FRA ANTO BAOTIĆ

GODIŠNJICA SMRTI


+ fra Anto Baotić, OFMConv.Fra Anto Baotić umro je na Bogojavljenje 2001. godine u 20:10 sati, okrijepljen svetim sakramentima umirućih, u bolnici "Sveti Duh" u Zagrebu. Njegovo intenzivno liječenje trajalo je više od pola godine, a uzrok smrti je ciroza jetra, izazvana hepatitisom A, B i C. 24. studenoga 2000. primljen je u bolnicu zbog krvarenja u jednjaku, da bi malo zatim pao u komu. Nakon stanovitog oporavka i boravka u samostanu na Svetom Duhu, zbog komplikacija i zbog daljnjih pretraga ponovno je primljen na bolničko liječenje na Svetom Duhu, da bi 4. siječnja 2001. ponovno pao u komu iz koje se više nije probudio. Umro je u 51. godini života, 33. redovništva i 25. godini svećeništva. Većinu svoga radnoga vijeka proveo je u "Veritasu" kao dugogodišnji suradnik, član Uredničkoga vijeća i kao zamjenik glavnoga urednika.
Pogrebna misa za dragoga pokojnika bila je 11. siječnja 2001. u 14 sati u crkvi sv. Antuna Padovanskoga u Zagrebu, a potom je njegovo tijelo položeno u kripti kapelice Svetoga Duha. Misu i pokop predvodio je mons. Vlado Košić, pomoćni biskup zagrebački i predsjednik Odbora za medije pri HBK, uz sudjelovanje hrvatskoga i slovenskog ministra provincijala franjevaca konventualaca, uz više od 50 svećenika, mnoštvo redovnica, rodbine i vjernika.
Svoj braći, rodbini i prijateljima izražavamo iskrenu sućut. 


POKOJNI FRA ANTO BAOTIĆ
- život, djelovanje i smrt -

Fra Anto Baotić, franjevac konventualac, okrijepljen svetim sakramentima umro je u na Bogojavljenje, 6. siječnja 2001. godine u zagrebačkoj bolnici "Sveti Duh", u 51. godini života, 33. redovništva i 25. godini svećeništva. Pokopan je 11. siječnja 2001. u crkvici Svetoga Duha u Zagrebu. Sv. misu zadušnicu u crkvi sv. Antuna Padovanskoga predvodio je biskup Vlado Košić, predsjednik Odbora za sredstva društvenog priopćavanja pri HBK, a potom je pokojnikovo tijelo preneseno u crkvicu Svetoga Duha i položeno u njezinoj kripti. Na misi i na pokopu uz biskupa Košića sudjelovali su hrvatski i slovenski provincijal franjevaca konventualaca, šezdesetak svećenika, veliki broj časnih sestara, brojna rodbina i prijatelji kojih je pokojnik imao povelik broj.

Fra Anto Baotić, sin Ane Baotić, rođen je 11. ožujka 1950. godine u Novom Selu kod Bosanskog Šamca, u Bosni i Hercegovini, a kršten je 13. ožujka 1950. u župi Hrvatska Tišina. Nakon osnovnog školovanja u rodnome selu 1965. godine stupio u sjemenište franjevaca konventualaca u Zagrebu. Prve zavjete položio je 2. kolovoza 1968. u Cresu, a svečane zavjete 4. listopada 1975. u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 27. lipnja 1976. u Zagrebu, a zaredio ga je tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić.

Od 1977. do 1980. vršio je službu promagistra sjemeništaraca i klerika, a od 1983. do 1986. bio je socius magistra sjemeništaraca. Godine 1987. bio je član Komisije za izradu Provincijskih statuta i u više navrata predsjednik i član Pretkapitularne izborne komisije. Redovito je pripremao Šematizam Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca kojoj je pripadao.

Sve svoje vrijeme kao redovnik i svećenik proveo je kao član zajednice samostana Svetoga Duha u Zagrebu, a njegova posebna ljubav bio je "Veritas" - Glasnik sv. Antuna Padovanskog. Već kao klerik počeo je pomagati u Listu, a nekoliko godina nakon svećeničkog ređenja postao je članom i tajnikom Uredničkog vijeća, te zatim ekonomom i zamjenikom glavnog urednika "Veritasa". Vršio je lekturu i korekturu "Veritasa" i svih knjiga koje je izdavala Provincija. Do zadnjeg dana, iako ga je već teška bolest bila zahvatila, vršio je svoju službu u "Veritasu", te ispovijedao u župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu i redovito slavio sv. misu u samostanu sestara milosrdnica na Novom Goljaku.

