudi zlatnog srca kakvi su upravo Zlatko i Ljilja.


ANA PENIĆ

S pozornice u samom centru grada snažni je razglas na sve strane raznosio riječi voditelja priredbe.

"I ovaj festival, ili smotra, narodnog stvaralaštva: rukotvorina, 'šlingeraja', izvornih slavonskih zanata, kulinarskih specijaliteta, i slatkih i slanih, te narodnih običaja, u kojima smo uživali cijeli tjedan, večeras završava spletom prelijepih hrvatskih narodnih pjesama nastalih u mjestima uz Dravu, Karašicu i Vučicu. Bogatstvo je to Slavonije na koje smo ponosni, a baštinili smo ga od baka i djedova, i dužni smo ih sačuvati za našu djecu i buduće generacije. Pozdravljam sve tamburaše, plesače, pjevače iz hrvatskih kulturnih društava koji će nas svojom pjesmom i plesom obogatiti, a svima, i izvođačima i publici želim ugodnu i raspjevanu večer!"

Oni koji su stajali uz pozornicu prepoznali su lice poznatog tv-voditelja, a oni koji su obilazili štandove sa šarenilom licitarske ponude, prepoznali su ga po glasu. S ovakvim i sličnim programom obišao je svijet.

Među publikom na trgu bilo je i dvoje studenata hrvatskog jezika Filozofskog fakulteta u Osijeku, koji su snimali emisiju "Priče iz Hrvatske" za hrvatski program televizije i radija u Pečuhu. Bili su to mladi Hrvati, mladić i djevojka, dio hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj, a povod da se nađu ovdje bila je jedna emisija RTL televizije, u kojoj su čuli o posve netipičnom i ekskluzivnom iskustvu muža i žene, Zlatka i Ljilje, koji će večeras u sklopu ovog programa zajedno pjevati. Njihova priča toliko ih je zainteresirala da su odlučili ispričati slikom i tonom kako Slavonija nije samo zemlja zlatnog žita, zlatnih hrvatskih ruku, nego i ljudi zlatnog srca kakvi su upravo Zlatko i Ljilja. Već su ih upoznali i sve što su od njih čuli za njih je suvremena ilustracija "Pjesme nad pjesmama", kako ju je interpretirao njihov profesor, bibličar.

On je rekao da je "Pjesma nad pjesmama" bit, srž Božje objave ljubavi spram čovjeka. Bog je zaručnik koji ljubi i traži zaručnicu, a čovjekova duša je zaručnica koja neizrecivom čežnjom žudi za ljubavlju zaručnika i "sva je bolna od ljubavi" dok je ne ostvari u naručju zaručnika.

I, naglasio je profesor, ta Božja ljubav razlijeva se u supružničkoj, zaručničkoj, prijateljskoj ljubavi, ljubavi djece spram svojih roditelja i međusobne ljubavi braće i sestara. Uvijek se prepoznaje po miru i radosti.

Mir, radost, nesebičnost, samozatajnost, velikodušnost i nepogrešivost rukopis je Božje ljubavi bez obzira u kojem se odnosu ili obličju pokazuje, kao što voda ne mijenja svoju bit bez obzira u kojoj se posudi nalazi, velikoj ili maloj, od običnog stakla ili u kristalnoj čaši. Mladim Hrvatima iz Mađarske ovakva je upravo bila ljubav između Zlatka i Ljilje.

   

Gledali su i snimali cijeli program, ali su posebno bili raznježeni kada se, na kraju programa, uz zvuke tamburaša, pozornica ispunila svim sudionicima koji će zajednički otpjevati "himnu" ovakvih priredaba, pjesmu koja ih sve povezuje "Pokraj Karašice selo malo". Kada je voditelj najavio pjesmu i završnu scenu cijelog susreta i kamere i kasetofon su bili uključeni.

Mikrofon je uzeo Šokac u bijeloj narodnoj nošnji, s trobojnicom oko pasa, sa šeširom na glavi kakvu je i papa Ivan Pavao II. dobio na dar. Glasom i osmijehom koji je podsjećao na Fabijana Šovagovića, ikone ovoga kraja, zapjevao je: "Pokraj Karašice selo malo", cijeli je trg zapljeskao i zapjevao "selo malo, ali srcu drago", a tada je na pozornicu pored Šokca stala Šokica, lijepa, vitka i plavooka, zagrlila ga oko struka i gledala toplim, vrckastim, zaljubljenim pogledom koji je on, kako pjesmi dolikuje, uzvratio i zajedno su zapjevali "Karašica teče, idem svaku večer, dragoj pod prozore." Bili su to Zlatko i Ljilja.