Ministar provincijal fra Ilija Miškić, pokojnikov dugogodišnji suradnik fra Ljudevit Maračić i sadašnji glavni urednik "Veritasa" fra Marko Puškarić u svojim oproštajnim govorima istaknuli su da je pokojni fra Anto živio u potpunom pouzdanju u Gospodina, prepuštajući mu se u zdravlju i u bolesti, sve do svoga, ljudski gledano, preranog susreta sa "sestricom smrću". Cijeli svoj radni vijek proveo je naviještajući Božju riječ putem tiskanih medija, rečeno je više puta na misi zadušnici i na pokopu fra Ante Baotića, uz izraze kršćanske nade da će ga Gospodin sigurno nagraditi za svu njegovu zauzetost i ljubav.

fra Ilija Miškić i  Marko Puškarić


U POVODU SMRTI 
FRA ANTE BAOTIĆA

Draga braćo i sestre,

ovdje smo se našli da se u znaku kršćanskih kreposti vjere, nade i ljubavi oprostimo od subrata, prijatelja i rođaka, fra Ante Baotića, koji nas je bolno iznenadio svojim nenadanim odlaskom na Bogojavljenje, u vrijeme kad je opća Crkva u Rimu slavila svoj rastanak od Velikog jubileja, i kada je fra Anto - u to čvrsto vjerujemo i tome se pouzdano nadamo - započeo trajni, vječni Jubilej. I premda svi mi vjerujemo da je ovo samo privremeni i rastanak, jer se vjernicima život samo mijenja, a ne i oduzima, kako nas podsjeća pokojničko bogoslužje, ipak ne krijemo iznenađenje iza kojega ostaju bol i tuga.

Sestra smrt, kako mi franjevci u školi Serafskog oca ne baš previše uvjereno volimo nazivati ovaj bolni rastanak, prilično je nenadano i nepredviđeno pokucala na vrata našega fra Ante, koji je tek bio navršio pedeset godina života, što redovito nije dob kada se odlazi. Ipak, utješno je znati da ga smrt nije našla nespremna, jer ga bolest koja se sve naglije širila upozorila na budnost i spremnost, o čemu je govorilo i predbožićno i božićno razdoblje, kada je bolest došla do vrhunca, i kada je fra Anto budan i svjestan zatražio i dobio sakramente kršćanske utjehe.

Kao subrat koji je s fra Antom podijelio preko dvadeset godina najuže suradničke veze u apostolatu katoličkoga tiska, posebno me se tužno doima baš u ovo blagdansko vrijeme radosti i obiteljske vedrine, rastanak od čovjeka i subrata s kojim sam dijelio dobar dio franjevačkog života i svećeničke djelatnosti. Fra Anto je u uredništvu i upravi mjesečnika "Veritasa" - Glasnika sv. Antuna Padovanskoga, radio najprije kao korektor i lektor tekstova, da bi postupno sve više djelovao i na ostalim područjima rada uredništva i uprave ovoga lista, kojemu je posvetio sve svoje godine svećeničkog apostolata. Dugo je vremena vršio službu tajnika Uredničko vijeća i zamjenika glavnog urednika, gdje sam svakodnevno susretao njegovu skrb i brigu za apostolat pisane riječi. Njegova savjesnost i zauzetost da se stvori dobar katolički formativni i informativni list znala je ponekad naići i na neke nedorečenosti, bio je, naime načelan, čvrst, ponekad i nepopustljiv, s izoštrenim osjećajem za pravo i pravedno, što mu nikako ne smije umanjiti njegovo zaista dobronamjerno nastojanje da se preko pisane riječi oblikuje kršćanski nazor i u čitatelja. A posebno je do izražaja dolazilo fra Antino zalaganje za što povoljnije materijalno poslovanje lista u vrlo teškim prilikama ekonomskog (ne)snalaženja posljednjih dvadesetak i više godina. Velik je njegov doprinos za vrlo dobre odnose sa samoborskom tiskarom "A. G. Matoš", čiji predstavnici svojom nazočnošću ovdje potvrđuju istinitost ove tvrdnje. Zato, kao njegov dugogodišnji pretpostavljeni suradnik ovdje mu izričem zahvalnost, svoju osobnu, kao i zahvalnost našeg Izdavača, Hrvatske provincije franjevaca konventualaca, koja njegovom smrću osjetno doživljava veliku prazninu.

Naš subrat, prijatelj, suradnik, nekima i rođak, fra Anto, ostavlja sada ovaj zemni privremeni dom i mijenja ga s mnogo udobnijim i trajnijim obitavalištem. Mi smo ovdje sada da ga ispratimo, zahvalimo mu i pomolimo se za njegovu dušu. Osjećam se počašćenim da mu u svoje ime i u ime mnogih ovdje nazočnih, izustim riječ zahvale i izreknem slovo oproštaja u ovom trenutku rastanka.

Ovom času rastanka odgovaraju riječi pjesnika i mislioca koji o smrti na sebi svojstven način pjeva i glasno razmišlja: "Bijah uzvanik na svetkovini ovoga svijeta, i zato mi je život blagoslovljen. Moje su oči vidjele i moje su uši čule. Na toj svečanosti pade mi u dio da sviram na svom glazbalu, i ja sam učinio sve što sam mogao. I sada se pitam nije li konačno došlo vrijeme da uđem i lice Ti vidim, i tihi svoj pozdrav tebi prikažem?" Uvjereni smo da je i fra Anto učinio sve što je mogao da bi njegove oči vidjele i njegove uši čule ono što je Bog pripremio onima koji ga ljube i koji za njega rade. Rastajemo se kao kršćani, u znaku križa, u onom znaku pod kojim je protekao posebno posljednji dio mukotrpnoga života ovoga našega subrata. Opraštamo se od njega u tom znaku, kao što je nekoć duboko kršćanski i iskreno svećenički poželio sebi i hrvatski pjesnik Izidor Poljak: "A na grob mi / neće stavit mramornog spomenika. / Tek križ drven, jednostavan, / k'o i život svećenika!"

Ovo nije prigoda žalosti ni tuge, ako i jest povod boli. To posebno ističemo sada i ovdje pokojnikovoj rodbini, majci i ujaku, prognanim patnicima, i svima njegovima koji su se nesebično odrekli pomoći sina i rođaka te ga darovali Crkvi, kao i svim ostalima koji su na bilo koji način bili povezani s ovim redovnikom, posebno za posljednjih mjeseci njegova pogoršanoga zdravstvenog stanja. Ovo je samo prigoda da se tiho pomolimo Bogu, i njegovom milosrđu preporučimo dušu našega subrata, kao što smo to već jutros učinili pri molitvi jutarnjih pohvala, riječima iz pokojničkog bogoslužja: "I brat nam ovaj predragi, što smiren u snu počiva, nek' vječni život dobije, da Tebe može slaviti."

Tako neka bude - amen, aleluja!

fra Ljudevit Maračić


+ FRA ANTO BAOTIĆ
- govor nad lijesom -

Draga fra Antina Majko, draga sestro, rodbino, braćo i sestre. Na samome početku ispričavam se jer u ovom govoru moram biti i osoban.

Moje prijateljevanje s fra Antom Baotićem započelo je već gotovo prije 20 godina, kada sam mu, kao sjemeništarac, pomagao u obavljanju različitih sitnih poslova. Preko njih sam već osjetio njegovu ljudsku i redovničku pažnju, te povjerenje kojim je i mene i sve sjemeništarce učio odgovornosti i marljivosti, te nadasve ljubavi prema Redu, Provinciji i samostanskoj zajednici u koju smo tek došli.

To, početno, poznavanje bilo je prigodičarsko i površno. To sam shvatio ovih posljednjih godina, otkako smo postali najbliži suradnici. Prije dvije godine, na zahtjev Ministra provincijala, prihvatio sam odgovornu dužnost glavnoga urednika "Veritasa", ali sam ga odmah zamolio da fra Anto i dalje ostane u Listu i da i dalje obavlja svoju službu ekonoma, lektora i korektora "Veritasa". U njega sam mogao imati potpuno pouzdanje i naša suradnja bila je i do kraja ostala veoma korektna, prijateljska i bratska.