Zlatko i Ljilja upoznali su se na jednom ovakvom skupu. Bio je to "klik" koji se rijetkima dogodi. Vjenčali su se i uskoro dobili dvoje djece, a onda je došao rat. Kao hrvatski branitelj Zlatko je zaradio bolest bubrega i dijalizu. Liječnici su mu rekli da je mogućnost da dobije prikladan bubreg 1:100.000. Ljilja je rekla: "Pa, pokušajte s mojim!" I dogodilo se čudo!


Mladi mađarski Hrvati bili su očarani. Ovoj sceni, ovom osmijehu, ovoj ljubavi, neće odoljeti ni CNN. Sve je tu bilo posloženo kao u bajci: hrvatski folklor, hrvatska pjesma i hrvatska ljubavna priča. I izvorna hrvatska radost na kraju za razliku od tolikih ljubavnih priča kojima nas zasipaju tabloidi, koje se raspadaju kao kule u pijesku.

Ova priča sadrži elemente drame, neizvjesnosti i napetosti, ali na kraju sve završava dobro. Tu pobjeđuje dobrota, ljubav, radost i mir, upravo kako im je tumačeći "Pjesmu nad pjesmama" nabrojio njihov profesor, bibličar.

Nakon završetka programa još dugo u noć dok su autobusima, autima, ili pješice išli svojim kućama sudionici ovog susreta i publika su putem nastavljali svirati i pjevati. Mladi Hrvati su sa Zlatkom i Ljiljom željeli snimiti još nekoliko kadrova i čuti o njihovoj nevjerojatnoj ljubavnoj priči. Zamolili su ih da ne skidaju svoje prekrasne narodne nošnje, jer će ovako sve biti još poetičnije.

   

Zlatku i Ljilji je sve što imaju reći vrlo jednostavno. Upoznali su se na jednom ovakvom skupu i odmah prepoznali kao budući supružnici. Bio je to "klik" koji se rijetkima dogodi. Kad su se vjenčali, njoj je bilo 20, a njemu 24 godine. Dobili su dvoje djece, a onda je došao rat. Kao hrvatski branitelj Zlatko je prošao sva slavonska ratišta, i s osmijehom kaže, "kao uspomenu i dugo sjećanje", zaradio je bolest bubrega i dijalizu, koja je punih 11 godina diktirala život cijeloj obitelji. Kao jedinac nije imao bliske osobe koje bi mu darovale bubreg i bio je na listi čekanja za transplantaciju godinama. Liječnici su mu rekli da je njegova genetska struktura takva da je mogućnost da dobije prikladan bubreg 1:100.000. Beznadno! Ljilja je rekla: "Pa, pokušajte s mojim!" To je rekla tako jednostavno, kao što nudi kolač s bogatoga blagdanskog stola. Dogodilo se čudo! Upravo je Liljin bubreg imao tu poželjnu strukturu od 1:100.000! Sve što je slijedilo bilo je kao epizoda iz "Hitne službe", samo što se nitko nikada nije sjetio takva nevjerojatnog scenarija koji je u zagrebačkoj bolnici Merkur doživio pravi filmski happy end. Liječnik je nakon što je pregledao Zlatka u njegovoj bolesničkoj postelji i Ljilju u njenoj, analizirao sve liste i s osmijehom rekao: "Čestitam! Uspjeli smo! Hvala Bogu!"

   

Danas Zlatko živi, radi, ide u ribolov na Dravu i Karašicu, pjeva, i isti je kakvim ga pamte prijatelji iz osnovne škole: veseljak, dobričina, blage naravi, nenametljiv, omiljen zbog svoje vedrine, dobrote i spreman da pomogne. Uvijek je sa svojom ženom, s kojom se od prvog susreta sjajno slaže. Ona je nasmijana, opuštena, radosna i sretna. Ipak njezina radost kojom zrači ima nešto nedokučivo, neobjašnjivo, dolazi iz izvora koji su drugima nedostupni. To je izvor čiste Božje ljubavi, dar čiste savjesti, ljubav zaručnice iz "Pjesme nad pjesmama", koja je potvrdila da je ljubav jača od svega.

   

Mladi Hrvati na granici su hrvatskom policajcu dali svoje putovnice i pjevušili su "Pokraj Karašice selo malo". On ih je s osmijehom ispravio dok im je vraćao putovnice i nastavio: "Karašica teče, idem svaku večer dragoj pod prozore." To je pjevao i na Ljiljinoj i Zlatkovoj svadbi... Zamislio se... bilo je to prije točno 20 godina u malom selu pokraj Karašice, selu malom, ali srcu dragom.

>[SADRŽAJ]<