Fra Antu sam ipak najviše upoznao na kraju njegovog života. Duže vrijeme svi smo znali da mu je hepatitis jako oštetio jetru, a već razvijena bolest otkrivena je očito prekasno. Fra Antino intenzivno liječenje započelo je početkom lipnja, s blagdanom sveca čije je ime nosio i sveca kojega je na osobit način štovao i bio s njime povezan i preko "Veritas", koji još uvijek u podnaslovu nosi svoje prvotno ime: Glasnik sv. Antuna Padovanskoga. Veliki problemi u liječenju nastupili su s prvim jakim krvarenjem iz jednjaka, uzrokovanim nefunkcioniranjem jetre. 24. studenoga 2000. hitno je prevezen u bolnicu i uskoro je pao u komu. Tih dana nama u "Veritasu", u zagrebačkom samostanu i u provincijskoj upravi, a vjerujem i njegovoj najbližoj rodbini, bilo je najteže. Nakon buđenja iz kome fra Anto je pao u tešku psihotičku krizu, izazvanu osnovnom bolešću, a potom se počeo oporavljati pa je vraćen u samostan. U tom vremenu u posjet su mu došli njegova sestra, mama i ujko, a s ostalom rodbinom želio je komunicirati uglavnom telefonski.

I ovom prigodom želim zahvaliti liječnicima i medicinskim sestrama za svu zdravstvenu i prijateljsku brigu koju su nesebično iskazivali fra Anti. Na poseban način hvala za sve našem kućnom liječniku i prijatelju dr. Nikici Benkoviću, te dr. Zdravku Dorosuliću, liječniku koji je i njemu i nama fratrima postao iskreni prijatelj.

Koncem prosinca fra Antino zdravstveno stanje ponovno se počelo pogoršavati pa je opet primljen u bolnicu "Sveti Duh". Još jedno krvarenje i mnoštvo popratnih komplikacija odveli su ga u ponovnu komu iz koje se, nažalost, više nije probudio.

Ministar provincijal i o. gvardijan iskazali su mi posebnu čast kada su mi povjerili brigu oko, već na smrt, bolesnoga subrata i suradnika fra Ante. Svakoga dana sam ga posjećivao u bolnicama, nekada i više puta dnevno, i rado s njime razgovarao o svemu što ga je zanimalo, kada je to zbog njegove bolesti bilo moguće. S ljubavlju i iz ljubavi smo postupali s njime svi mi, njegova subraća i časne sestre, posjećujući ga i prateći ga molitvama na njegovom križnom putu. Teška bolest je kao teški križ koji čovjeka stavlja na bezbrojne kušnje. I fra Anto je to doista iskusio. Sjećam se njegovoga čestog zahvaljivanja Gospodinu za svaku patnju i za svako poniženje, kojima nas Bog uči poniznosti, skromnosti i malenosti, kako je znao reći. I svoj boravak u bolnici, kada mu je to zdravlje dopuštalo, rado je koristio za pobožnu molitvu, za razgovore s bolesnicima i za ispovijedanje onih koji su mu se kao svećeniku htjeli povjeriti. Uvijek je, kao pravi redovnik i svećenik, volio kontaktirati s ljudima i uvijek je imao vremena za ljudsku patnju, za različita jadanja brojnih osoba ili za rasprave o bolnim pitanjima naše ratne i poratne stvarnosti.

Vodio je ekonomiju Lista i održavao dobre poslovne i prijateljske kontakte s tiskarom "A. G. Matoš" u kojoj se "Veritas", najviše zahvaljujući njemu, uspješno tiska već više od 25 godina. Bio je jedan od prvih članova i utemeljitelja Hrvatskog društva katoličkih novinara, u čijem je stvaranju, ustrojavanju i radu, bar na početku, aktivno sudjelovao. Njegovao je dobru suradnju s ostalim katoličkim listovima, te s katoličkim izdavalačkim kućama.

Svoj apostolat pisanom i govorenom riječju vršio je gorljivo do kraja svog plodnoga života. Stog razloga čvrsto vjerujem da ga je Gospodin, kao svoga vjernoga slugu, već nagradio nebeskim blaženstvom. Zahvaljujem mu za svaku pomoć i za životni primjer te za njegovu iskrenost i otvorenost prema subraći i prema vjernicima s kojima se češće družio.

Sestrama milosrdnicama s Novog Goljaka, s kojima je godinama svako jutro slavio sv. misu, s ponosom je isticao da će, ako Bog da, i nakon svoje smrti ostati na Svetom Duhu, koji je svim srcem zavolio. Gospodin mu za tu i za svaku drugu ljubav prema bližnjima uzvratio obiljem svoje božanske ljubavi.

Njegovoj plemenitoj majci, subraći, časnim sestrama, rodbini, prijateljima i poznanicima, te svim čitateljima "Veritasa" izražavam iskrenu sućut, a milosrdni Gospodin pokojnom fra Anti darovao nagradu nebesku. Amen.

Marko Puškarić, glavni urednik "Veritasa"